Soli na rep
1.
Došli smo u Mihajlu nešto iza podne. Sven je pogledao na sat. Skočili smo u more s vrha mula.
Bit će da je bilo jedan, svakako dovoljno visok dan.
more – plavo
gusto
zaljuljano
duboko. (bez glagola, rekla bih ali nisam sigurna)
bez planova, također
pa plivamo
plivamo uz rub kopna
odmjereno
sporo
snažno
Odjednom u kutu vidnog polja koje se mijenja između svjetlosti i modrine tamo, tamo
Lijevo
Mala meduza.
Zaustavljam se i gledam je kroz vodu
Tamno je žuta i ima ljubičaste točke.
Leluja
I ja lelujam, pomičem ruke i noge da bih se održavala na mjestu
Bilo je to njihanje na struji.
Gibala se brzo kroz gusto modrilo
Više nošena, odgurivala se pipcima i krakovima o morsku struju, o gustoću mora
Promatrala sam je ne potpuno bez straha, sa zanimanjem,
pitala sam se, i to brzo,
ima li ih još,
koliko je brza,
je li opasna,
kako je toliko lijepa?
Morski organizam pušten morskoj struji
-Vidjela sam meduzu-, doviknula sam Svenu pa smo nastavili plivati uz bijeli kameni rub otoka
-Kako je lijepo, kako je lijepo-, govorili smo podignuvši glave nad val. Ništa više.
Plivali smo dalje
Onda nazad, snažni i uporni zaveslaji rukom.
Čovjek bi o plivanju mogao pisati nepregledne crte i vitice, mislim da bi taj rukopis bio najsličniji rukopisu srca koji iscrtava igla na elektrokardiogramu. Šum daha, pogled u morsko dno i svjetlost koja se lomi pod kutom pazuha, kaplje, modrine i prolaska kroz gustu misao koja ostaje iza nas prije nego je započeta.
-Dotaknuo sam je, misliš li da će mi nešto biti?- rekao je Sven kad smo se zaustavili
-Neće ti ništa biti- odgovorila sam, a onda smo oboje zaronili i gledali malog žutog klobučavca, ljuljali se na valovima. Tri tijela. Tri organizma
Meduze su morfološki oblik unutar dva razreda žarnjaka, režnjaka i obrubnjaka. Oba razreda su dio koljena žarnjaka. Meduzama se, dakle, naziva samo jedan životni stadij tih životinja tijekom kojeg vodi slobodno plivajući način života.
Hrvatska imena za ove životinje su: pizdacina (Komiža), putamarina (Malinska), pizdejica (Račišće), pizdurinka (Murter), suza (Porat na Krku), čoka (Kaštel-Kambelovac), bulierga (Boka), zlogodine (Orebići), misečina (zabilježio Skok), misecina (Baška), grandulja (Ist), gljandura (Sali), zatim klobuk (Lovište, Slano, Mlini, Cavtat), klobučina (Martinšćica na Cresu, Nerezine), zaladija (Senj) [1].
Meduze nastanjuju svjetska mora već duže od pola milijarde godina.
Kod meduza se prvi put pojavljuje živčani sustav i to u najjednostavnijem obliku. To je t.zv. “mrežasti živčani sustav” sastavljen od živčanih stanica u obliku zvijezde, koje su međusobno povezane u mrežu. Kada se meduzi dotakne jedna lovka, zgrči se cijelo tijelo, jer se nadražaj mrežom prenosi cijelim tijelom.
2.
-Međutim da bi temeljno poetičko načelo ostalo osigurano, brine se sama materija priča.
(A. Zlatar)
Ostala sam spavati na vjetru s glavom na kamenu pod kućom, u sjeni koja je sve više prestajala biti sjenom, a postajala je ambra
ambra (srednjovj. lat. ambar, ambra < arap. ‘anbar), sivosmeđa kruta tvar ugodna mirisa iz crijeva glavate ulješure, koja nastaje od žučne izlučine jetre pomiješane s poluprobavljenim dijelovima kostura glavonožaca. Upotrebljava se kao dodatak kod priređivanja parfema.
Puhao je vjetar i po meni nosio pržinu s igrališta. Svako nekoliko osjetila bih kako po mojim ispruženim i opuštenim udovima pada tanak, vrlo fin sloj pijeska. Zlatnog pijeska.
Po mom tijelu
golom,
mirnom,
uspavanom,
crnom,
mirnom (ponavljam mirnom da bih bila sigurna da sam uistinu bila mirna)
I uopće tijelo. Sjećanje na tijelo koje je ležalo na nekom mjestu između neba i zemlje izloženo, bez volje, postojano, konkretno, teško i jasno, ali bez glagola, bez radnje, bez plana. Kakav je to organizam. Organizam leži.
Njegova težina, njegova opuštenost s usporenim krvotokom, tlakom i unutarnjim organima. Pod nebom sad, na otoku daleko od svega. Na zemlji otoka kojega još zovu i otok zvijezda. Je li to važno? Ne mogu se nikako oteti dojmu da je ovaj lukobran, najmoćniji lukobran kojega sam ikada u životu vidjela, a vidjela sam ih samo nekoliko. Ipak sad kad o tome razmišljam, čini mi se da jako dobro poznajem prirodu lukobrana. Znam što znači čučati ispod njega, skloniti se u njegov dlan. Znam. Bila sam tamo.
(lukobran u Segetu na kojemu sam se igrala kao dijete i iz njega čupala mirisni motar, po kojemu su se ljeskale mirisne sasušene ljuske riba i krupni cvijet soli, koji je bio umazan uljanom piturom i vonjao na naftu, ribu, školjke i morske trave,
lukobran u Bariju potpuno prekriven izmetom galebova, srebrnim bijelim izmetom galebova.
Lukobran u Zadru. Điga iza koje je svjetionik i otvara se pogled na otoke koji se nižu prema Kvarneru i Italiji u nedogled. To ne vidimo ali to znamo.
Galebovi vole lukobrane. Nekad su lukobrani spojeni s rivom a nekada su sagrađeni pred lukom i do njih se ne može doći nego brodom, lučkom pilotinom)
3.
Jučer smo se ljubili, cijelu noć
I ujutro
I prekjučer kad smo došli s Dugog otoka
Mislim da sam ti se dala potpuno i je li to uopće moguće nekome se dati potpuno, to je naprosto fraza. Riječi i rečenice izgovaramo bez da uistinu njihovo značenje dopire do nas. A ipak ih izgovaramo. Odakle? Iz kojeg to potkožnog spremnika iz nas izlijeću riječi koje se zovu razgovor? O tome razmišljam sada kada smo razdvojeni, “Potpuno sam mirna, Ray”
Dodirne li se Cnidrocil, nastavak žarne stanice, žarna čahura ona pukne i pod pritiskom od 150 bara izbacuje žarnu nit koja na svom kraju ima harpunasti završetak. Istovremeno, na taj način u tkivo koje ju je dodirnulo, prenosi otrov sadržan u žarnoj stanici. Ovo je jedna od najbržih reakcija poznatih u čitavom životinjskom svijetu. Kad je otrov izbačen, meduza odbacuje iskorištenu žarnu čahuru, i gradi novu.
Divovske meduze, kao Stomolophus nomurai, mogu doseći promjer klobuka i veći od 2 metra a težinu i iznad 200 kg. No, tijelo meduza sadrži čak 99% vode.
Ostala sam na tom mjestu do sedam navečer, niti u jednom trenutku nije mi bilo dosadno, niti u jednom trenutku nisam razmišljala, niti u jednom trenutku nisam shvatila gdje sam uistinu i što se događa u danu pod suncem.
Probudila me plava gušterica liznuvši mi prst i kako sam se trznula pobjegla je pod kamen
Došla mi se javiti
Po pijesku trčao je pas
Pudle, vrijeme malih pasa, divnih mirisnih tijela
Zaigrane zvjezdice
Vrste na zemlji
Negdje sam pročitala da na Lastovu ima 17 vrsta gušterica.
Na prednjem dijelu tijela guštera je plosnata šiljasta glava koja je širokim vratom odijeljena od trupa. Na glavi su velike oči s pokretljivim očnim kapcima. Trup završava dugačkim repom koji gušter u opasnosti mogu otkinuti i tako pobjeći od neprijatelja. To nazivamo samoosakaćivanje. Otkinuti dio repa može djelomično obnoviti. Kreće se pomoću dva para kratkih nogu na kojima ima pet prstiju. Tijelo se ne naslanja na noge, jer se one nalaze postrance. Stoga kod kretanja trbuhom dotiču zemlju pa kažemo da gmižu. Koža guštera je suha, bez žlijezda, pokrivena rožnatim ljuskama koje sprečavaju gubitak vode iz tijela. Ovaj pokrov guštera ograničava rast pa se moraju presvlačiti.
Kako bi sve moglo postati jednostavno. Kao u pjesmi Sušac blues, Daleke obale. Kao u himni. Tako mislim, i misao mi je kao guštericin rep.
Vižljasta, brza, nervozna, vruća plamena.
Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni teški jamb
4.
Djevojčica je popodne pod rogačem plakala, stopalo joj je bilo puno ježevih bodlji
…
-Tko je konkavan-, pitaš me prije nego zaspimo
Kažem – Ti-
Ujutro ulazim u more koje je toplo i modro.
-Nikada nismo govorili za modro da je plavo, nikada. Bilo je modro ili celeste.- dok plivam ponavljam ovu tvoju rečenicu i sjećam se tvojih usta dok je izgovaraš, pa ponovo, pa ponovo. Premotavam ovu rečenicu i tebe pred sobom puštam da ponavljaš –ćeleste-
More je modro, plivam do ruba stijene i nazad.
Dok plivam ponavljam trenuci, trenuci i trajanje. Plivanje je ponavljanje. Planet vježbača.
Zvuči kao fizika. Sve više ulazim u druge discipline, virim kroz bokaporto, unutra vinč, sajla, vitlo. Kažem to čovjeku s broda kojega navečer srećem u parku u Lastovu.
-Završio sam vojnu akademiju- kaže -jer volim more.-
-I ja volim more, završila sam književnost.-
On me poslije sluša, kaže -Bilo mi je divno. Ja kažem -Hvala, drago mi je da smo se sreli.- On potom neko vrijeme gleda u mene, možda bi rekao nešto, ali ne zna što, ipak ne odlazi nego tako ostajemo iza svojih riječi i puštamo ih da padnu na tlo. Da ih zemlja upije.
Iza leđa je šumica lovorika
Došla je Tanja
Trenuci
Ona priča o androgenom, dijelimo kroasan, da nas ne spopadne drhtavica. Svira Grace Jones neprestano, prilaze ljudi, svi su oni divni ljudi.
S Davorkom sinoć jedem grožđe na krevetu,
-Izađimo na terasu- kaže.
Izlazimo
Po Lastovu sam jučer hodala nizbrdo i plakala dok se oluja premještala po kopnu, kišilo je u daljini ja sam plakala nezaustavljivo nad tim pustim mjestom među kaktusima i ravnodušnim sukulentima. Ne znam odakle je to došlo, nisam se mogla zaustaviti. Stalno se sve roji. Uslijed čega? Uslijed svega.
-Tko je konkavan večeras?-
-Ti- kažem mu -a poslije ja-
On nalazi jedno mjesto na vrhu mojih bradavica,
dugo to traje
na vrhovima sam mu prstiju,
kao npr. šlag pod noktima
Takve stvari
Ili ne znam, vanilija, puding
Okreće prema meni glavu. Ne znam ni sama kako, ali to se događa. Sve odjednom sjedne na svoje mjesto.
Morala sam to reći, sve ostalo je sporedno.
Tjelesno je. Tjelesno je u potpunosti.
Cijelo je ovo ljeto tjelesno. Ovaj otok je tjelesan. Meduza, gušterica, jež, mi svi organizmi koji smo u nekoj potenciji.
Djevojčica kroz suze govori -Bla zi ni ca-
-Tata, blazinica-
-Blazinica-
Tata joj nježno skida prljavštinu sa stopala
-Imaš više od 20 bodlji ovdje, morat ćemo ih izvaditi iglicom-
-Blazinica tata, blazinica-, ponavlja djevojčica očiju punih suza
Njeno stopalo u tatinim rukama drhti
Ne mogu to dugo gledati, penjem se kroz šumu nakon popodnevnog sna. Odavde mogu sve, otići ću do crkve u polju danas, želim vidjeti plavu guštericu na oltarnoj pali
Nedostaješ mi u tijelu, pišem ti
Sve te životinjice oko nas
-Hoćeš da ti pričam o želvi koju sam vidjela-, kaže poslije Tanja kad se spustim u Mihajlu.
-Hoću-, kažem, gledam je.
-Zove se Nevada-, kaže mi. Smijemo se. Tanja je prekrasna.
…
Svaka se ideja o tekstu promiče u ideju o plivanju.
Početak priče, njezina sredina ili kraj.
Zaron, ispružena ruka, dah na tri. Trenuci i trajanje.
…
5.
U Jurjevoj luci grupa ostavlja auto pa putem kroz šumu pored betonskih stupova iz kojih strše ili leže hrđave bodljikave žice dolaze na drugu stranu nad ulaz u tunel za podmornice. Staju na rub i gledaju dolje. Petero ih je. Tri mladića i dvije žene. Spuštaju se dolje niz zemljanu padinu i na obali mora svlače odjeću. Jedan od njih, poslije ćemo saznati da bi se mogao zvati Goran, dvoji. Kaže ovako. Ne znam da li da obučem ove gaće koje su više cool ili ove koje su više seksi. Moj tata, kaže jedna žena ne odustaje od crvenih speedo. Meni su više seksi ove male, kaže druga.
Onda plivaju svi zajeno i kraul. Onda odmaraju tijela na leđima u formaciji kruga. Jedan od njih, mogao bi se zvati Goran kaže -Vidi nas, ako bismo spojili stopala činili bismo petokraku.-
Oko njih je plavo, oko njih su jahte, oko njih bljeska sunce na površini. Onda plivaju kraul svi zajedno do ulaza u tunel. Izlaze i uz rub tunela ulaze u akustiku betonske tame. Negdje sa strane su prolazi u koje se oni, tri mladića i dvije žene, ne usude kročiti. Puštaju glasove, plješću i osluškuju akustiku.
A
A
A
O
Na izlazu iz tunela ponovo skaču
Ja ću na bombu, kažem
Ja ću na motiku
Ja ću na bananu, kaže Goran ili što, što, što, na što ću ja?
Skoči na bananu
Skoči na lastavicu
Kako na lastavicu
Ovako, jedna od njih raširi ruke, kao da skačeš s mostarskog mosta
Skoči na bombu
Skoči na narodnog heroja
Skoči na Radu Končara
Kako se zove onaj iz Opuzena
Stjepan Filipović
Stevan Filipović
Skoči!
Opet su svi dolje u plavom i gibaju se. Jedna žena uzima more u usta i pljuje visoko vodoskok prema suncu
Jesi li to radila kao dijete?
Jesam, to sam radila kao dijete.
Pa opet
Nikad ne bi trebali izaći odavde. To misle,ili govore, i plivaju. Oko njih su jahte, oko njih sunce blješti u površinu mora, vjetar je blag, podnevni. Englezi kažu breeze
Sasvim iznenada na oko metar i po ili dva dubine G kaže
-Vidi trupac, hajdemo ga izvaditi.-
Zaranjaju dvije žene i jedan mladić i s pješčanog dna podižu trupac, nose ga u rukama do površine, izranjaju i brzo jedno drugom kažu
-Što ćemo s njim?
Zašto to radimo?
Koji je smisao?
Ostavimo ga.-
Puštaju trupac, smiju se,
Samo smo ga zezali.
Malo smo mu pružili lažnu nadu
Malo
Na odlasku kroz prozor automobila jedna od žena, a mogla sam to biti ja, gleda kako su agave i kupina, troskot i opuncija pojele betonske ostatke kasarne Jugoslavenske narodne armije
Ljepota i užas
…
Šitum kaže da ga živciraju Englezi i da šta će im ono Sir. Kaže živcira ga to da netko misli da je bolji od drugoga. Ja se bunim, stalno mu govorim Ma je li i Ma, nemoj. On kaže -Aj reci onda, ja kažen -Ma šta ću ja sad tebi govorit, ako ne razumiš ne razumiš. -Aj reci.
-Ma neću.
Onda se smijem, on kaže -Jesi divlja, ja kažen -Ma nisan. Do kraja noći pita me deset puta pijemo li kafu ujutro skupa. Deseti put mu govorin -Šta me pitaš sto puta, rekla san ti da pijemo. On kaže -Bojin se da nećemo pa da buden siguran.
Ujutro izlazin na taracu, sir Šit um sidi i pije kafu, umjesto pozdrava podižem glavu, on pušta neki zvuk ko da grana bora zacvili malo. Sjednem, pijemo kavu, gledamo u žicu rastegnutu između dva bora i šugaman na žici. Mučimo. Pijemo skupa kavu. Ne govorimo ništa. S nekim ljudima razgovaraš, s nekima navigaješ.
On kaže -Sviđa mi se to- mučimo. Mučimo skupa, ne šutimo.
…
More se u lučici ljuljuška, netko skoči. U borovima se migolji jutarnji vjetar. Tu su cvrčci, tu je vjetar, tu su gušterice. Ne bih ih nazivala gušterima. Nikad. Dobro, možda nekad. Na Lastovu živi 17 vrsta gušterica. Moš ima stavit soli na rep.
Priča je nastala u okviru festivala Vizura Aperta, na Lastovu 2020.