NETKO
Noć je. Budna sam, i na straži. Čekam vas nekolicinu, vaš nenajavljeni dolazak. Dok vi negdje uzaman ratujete, ja bdijem nad mirom u kućici pored ceste, naoružana neumoljivom pozornošću, u ukočenoj, mračnoj tišini. Male su spoznaje utjeha, a velike radost; čak i tada kada osjećam i znam da mojom krvlju kola nespokoj kojim ih imam potrebu pobiti. Ti mi se primičeš s leđa i zazivlješ moje ime, u mriještećem mraku, naizgled sretan. Ne možeš razaznati jesam li to ja, ili netko drugi u petominutnom nadziranju, smjeni podložnoj čestim promjenama. No, ja ne smijem govoriti, moja je zadaća upisana u statut obrane uravnoteženosti u kojem stoji: svaka reakcija je pucanj. U sebe. Onaj tko vam se približava mora znati tko ste. Nagađanju nema mjesta.
Uskoro će možda pohrliti horde slomljenih hvastavaca koji su još jučer bili djeca, dakle tek jednom, nakratko, i nikada više. Samo će crvenilo u njihovim očima ukazivati na skorašnji plač, potisnute suze koje nisu mogli do kraja isplakati. Moja je spremnost neumoriva. Predanost u mojoj pripravnosti drži me budnom kako ne bih propustila vapaj ranjenika u nasilnoj daljini. Još uvijek si iza mene, ne usudiš se koraknuti bliže, ne znaš pravila, ali osjećaš da nije poželjno previše se približiti onome tko je zadužen za očuvanje harmonije na štićenoj razdaljini. Ostat ćeš na tom mjestu ukopan u svoju uzbuđenost, sve do svitanja, kao proboden kopljem. Jer u tom trenutku ja odlazim na spavanje. Naše ure su neusklađene, i mojih tek nekoliko minuta drijemanja ti brojiš u satima. Naša neujednačena brojila i ritam pomažu mi, jer kad se vraćam na svoje stražarsko mjesto, tebe više nema. Lakše mi je obavljati svoju dužnost, znajući da iza mene nitko ne stoji. Ja se ne osvrćem, gledam samo naprijed. Tako je i propisano. Ni lijevo, ni desno, samo pred sebe, u budućnost koja je moguće umrla unaprijed, i ovim je časom sjedinjena s prošlošću, dok postoji samo ‘sada’, u kositru, neizmjenjivo. Možda sam statua, kao i ti koji se samo pokatkad pomaljaš, što možda ovisi i o sjenama, točki gledišta. Možda si uvijek prisutan, a možda samo si prikaza, nejasan lik u utočišnu mraku koji svejednako potajice podržava moju ustrajnost skamenjenu u vremenu. Na tom ću mjestu dočekati sva svoja sjećanja, stojeći mirno, i požrtvovno, nadajući se kako će, potaknut silom, pristići on, s potrebnim oruđem kojim će skršiti kovinu, iskopati nas oboje, zatvoriti poglavlje u kojem postojasmo kao dvoje i jedno, otuđeni, premda povezani nevidljivim nitima. Taj netko mogao bi ispisati posve novu povijest, najaviti sutrašnjicu do koje su danas zatrti svi naši tragovi…, do ufanja, do sebe.
MASLAC
Neću otići nikamo, ovdje je sasvim dovoljno hladno za duše koje su do sada iskusile sve nijanse zala. I ti ćeš ostati ovdje, jer nemaš kamo, svezan u okosnici svoje samodopadnosti kojom, kroz koprenu, promatraš druge, ne želeći vidjeti neprihvatljivo, svome – za odbojnu točnost- nespremnom oku. Mogla bih te naučiti kako da se vratiš tamo odakle, potišten, držiš da si zauvijek otišao, i kako da od tamo ne odeš nikada ponovo, niti u mislima. No ti si ipak odrastao čovjek, te kao i svi ljudi, proganjan posuvraćenom slabošću, i takvo što je gotovo nemoguće. Ali da umiješ, i da to mogu, znam da bi rastao, kao i ja u svome svijetu ispunjenom probirljivom podašnošću, ali i paklenim napravama…, pod mojim prozorom, u predvorju, na dnu lončića za kakao, tjelesne temperature mažena, plišana medvjedića.
Jednom je prilikom On dugo imao u ruci sličnu posudu, sve dok nije iz nje iscurio crni barut, poput pijeska iz razbijene klepsidre. Oružje kojim će nas pokušati ubiti nikada nije ono koje uspijevamo primijetiti. Držao je, dakle, tu lažnu suricu u svojoj ruci, kao kakvu dragocjenost iz koje je, u sekundama koje se doimahu poput prijetnje vječnošću, sipio prah i bezmirisno zloćudno srebro. Prizor je krasila okrugla plosnata baterija na kotačićima, povezana raznobojnim paukovim nožicama za središte mikrokozmosa u kojem su tajne očuvane u eteru, bezazlene poput soli u fildžanu namijenjenu gustoj turskoj kavi. Rekao si: ja je ne pijem. Možda se radilo o čaju. Tada.
Dolijevala sam vrelu vodu u kotao, možda i prečesto, pojačavala plamen; bijasmo poput tungara koje uživaju putujući prema umiranju. Mijenjala sam strane svijeta, pokazujuć’ ti istok, gdje bio je zapad, ne nastojeći da te zavaram, već korigirajući perspektivu iz koje na mene gledaš.
Malo što užasava više od vjernosti kojoj su prekrili oči, nasiljem ušutkali jasnost njezina instinkta. Čovjekovo je licemjerje čini se potrebno kako bi mogao opstati na razini neumoljivo kontrolirane sumnje među drugima poput sebe, i koju stoga ne može obuzdati, niti obustaviti.
Gazili su preko nas ne osvrćući se, no zašto i bi kad bili smo bezočno otpisani, suočeni s neodgodivim krajem. Drugi neki ljudi u koloni čekaše na milost, još živahni i življi od nepobjedivosti u sebi samima, i nitko im nije rekao zbogom. Ostali su s nama.
Sad se topim. Ja sam samo maslac u kojeg i minusi u siječnju prodiru duboko, kvareći mu teksturu i okus, čineći ga spremnim za njegovo revno, ravnodušno uklanjanje.
UTVRDA
Moje trenutno boravište moja je tvrđava i moje skrovište. U njemu te volim ganutljivom ljubavlju postojano privržene životinje. Ne mogu izaći iz sudbine koju mi je namijenilo tvoje usporeno, precizno pomicanje. Želiš me zadržati u ljusci iz koje sam potekla, zakrpati moje kričeće rane svojim toplim dahom. Nikako nisi mogao znati da poslije tebe neću ljubiti druge. Ne stoga što ne bih mogla, već zato što ne želim. Mnogo toga dobrog u meni nestalo je tvojim odlaskom, dok je ustrajalo ono nepoželjno. Strepim od Svoga nepoznatog. Potrebno mi je sunce u koje ću moći netremice gledati, biti ogrijana nepokolebljivošću neophodnog. Moji me koraci sami navode nepogrešivim pravcem, dok god razmišljam složenom, staloženom jezgrom sebe koja me održava na površini, sačuvanu. Donekle sve je onakvo kakvo i očekujem da bude, poput ustajale, zamućene, bezopasne i pitke tekućine. Sve što prekoračuje taj prag, oduzimlje mu odanost dužnosti, priliku da bude ništavno čak u svojoj odgođenoj poniznosti. Jučer sam rekla svom psu: ‘Nikada tako nisko nedostojno kao čovjek.’
Kada vas uspijevam prozreti, vi ste i dalje odlučni u svojoj prijetvornosti, i bezbrižni ste pred samima sobom. Moje vas otkrivanje tek okrzne poput paperjaste lepeze, gotovo pomiluje kretnjom istinoljubivosti. Jer onaj tko nije iskren prema samome sebi, ne može biti ni prema drugima, osjetiti udarce njemu nepoznate čestitosti.
Zatajit ćete mene, ali ne znajući, kroz to, iznevjerit i sebe, izdati me duboko u svojoj nutrini do koje, svojom spoznajom, ne možete doprijeti. Poneke čestice vas, svojim malenim dijelom, unatoč svemu ostaju nezatrovane, čiste kao tek rođena vjernost. Ako to ikada uvidite, svejedno bit će već kasno; ako uspijete dotaknuti srž iz koje ste nastali, opipati je i prepoznati, shvatiti da nema ničega vrjednijeg i snažnijeg od (takve) poniznosti. Možda ću vam biti naklona i dalje, u priči kojoj sam sama dopisala kraj. U sobi s mirisom muškarca, dima cigarete, slasti i razbluda. Dotaknut ću vas usred gomile, pronaći u bilo kome, usnuti s vama i kada se sve u meni opire toj, za mene posve nepotrebnoj prisnosti, jer svoju utvrdu želim samo za sebe, u trenucima kada nesvjesno u meni postaje moj dom u koji ulaze i imaju pristup samo zauvijek, neiznuđeno otišli.
BOJ
Svakoga jutra odlazim u boj. Ne dopuštam sunčevim zrakama da prevare mi dušu, da posustanem samo zato jer me ugodom hrani trenutni val. Moram hitro prijeći razdaljinu od krajnje vjernosti tebi, do povratka u samoživu sebe, prije no što zavitlam hladnim ili vatrenim oružjem koje držim u koricama na boku i, doduše, rijetko izvlačim. Dok ne prođem trasom bojišta na kojoj u redu stoje svi naši neprijatelji poredani kao vojska uz vanjsku ogradu vojarne, kako bi nas dočekali spremni za naš međusobni sraz, ošinuli s tisuću cirkularnih pogleda, prestrašili sikćući grozote svojim stisnutim tananim usnama, ne mogu s mirom pratiti tvoj hod. Ti prolaziš kao da se ništa značajno ne događa, no za mene rat je počeo pri samome izlasku, i trajat će sve do teškoga disanja pri uspinjanju uza stube, u tvoj dom. Pripravna sam na nedaće, naoko ležerno držim ruku na desnome boku, u sebi brojim korake, preračunavam, procjenjujem, pužem kroz šikaru, nečujno zavijam, dok se ljudi unatoč potmuloj tutnjavi, potiho raduju nebu, ali samo na svojim omalenim prozorima-i-balkonima.
Voljela bih putovati s tobom u balonu iznad linije ratišta. Bi li nas dotaklo nešto na toj razini gdje se uklanjamo zbilji? Bi li pale na nas sive ptice, svojim kljunom grebući po nama, surovo zaposjedajući naš posljednji.let?
Rat se vodi na svim razinama, svatko je spokojan tek u kutku svoje sobe, do koje nas dvoje trebamo stići kroz mećavu metaka, izranjavani, pogaženi, s trpkim okusom u ustima od gustih crnih sokova sadašnjosti.
ODLAZAK
Danas ćeš umrijeti i istodobno biti nanovo začet. Neću znati da te više nema, da si bio, i biti ćeš opet. Skidam sa sebe tvrdokornu ljušturu, po meni kaplju nečije uskipjele suze. Netko za mnom žali; nije sretan zbog onog što postajem. Ušuškavam se u pjenu s babicom balavicom, moruzgvama i vilinim konjicem. Tvoje igračke vise nada mnom poput ozlojeđenih, tupih sjekira. Tu se nalazi i tvoj radio, lampa, tvoj maleni despotski češalj… I to je uglavnom sve. No, nikada ničega više nije ni bilo.
Lažem. Silvestrovom bolujem od nenadahnuća. Strpat ću nas u postelju prije nego oboje uspijemo izdahnuti. Nešto u meni zaboravlja da ti si već tamo.
Ne možemo obraniti nikog tko je odustao, tko to ne želi. Dobro je znati da nitko od nas nije uistinu spasitelj, niti to može biti. Nemoćni smo poput balave slingure na mome mokrom dlanu, koju drobi slatka voda. Nije nam ovdje pogodno. Jagodice mojih prstiju već su smežurane kao netom otrgnute iz požara. Nama treba začin u toj vodi koji će nas učiniti lagodno smrtnima, barem kao što je, u željama, zbrojem, daleko nam more.
JOŠ DO JUČER
Bosonoga gazim po smrvljenom staklu, no ništa ne osjećam. Više ništa. Čak me i boja tvog glasa razuvjerava u ljubavnu moć nada mnom. Odjednom si riješen svih markera požudnosti, ispran od njih do neprepoznatljivosti. Uvijek se ponovno pitam: kako je moguće? Kakvo olakšanje, a istodobno tjeskobnost! Još jučer sam čeznula za tobom, a danas potišteno odlazim u tamni kutak, kao kažnjeno dijete, povraćati ravnodušnost, prizvati pomirenost. Vrijeme je nakratko stalo, dovoljno da me umrtvi, negdje u daljini nadovezuju se čvornate magle na naš ljubavni svršetak.
Mučni su rastanci koji se zbivaju u nutrini, jer nijedno od nas dvoje to neće izreći, svoju gorku otriježnjenost podastrijeti pred drugim, obznaniti što se zbilo. No, što se uistinu dogodilo i kako, mi niti ne znamo, osim da smo nenadano odustali jedno od drugog. Dok si ti, žureći, ispijao purpurni šampanjac, a ja polako, tvojom strašću začinjenu vodu, sve sanjano još se činilo mogućim, ali u jednome času, pri nekom nesmotrenom koraku, zapuhao je vjetar, postalo je hladno, i više se nismo mogli međusobno ugrijati uzavrelim tijelima, pričom i šapatom. Svojom ljubavnom žudnjom zagrebavši po površini, naglim smo uzmakom samo uspjeli produbiti prazninu u nama.
Ostalo je samo sjećanje na jednu priliku, neiskorištenu, zauvijek odnesenu, pokopanu bez ploda u kojem smo mogli saznati tko smo, jedno drugom bili još do jučer.