Meso
Smatrali su se pjesnicima i netom nakon ponoći zaključili su da je večer vjerojatno izgubljena. Zombieja je hvatala panika, koja u njegovom slučaju izgleda tek kao blaga uznemirenost, jer mu je Lujo, koji je uporno htio pročitati poemu o Ludvigu Bavarskom i labudima, pošmrkao sav spid, a Zombieju su spid i općenito amfetamini bili potrebni ne bi li mu krvni tlak bio na razini neživog to jest nemrtvog fantastičnog bića po kojem je dobio nadimak. Zamolili su Kowalskog, koji je slovio kao mudrac i kojem je zbirka pjesama jedinom bila objavljena, da razriješi situaciju. Rekao je da će pričekati Svilu da dođe s vinom i da će nakon što ga popiju odlučiti kako Zombieju spasiti život. Zombie nije imao ništa protiv.
Svila ih je zatekla u namreškanom moru dima i pijanoj muzici u tročetvrtinskoj mjeri. Donijela je dvije butelje crnog i taj je odabir naišao na Zombiejev blagoslov, čuo je da je crno vino dobro za krvni tlak što je značilo da će još barem neko vrijeme biti živ.
Pripadali su truloj pjesničkoj skupini, koja se polako osipala, okupljenoj oko časopisa „Meso“. „Meso“, kao što samo ime vjerojatno sugerira, nije bio isključivo, zapravo čak ni prvenstveno književni časopis i nije ga bilo lako priskrbiti čak ako poznajete prave, to jest krive ljude. Bila je to sablasna svaštara ekstremne pornografije, ekstremne desnice, naivne ezoterije i okultizma te smiješnih sotonističkih spisa i blasfemične, krute poezije. Nitko od pjesnika vezanih uz časopis, osim možda Kowalskog i Reinhardta (koji je nedavno nađen izboden pod nerazriješenim okolnostima), nije bio bogznašto talentiran, a o disciplini i vještini bolje da ne govorimo. Pjesme uglavnom nisu posjedovale čvrstu strukturu, više su bile planine nabacanih fraza (oni su tvrdili da je u pitanju neoekspresionizam) u pohvalu desnice, novog plamena civilizacije i zaboravljenih vrijednosti.
Vino je bilo pri kraju i Lujo je upitao Kowalskog je li smislio kako spasiti Zombieja. Odgovorio je da zna jednu osobu, Gazdu noćnog kluba u mesarskoj četvrti, koja bi Zombieju (iako pritom misli i na sebe) mogla nabaviti narkotike. Nijedan taksist nije bio dovoljno lud ili pijan da ih odveze tamo pa su jedan dio puta prošli metroom, drugi, onaj koji ima manje stupova javne rasvjete, pješke.
Mesarska četvrt niz je ciglenih hangara od kojih je tek nekoliko zadržalo prvotnu namjenu. Ostali su služili kao noćni klubovi i platforme za ilegalne kockarnice u kojima se kladilo na sve od boksa bez rukavica i zaštite do pokera. Neki su hangari čak bili prazni. Klub u koji su se oni zaputili, nešto uglednija jazbina imena „Kuka“, nalazio se na samom ulazu u mesarsku četvrt gdje su kurve još bile lijepe, mlade i mjestimice maloljetne.
Zaštitar ih je pustio da uđu čim je Kowalsky spomenuo Gazdino prezime koje znaju samo njegova obitelj, njegovi suradnici i ljudi koji ubijaju za njega. Kowalsky je spadao u ovu drugu kategoriju ili je barem mislio tako mislio. Glavonja na ulazu zapravo je otprije poznavao Svilu i gajio je simpatije prema djevojci.
Betonski pod „Kuke“ bio je prekriven krhotinama stakla, plastičnim čašama, raznoraznim ljudskim izlučevinama između kojih su se krv i sperma borili za prevlast te čikovi koji su ipak bili neosporni vladari tog podija za skarednost. Šank je bio dugačak i tek je nekolicina ljudi bila nasukana na njemu, većina ljudi plesala je u svojoj osobnoj izmaglici ispred DJ-a, njihovog večerašnjeg mesije, ili je tražila svoju osobnu izmaglicu u veceu koji gotovo nitko nije koristio za to što se inače koristi.
Svila je, prije niza nesnosne poezije i petnaestak izgubljenih kila, u „Kuki“ radila kao hostesa. Prestala je kad je Gazda proširio značenje te riječi da obuhvati i profesiju djevojaka koje su se često okupljale ispred kluba. Nasreću nije ostala toliko dugo u tom poslu. Nedugo nakon što je dala otkaz djevojke su počele nestajati. Prestala je raditi jer je Lujo, koji joj je u tom trenutku bio dečko, počeo imati (pijane, najčešće) napadaje ljubomore. Jednom je prilikom, netom prije nego što je Svila otišla raditi, zgrabio pištolj i rekao kako će upucati svakog kurvinog sina koji je se usudi krivo pogledati. Lujo je i dan-danas bio ljubomoran, samo što Svilu više nitko nije gledao.
Zašto ne bismo nabavili nešto na veceu? Pa ne treba nam Gazda – upitao je Zombie.
To slabo sranje? Pa da mi za sat-dva opet počneš umirati. Ne dolazi u obzir – odbrusio mu je Kowalsky – Idemo do Gazde.
Zombie je bio nervozan. Nedavno je, kojih desetak dana prije negoli su izboli Reinhardta zajedno s njim jedva izvukao živu glavu iz kluba. Nekoliko mlađih ćelavaca izvuklo je noževe, i da nije bilo starijeg ćelavca koji je s Reinhardtom proveo nekoliko mjeseci u zatvoru, bio bi ili bogalj ili mrtav. Držao se sjena, očiju uperenih u pod i izmicao se pogledima kao vjeroučitelj pitanjima bistrog djeteta dok su se kretali prema stražnjoj prostoriji. Bas je tresao, opasan i tvrd i Zombie je rekao da mu nije baš najbolje i kako će ih ipak pričekati za šankom.
Koji drkadžija – prokomentirao je Kowalsky.
Baš papak – složio se Lujo dok su došli do još jednog razbijača, ovaj put ispred željeznih vrata.
Rekli su koga trebaju i nakon malo nagovaranja razbijač je dva puta lupio šakom o vrata i, kao što gangsterski klišej nalaže, klizno se otvori okno. Razbijač izmjeni nekoliko rečenica s osobom s druge strane i otvore se vrata. On ih pretrese. Oni uđu.
Prostorija nije bila nimalo nalik klubu. Zidovi su bili drveni, parket je bio čist. Namještaj elegantan i vjerojatno skup. Na zidovima lubanje rogatih životinja. U prostoriji je bio još jedan izbacivač, križanac titana i kamenolomca. Vrata su se zatvorila za njima i istisnula sav zvuk „Kuke“. Za jednostavnim stolom sjedio je Gazda. Gazda nije bio ono što su Svila i Lujo očekivali, boss homerskih proporcija iz kojeg isijava crna svjetlost. Gazda je gazdarica, sitna, smežurana starica kose uređene u punđu.
Ti si pjesnik Kowalsky – rekla je dobroćudnim tonom bake.
Jesam – odgovorio je.
A tko su ovi? – gestikulirala je prema Svili i Luji.
Također pjesnici.
Kimnula je, ustala i time pojačala dojam sitnosti – Reinhardt vam je svima bio prijatelj?
Kolega – odgovori Lujo.
To je istina. Njihovu skupinu nije vezala odanost, bliskost, slaganje, a kamoli ljubav. Vezala ih je nepodnošljiva usamljenost i strah od nepripadnosti. Vezao ih je strah. Korijenje takvog odnosa zapravo je korov i tu priča staje.
U redu, kako vam mogu pomoći? – upitala je Gazda.
Kowalsky je objasnio situaciju i tragediju Zombiejeva poluživota, Gazda je kimala prepuna razumijevanja i činilo se kao da će uskoro nastaviti s druženjem koje je zapravo bilo tek nešto više od ubijanja vremena.
Razumijem – rekla je i nasmiješila se – Mogu vam ovo besplatno priskrbiti.
Besplatno? – Svila podigne obrve – Zahvaljujemo Vam.
Starica kimne – Samo me zanima kako je Reinhardt ubijen.
Nitko nije siguran – rekao je Lujo.
Navodno izboden – nastavi Svila.
Tako dakle – kaže Gazda i krene odmahivati glavom – Prava šteta, dobar pjesnik. Što ti kažeš, Kowalsky?
Ne govorim o stvarima o kojima ništa ne znam – suho odgovori.
Zašto onda pišeš poeziju? – upita Gazda.
Nastupi tajac, Gazda je Kowalskog gledala u oči – Zašto im ne kažeš kako je skončao Reinhardt?
Rekao sam već da… – agresivno je počeo Kowalsky.
… čula sam te dobro i prvi put, pjesniče. Starost mi još nije zatrovala uši – prekinula ga je iznenađujuće oštrim glasom Gazda. Kowalskom se osuše usta, strah mu klizne iz pazuha niz tijelo. Svila i Lujo jednostavno su htjeli izaći.
Sljedeći su se događaji odvili iznimno brzo :
- Kowalsky se zajuri prema vratima
- Izbacivač ga uhvati za kragnu i odvali šakom u glavu
- Kowalskom izleti zub, krv poteče iz nosa, ustiju i usana, padne na pod
- Svila i Lujo stoje ukočenije od žrtava Gorgona
- Gazda sve mirno promatra
- Izbacivač podigne Kowalskog i natjera ga da sjedne na kožnu fotelju
- Mir je uspostavljen
- Obavije ih tišina
Dakle, vaš je kolega rijetka sorta kurvinog sina. Kakvoća njegovog lupeštva upravo je nezamisliva, kao i razina njegove arogancije – rekla je Gazda.
Otkrila im je: da Kowalsky nije napisao nijednu pjesmu, strofu, stih ni slog, da je sve njegove pjesme napisao Reinhardt, da Reinhardt više nije imao namjeru pisati pjesme za njega jer je Kowalsky kupio svu slavu. Da se nisu slagali oko smjera u kojem njihov pokret treba ići. Pijana se kavga pretvorila u tučnjavu, a zatim je proliveno previše krvi. Gazda je rekla da je se to ne bi ticalo da joj Reinhardt nije dugovao novac. Smrt ga nije odriješila duga, on je jednostavno prešao na Kowalskog, a sigurna je kako ovaj nema novaca za vratiti. Kowalsky je počeo plakati ili barem cviljeti. Gazda je Luji i Svili dobacila vrećicu.
Ovo vam je za prijatelja – rekla je – Ali Kowalsky ostaje ovdje. Vi ste slobodni.
Nisu se usprotivili i izašli su. Zombieja su našli na istom mjestu gdje su ga ostavili i kad su mu rekli da je Kowalsky ubio Reinhardta i da će vjerojatno sam biti ubijen upitao ih je jesu li sredili nešto. Odgovorili su kako jesu i vratili se u stan. Opili su se, Zombie si je ubrizgao malo života, a Lujo je konačno pročitao poemu o Ludvigu Bavarskom i labudima. Kowalskoga se nije spominjalo, kao da je svaki trag i svako sjećanje na njega ostalo u stražnjoj prostoriji.
Desetak dana kasnije Zombie je pronađen mrtav u stanu. Uzeo je nešto što ga je spustilo umjesto da ga digne i to je bilo to što se njega tiče. Lujo i Svila nisu napisali nijednu pjesmu i nikoga nije bilo briga za to. Opet su prohodali. Nije ljubav bila u pitanju. Jednostavno nije bilo više ničega za njih.
