RANE, KRV, POSUDE
Otvarali smo na mladome bogu rane
krv u zlatne posude hvatali
ovo će nam zatrebati jednog dana
reče otac likujući
više se u nas neće dešavati
da neko umre tek tako
na brzu ruku
kao da smo – užas, jao meni –
pred Njom nepismeni
RUČAK
Juče sam kupio kilogram mesa
– nepoznat proizvođač, zver nepoznata –
bila je sušta nedelja
ručavali smo u tišini.
Nismo čuli muziku, onemeli
pili smo vino, meso jeli
deca su čavrljala, likovala
žena i ja, najzad, saželi.
Odjednom – krik na vratima
otvorismo, zadrhtasmo:
– jedete meso! – riknu bog
– jedosmo i pojedosmo!
To je moje meso! – reče
hej, ja sam u vama!
– iz trgovine je, drugar, meso
kupljeno sudnjeg dana!
U MOJOJ RADIONICI
Juče sam pokušao
da od starih zabilješki
sačinim nešto malo poezije.
Samoća, majka stvaranja, njuškala me iznutra.
Tišina mi je kapala u srce.
Svemir – lopovska posla – svijao mi se oko kuće.
Bio sam pri sebi 100% i postojao toga dana
užasno moćno, životinjski prekomjerno.
Na jednom papiriću je stajalo
da je ŽIVOT PRAZNIK, KAO I SMRT
s napomenom
da jednog dana razvijem zastavu
do plamena.
Jurnuh sinoć tako
i oprljih dušu.
Plamena nije bilo
ali svejedno gorim.
STAN
Kuća geometrije puna.
Kvadrati. Kružja. Pravougaonici.
Crn zastor i žuta sobna luna.
Ti i ja, licem u lice.
Sijaju kugle, paralelopipedi –
Božji na prijestolju Um sjedi.
Kristalno-plavi prsti
zarinuti u meso mračno.
Ovdje smo konačni, jedina. I čvrsti.
Sve je savršeno i tačno.
Zlatna u podrumu mumija.
Euklid u kovčegu leži.
Prazno srce, koliko teži
prostor što u tebi log svija?
Staklenih vrata sad će cik.
Večernji sada urlik.
Žestoki anđeli srojiće se
na tihi stanara lik.
A blješte kugle, paralelopipedi –
cakli se Oko. I mozak ledi.
ŽIVOT JE ODLIČAN
Slavni su ovi oštri trenuci
nedvosmislenost i preciznost kojom me pogađaju
u najezdi punoj slatke opasnosti
Radosno živim u takvoj sadašnjici
sa grguravom nadom u zubima
i gle: moje se meso blista u meni
kao na kakvoj životinji
Slavni su ovi krvoločni udarci
koji me nisu mimoišli i ostavili samog
Očaj – on je slavno rovario
u mojoj unutrašnjosti
Slavi su svi trenuci u kojima sam propadao
zato što su oni postojali – ja postojim
TRENUTAK U PLAVIM BRDIMA
S razlozima koji su u meni nepoznati
odlazim u plava brda gde ću pasti
i konačno obistiniti mucavi trenutak
okupiran vojskama, zaražen lažima
U kreposnoj školi trenutka-pucanja
moj ružičasti mozak blistaće
ostali trenuci udruženi s pčelama
puni istine tu će živeti
Živeću i sam tu domaćinski
u plavim brdima tiho umreti
svetla će budućnosti nadgrobno
nada mnom revno stražariti
