Svejedno od kojeg trenutka počinješ pamtiti jer vrijeme u pamćenom ne postoji pa je sjećanje nesvjesno stvaranje jednog potpuno novog kolosjeka i ako ostaneš na tom kolosjeku dovoljno dugo koliko ti traje udah, izdah i novi udah onda stvaraš jednu nit, kako je rekla ona moja luda prijateljica sinoć, a ja je nisam više mogla slušati pa stavljam točku na sjećanje onoga što je prethodilo. Na vrijeme stavljena točka, ta mala piknjica u svemiru određuje vrijeme trajanja sjećanja. Čula su samo instrumenti koji služe da bi naučio pa onda zaboravio naučeno. Da ponovno nađeš okus vode kada više ne piješ, a nisi ni žedan; dovoljno bi bilo to, ako ne već nešto puno više od onoga što možemo u trenutku osvijestiti, neki svemir, nebeska kapa, nebeska šapa, širi pogled, kontekst svega. Kao u snu što ostajemo ovdje istovremeno odlazeći na nova mjesta ili je zaborav ono što mislimo da nam se događa, crno nešto i toplo u što se propada, bestežinsko meko sljepilo, memljivi jorgan nepostojanja amen i gubimo sve što smo imali u toplini kao naprimjer kada kažu da je presudno za dobar kruh da brašno ne bude hladno prije nego ga prosijemo. I mi to činimo, grijemo brašno. Tako otprilike stoje stvari dok ne mislim ni o čemu jer naprosto ni o čemu oko sebe ne mogu imati mišljenje, mogu stav ali on se stalno mijenja osim konstante odbijanja sudjelovanja u onome što se u „javnome životu“ grada događa. Nije to moja odluka, daleko od toga, ja sam svjesno, dobrodušno, naivno, pionirski revno ujutro prala zube, češljala kosu, birala odjeću , razgibavala tijelo, gledala kroz prozor ptice kao stalnu pokretnu kulisu, kao da kakav vječni mehanički lutkar iza paravana starog olinjalog parka podiže štap gore dolje pomičući zrakom klepetavu napravu koja u susretu sa zračnom strujom pomiče svoja umjetna krila i to je npr. recimo ptica koja leti. Eto tako. I nekoliko ljudi koji pod kišobranima silaze prema gradu, krošnje bez lišća na mrkim mokrim tvrdim deblima. Pripremala sam se u mislima na najrazličitije svrhovite odnose i odnošaje s mogućim suradnicima u novom velikom kreativnom procesu u koji bi usmjeravala svoju snagu, inteligenciju, volju, ponos, ideje i vrijeme, a zvao bi se rad, ali to se nikada nije dogodilo, nikada ni jedna moja molba za posao ili razgovor s „referentom“ „nije urodila plodom“.
Pri susretu s određenim ljudima na mjestima koja su značila formalnu granicu sa carstvom funkcionalnosti ja sam ostajala osujećena u onom prvom razgovoru punom entuzijazma na početku, a onda kako je pješčani sat klizio u svoje dragocjeno donje carstvo nemilosrdne nepomičnosti i nezbivanja sve više svjesna rečenica koje postaju kraće i otegnutije kao da na njih sjeda masna težina nerazumnog trošenja snage i ispraznosti fraza, rečenice se lijepe dosadno na zidove poput tustih ljetnih muha i tamo ostaju dugo, dugo samo povremeno trljajući krilima zujanje vremena koje označava -Nisi na pravom mjestu, draga-. Redovito stvari odlaze u signalne kolorite, unutar mene pale se žarišne točke panike, odbijanja, pokazatelji, alarmi, usijane marme, a izvana se pojačavaju tonovi prave naravi stvari. Iza svježe oličenih zidova ja vidim talog i smolu vjekovnog sranja koja su ti zidovi primali kao ćuške zaljepljene na uši zidova, jer da Zidovi imaju uši, to smo naučili, a po tim ušima se lijepe zaušnice, a onda se u njih histerično nagurava vata. Žena je ta jučer preda mnom pričala nesuvislo mašući svojim tankim vratićem koji je podsjećao na vrat neke posebne egzotične kokoši , lijevo i desno, tužeći se meni, pazite meni, koja sam skrušeno došla ponuditi svoje eventualne usluge, dakle ona nije znala kako bi to „uopće uključila u program“, „naravno formalno za to ima prostora, dapače baš za to ima prostora, jer upravo je to ono što njihova institucija želi“. „Institucija želi“ do toga smo došli.“ Institucija želi otvoriti svoja vrata svima, jer zaboga pa ne postoje oni radi njih samih, oni postoje da bi bili na usluzi građanima, da bi građani živjeli ovaj prostor u pravom smislu te riječi. Razumijete?“ nasmijala se gospođa egzotičnoga vratića a njeni su zubi zasjeli plavo. Uistinu, gospođa je zube izbjelila do plavila i sada s neonskim osmijehom vodi instituciju u pravi život. Neonska lampa zatreperila je plaho u organizmu gospođe i ona se dalje samo smješkala, a moje je kimanje glavom bilo sve kraće i pogled sam centrirala u zid iščuškan glupostima i frazama jer sam se malo pribojala pogleda u neonski osmijeh gospođe, štoviše u jednom trenutku sam jasno vidjela da joj je za šesticu gore lijevo iznutra zakačena mala plastična mrežica s plavilom za dezinfekciju usne školjke i gđa je svojom pljuvačkom uredno umivala porculan ali ja to više nisam mogla gledati već sam pošuškala svoje prnje i nagužvala zadnji pozdrav pa šmugnula iza ugla na ulicu u slobodu, ah u slobodu što znači i proširuje, čisti, odmiče, otpušta i liječi.
Grad je bujao svojim tkivom- Bježi odavde- i izgurivao me kroz ulice kao što unutarnja hidraulika crijeva nagurava nečist nekamo duboko iznutra pa van u debelo crijevo. Tako sam svjesno stupila u kolonu gradske živuće treperave nečisti koja je na putu s tržnice milila kroz debelo crijevo i odvodima iz „javnoga života“ u privatne izbe za stanovanje.
Kolona, opet sam u koloni bez svoje volje navođena magnetizmom uskih prolaza. Čekamo nešto u redu stisnuti i nagurani u neurednu vrstu. Stojimo, čekamo, sporo se pomičemo prema izlazu iz kina, s koncerta, u koloni smo pred granicom, na semaforu, u pekari dok čekamo svoju kiflicu ujutro da njome utješimo krvavu unutrašnjost organizma kao tuferom. Zbijamo se tako u gomilice dok ulazimo u autobus (svaka sličnost sa stvarnim nemilim događajima, slučajna je) skutrimo se kao životinjice jedno uz drugo i sporo milimo ljetnim večerima kroz uske meandre popločanih mediteranskih gradića, turisti i azilanti, izbjeglice, prognanici, osuđenici, zatvorenici, navijači, nije svejedno, ali asocijacija je nemilosrdna i kolone duša se gibaju zajedno tražeći ono jedno mjesto s kojega se više neće željeti ni morati pomaknuti. Na čijim vratima neće pisati EXIT.
Odavde bi trebalo otputovati milom a ne silom, mislila sam sporo vukući dezenergizirano biće. Ovo nije pravi život, ovdje je ideja o životu potkopana, nije li to depresija? Nije to depresija, to je zdravo reagiranje na bolesno društo i ono što svi trebamo a to je bazična sigurnost, nemamo, bitno i naravno jest da nas to tjera odavde u kakvu, makar, ideju o zaklonu, jer nije li posve prirodno da osjećamo potrebu da budemo zbrinuti. Zbrinuti. Koja je imenica tu skrivena? Zbrin? Sve te riječi sa Z u sebi koje tako zebu, zirkaju zlobno, unose drhtavicu kao zima, zavist, zlo. To Z pred kraj koje dolazi da zaokruži cijelu stvar i samo iZusti “Zlo“ i tako nam bude jasno sve na kraju svega. I što je najjeZovitije, riječi za zlim Z u sebi stalno iZlijeću u eter: upoZorba, ugroZa, Zdrug. Zbijeg.
Zašto?
Az. (Ja) „Az opat Držiha“ A i Z početak i kraj jedno uz drugo, to sam Ja. Az – il. Ja i L. Kao L u Zlu nakon Z, tako u mome azilu samo Ja i to drugo L, taj drugi kojega čekam. Što je bitno u riječi Stol? Sto ili L? L, taj L u kojega sjedneš kao u stoLac i tako si zagrljen i zbrinut.
-Ti bi samo htjela biti zbrinuta- rekao si mi nakon moga solilokvija o izloženosti vjetrometini i pustopoljini prilika koje su zacrtale kružnicu oko mene pod štambiljem „nezbrinuta“.
Pili smo kavu. Ja sam gledala u tvoje plave oči, ti si gledao u moje plave oči, moglo je doći do uzajamne privlačnosti da nismo odmah na početku izračunali odnos uloženog i potrošenog i uvidjeli da nam rezultat sasušenih emocija oboma nije niz dlaku, svoja smo krzna polizali svatko za sebe, ti si platio kavu ja sam dobila rečenicu „Ti bi samo htjela biti zbrinuta“, vani je padala kiša, bio je maj, ja sam te primila pod mišku, ti si držao kišobran, koraci su nam se upleli u suglasje, bili smo dobri tih sto metara, doživjeli smo sklad, kiša je mirisala, ljude nismo primjećivali, moja se kosa kovrčala, tebi je rastao ego negdje u grudima koje su se nadimale i širile, osjećala sam toplinu tvoje ruke i to kako sam te držala i kako smo se pogledali preko ramena, usne su mi postale mekane, suhe i tople i tvoje ruke isto tako, bio je znak da to postoji, oboje smo znali i to je bilo to. Zamalo smo postali ljubavnici, ali nismo.
„Drago mi je da smo se upoznali. I meni, svakako se javi ako ikada više budeš došla ovamo.“ Svakako ću se javiti ako ikada više budem mogla izroniti u novo jutro i skupiti snage za još jedan dan, za još jednu potragu, za još jednu izlišnu nasušnu potrebu da budem zbrinuta.
Ukrala bih nešto, otuđila, prisvojila, uzela sa sobom nešto što nije moje. Ukrala bih rečenicu kada se ne bih bojala njezinih nevidljivih repova. „Narast će ti rep“ ,„Idi i ne osvrći se“,“Neće ostati za vama tragova“ ukrala bih beskrajnu rečenicu vukla je zauvijek kao svilenu vrpcu, nijedna vrata se za mnom ne bi mogla zatvoriti, svi bi službenici u institucijama imali gadne muke s mojim repovima koji bi u njihovim uredima ostajali zauvijek i neuredni. Uneredila bih urede tom rečenicom svilom koja je neuništiva i tako svi mi ljudi turisti lutalice azilanti svejedno sa svojim golemim svilenim repovima koje vučemo za sobom svuda i stalno i zauvijek kroz sva sjećanja i sva vremena i ako ne možemo biti mi, bili bi zbrinuti naši repovi zavučeni u podrumske stanove, anemične hostele, staračke domove, olinjale hotele, mračna odmarališta, zloglasne kasarne, zgrade podignute u vrijeme solidarnosti. Solitere solidarnosti. Bila bi zbrinuta naša sjećanja u kojima je sačuvana naša sloboda. I naš rad.
Ulazim u trgovinu kozmetičkih preparata, uzimam košaru i u nju smještam cvijeće koje sam donijela sa sobom, obilazim police, pipkam, otvaram ruževe i crtkam si po onom batačiću od palca male pruge pa tragove mrljam, otvaram lakove za nokte, nabrzinu lakiram nokte testerima, zrak se obogati acetonom, sada svi znaju da otvaram lakove za nokte, pa šta, gledam dalje, pipkam još, sve pipkam. „Šta sve moraš pipnuti?“ baš me briga, prolazim, unosim nered, dolazim do stalka sa špangama, ukosnicama, šnalama. Kradem jednu, skidam je s kartonskog okvira i stavljam u džep. Ona nema bar-kod i ništa neće pištati pri izlazu. Iznad vrata je zeleni piktogram koji prikazuje čovjeka kako zakoračuje na stepenicu van. Taj piktogram prikazuje izlaz, onamo odlazim sa špangicom u džepu, uzimam svoje cvijeće iz košare i izlazim van na slobodu. Špangicu stavljam u kosu iznad uha, pričvršćujem njome jedan pramen kose. U tome vidim ljepotu, malo oslobađanje iz reda. Trudim se da se ne osvrnem za sobom. Sve češće imam potrebu stati na sred ulice instinktivno i okrenuti se za sobom, pogledati iza put koji sam netom prešla. Ne znam točno kada sam to počela činiti, prije sam osjećala potrebu, a odnedavno sam to stala i činiti. Jednostavno hodam, a onda stanem i okrenem se, gledam iza sebe. Snimam nekom obrnutom kamerom leđa i lica i obrnuti tijek vremena. Spontano tako. Svašta. Kao životinja.
Odakle nam geg osvrtanja za leđima? Odakle i ono poslovično potezanje za rukav ili tapšanje po ramenu: „Dobar si ti meni, dobar!“
Ujutro se uspijem sjetiti misli koje mi noću prolijeću kroz glavu dok se bacam po krevetu kao velika riba po površini otvorenog mora, padam na bijeli trbuh i valjam nožnim perajama nervozu iz udova ne bih li zaplovila u crnilo nepostojanja. Prizivam susretljivost, toleranciju, trpljenje, svođenje bijesa na zdrav razum, susprezanje impulsa želja, rukovanje depresijom, razočaranjem, iritacijom, nezadovoljstvom, umorom, besmislenošću postajanja, suočavanje s prazninom.
„Kako si?“ pitam Davora danas, „Dobro“, kaže, „mislim da sam dobro.“
„I ja, kao u sanatoriju, tupo i sretno, zaobljeno i nasmijano.“ Rekla sam mu da sam sretna, zar nisam? „-Budi sretna što si izvukla živu glavu!“, šapuće mi savjest. Kad se samo sjetim što je sve moglo biti.
Počinjem čistiti zajednički ulaz iako to nitko nije tražio od mene, a ja sam osjećala stid da pitam za novac, osjećam da je bitno početi nešto raditi, prekoračiti granicu, pokrenuti se. Tako mi se čini da barem nešto radim, osjećam u uglu bića bijes i da sam spojena na žice vjerojatno bi ih čupala iz zidova svako malo.
-Počupat ću žice!-, dođe mi da viknem. Misli su mi trenutne poput bljeska munje. Odjednom mi se danas učinilo da bih bila baš uistinu sretna ako bih sada u ovom trenutku hodala uskim hodnikom po debelom tepisonu boje senfa u udobnim kožnim skupim cipelama, preodjevena u ženu kakva nikada nisam bila, tankih bijelih zapešća, uposlena sa smislom onoga što činim, blaga i koncentrirana da odlazim do aparata za kafu i dok miriše tekućina iz automata ja kroz debelo staklo gledam grad kojega oplakuje sivilo povečerja i pale se svjetla u izlozima Beograda, gledam kako automobilski farovi povlače bijele zrake u nemoguć zbroj neslućenih malih sudbina i tajni, na trenutke dubok udisaj nečije intenzivne ljudske drame, ljubavne ili poslovne, samo ne one koju šalje zemlja i država, više volim ljubavne nemoći, ljubavna grotla nemoći koja žare. Onda uzimam plastičnu šalicu i okrećem leđa gradu koji navlači na krilo sivu maramu zimskog kasnog popodneva iza debelog stakla poslovne zgrade, novinske agencije, sveučilišta, biblioteke, muzeja, centra za ovo ili ono, centra sa uskim hodnikom i debelim tepihom boje senfa. Centra koji izgleda kao hotel Jugoslavija koji bi jednoga dana mogao otvoriti vrata za sve nas bezemljaše da uđemo u široki lobi sa svojim ofucanim koferima, naviknuti na prelaske granica i dobijemo posao koji će nas obući u odijela kakva su nam svukli prije nego smo za njih i narasli i dati nam u ruke olovke, posjesti nas za stolove, telegrafisti smjelosti, telefonisti ministarstva osujećenih iluzija.
Mogu se reći i obične vrlo jednostavne stvari. Jutros sam se probudila nervozna, npr. Mislila sam na sinoćnju našu malu predstavu. Bilo je lijepo, mala vesela anemična večer među ljudima dobre volje. Ponekad mislim da nam je svima okoštala hipofiza. Ali znam, uslijed čega/svega smo svi toliko oprezni, uslijed straha od kaosa i problema. „A što bi ti htjela?“ kao da čujem Davora dok sliježe ramenima. I ta naša ramena, opet vođena od onoga lutkara koji odpozadi pomakne jednu malu sklopku i mi sliježemo ramenima O-pa.
Oklijevamo. Hesitate znači oklijevanje. Mi bismo, ali ipak malo ćemo još razmisliti dok ne vidimo je li sigurno da druga strana neće krivo razumjeti, kada osjetimo da je druga strana sigurna i jaka onda ćemo i mi. Povodimo se. To volimo. Volimo se povoditi. Po vodi. Kao Isus po vodi kad je htio povesti ljude ali oni su oklijevali. I tako nije bilo ništa i tako je ništa još uvijek. Nema čuda. Niente. Nada.
Iza ogledala velikoga Ništa koje u nas zjapi sa bilborda uzduž magistrale gradova kroz koje prolazimo u potrazi za poslom i mirom postoji nešto. Nije to Ništa, to su golema usta vječito „potrebitih“ gladnih koji se samo prave ignorantima, koji nam ne daju posao i ne daju nam položaj i ne daju nam normalne zidove iza kojih bismo umorni ponekad legli zaštićeni, njima smo potrebni ovakvi u koloni sivi i suhih lica s očima utopljenika, s nevidljivim omčama koje su dovele do golemog porasta poremećaja štitnjače koja više ne može štititi pa djevojke na vratu imaju male ružićaste leptiriće, mrljice raširenih krila treperave nježnosti zbijene u prah za ušmrkavanje ljudi s kovčezima duploga dna. U sjećanju su leptirići iz trbuha, sada su leptirice u potrazi sa svjetlom i toplinom spržene u vratu.
Tako nekako. Stepenište sam pomela u dvadeset minuta. Samo dvadeset minuta mi je bilo potrebno da očistim prašinu i blato sa cipela iz zajedničkih prostorija. Mogla bih krenuti redom i čistiti sve dok imam snage. Prosti izračun mi veli da bi za osmosatnog radnog vremena očistila čitav kvart. Znači li to da ludim. Činila bih to, čistila bih svakodnevno, uporno i marljivo kada cijeli ovaj grad ne bi bio ovoliko odvratan, nepodnošljiv, hladan, neizdrživ, turoban, iritantan, odbijajući ciklon koji me svakoga trena želi izbaciti iz orbite, katapultirati nekamo a ja mu opet prilazim kao Poljaci U Englesku. U Englesku podijeljenih stavova. Jedni sretni zbog Brexita spremaju se zauvijek riješiti imigranata. Drugi bi da se ponovi glasanje jer ne mogu vjerovati da se velika Britanija odlučila odvojiti od Europske unije. Sve češće čujem riječ euroskeptik. Škotska premijerka želi da Škotska ostane u EU. Oni se žele odvojiti od Engleske. Svi misle svoje beznađe dokinuti odvajanjem od nekoga. Pred kućama Poljaka u Engleskoj pronađene su ceduljice sa sadržajem „Vratite se kući!“
„Ajmo! Vratite se kući!“, veli cenzor, šef, glas sa neba. „Pođite u miiiiruuuuu“ „Boooogu hvaaaaala“
Kuća. Pripadanje. Pretpostavka da trebamo pripadati tamo gdje smo se rodili. Onda sam ja sada na pravom mjestu jer ovdje sam se rodila, ali moji roditelji nisu odavde. Jesu li se oni trebali vratiti tamo odakle su došli, mogu li ja recimo sada ići tamo odakle su oni došli. Ima li kraja apsurdu? Kamo da idemo, gdje nam je mjesto, odakle nas neće izgurati potrebiti ignoranti s kovčezima s duplim dnom što ušmrkavaju ružićaste leptiriće s djevojačkih vratova? Nema dostojanstva za mješance, za one bez porijekla i domovine. Shvati to kako hoćeš. Pomiri se s tim, mala.
Uvijek bih izabrala stranu izopćenika, protjeranog, odbjeglog. (Bi li? Tako si dobro naučila lekciju)Mi niti ne želimo biti prihvaćeni. (Je li? Ne želite? Dobro vam je i ovako usranima i zamotanima u ćebad neku koja nije ni za konje, iza ograda od žice u improviziranim životima „životnim postajama“) Nije to postaja, to je stanica. Nisam postala, stala sam. I ne mrdam.
Ojačao je svjetski trend nacionalnih čišćenja. Humana preseljenja etnocid, genocid, egzodus to su naše koordinate. Razmišljam o tužnoj, velikoj Poljskoj. O svima nama Slavenima koji bismo tako rado bili netko drugi. Bili bismo Englezi, Nijemci, Talijani, Francuzi samo ne bismo nikako bili Hrvati, Srbi, Poljaci, Bugari. Istočna Europa nikako nam se ne sviđa. Engleska kiša nam se sviđa, ali Poljska ne. Engleska je profinjena, a Poljska je prostačka. Njemačka može, Češka ne može. Odbij Parouwek w rohliku!
„Ostanite gdje jeste i sami se pobrinite za vlast u svojim državama. Sami rješavajte svoje probleme. Pokažite malo dostojanstva. Ne dozvolite korumpiranim političarima da se bogate na vašoj bijedi.“dobrodušno će nam sretnici.
„Ali ne možemo mi to. Naši diktatori, varalice, političari, ideolozi, sustav koji ne podržava rad slobodu i jednakost, blokira nam račune, ne daju nam plaću, djecu u školi krivo uče kmeeee, kmeeee.“
Ja se jednom mjesečno prijavim na Zavod, ako se ne prijavim izbrisat će me iz evidencije. Za hranu prodajem zlato koje sam dok sam bila dijete sa svojom majkom ponekada vadila iz kutije i razgledavala. Eliminacija iz evidencije i zlato za brašno. (svaka sličnost sa nemilim događajima iz prošlosti slučajna je).
I ovaj stan sam naslijedila od nje, mogla bih ga iznajmljivati turistima i od toga živjeti. Turisti ili azilanti, svejedno. Ljudi zbijeni u kolone. Bojimo se humanosti. Cjepidlačimo. Ne možemo mi to. „Ali za boga miloga tko su ti ljudi“ odzvanja jeka u našoj strašnoj praznini, ništavnosti, ništetnosti, smrti, nepripadanju, nepriznavanju.
Sutra odlazim odavde. Ne želim ovdje više živjeti. Spoznaja o konstantnoj izloženosti tuđini ubojita je i ja je više ne mogu podnijeti. Želim biti korisna i imati smjer. Čeznem usmjeriti snagu u svrhu osmišljavanja života. Koliko god bila udaljena daljina koja obećava ja sam ju spremna preći na svojim nogama. To je gola surova čežnja za životom. Imperativ da bi čovjek ostao normalan.
Sjedim na balkonu i gledam stari park. Podne je. Vrućina se opet na prstima uvukla u dvorišta. Kao neželjena maloumnica koju svi tjeraju i guraju, a ona se vraća i vraća i samo sjedi i promatra svijet onako maloumna i kaže:
„ Ja ću samo malo tu biti, ja neću smetati, neću ništa govoriti, ja ću samo gledati.“
„Ali smetaš! Smetaš! Smetaš!“, viču iziritirani mještani. „Idi! Makni se! Smetaš!“
„Ali ja neću ništa…“ kaže tužna vrućina i prolije se bezvoljno po ulici te ostane tu priljepljena, prezrena, neželjena, posvemašnja.
Ljudi taru rupcima čelo, otpuhuju, žene sjede raširenih nogu mašući suknjom gore dolje kao zastavom i čekaju da se ona odlijepi, da ode, ali ona je tu, diše im za vrat i samo gleda, gleda i ne čini ništa.
„Go home!“ kažu Englezi.
„Nie bedzie“, kaže vrućina na poljskom. Glupa kao srednjoevropska ravnica. Nedokazana kao Tatre.
