Ljubavno pismo
Nije teško opisati promenu koju si doneo
Ako sam sada živa, pre toga bila sam mrtva.
Mada sam poput kamena, nedotaknuta njome,
Ostala postojana već prema navici.
Nisi me odvukao ni tri centimetra, nikako –
Niti me ostavio da uperim svoje tupo oko
Prema nebu, bez nade, naravno, da će
Shvatiti plavetnilo ili zvezde.
To nije bilo to. Spavala sam, recimo: zmija
Među crnim kamenjem maskirana u crni kamen
U belom mimohodu zime –
Nalik na moje susede koji ne uživaju
U milionima pravilno isklesanih
Ivica koje osvetljavaju jedna drugu da otope
Moje bazaltne ravni. One se pretvaraju u suze
Anđeli plaču nad dosadnom prirodom
Ne ubedivši me. Njihove suze se mrznu.
I svaka mrtva glava nosi ledenu obrazinu.
Još sam spavala poput savijenog prsta
Prva stvar koja postah beše prost vazduh
I kovrdžave kapi koje se dižu iz rose
Prozirne poput duhova. Mnogo tvrdih i
Bezizražajnih kamenova leži unaokolo.
Nisam znala kako to da shvatim.
Sijala sam mišolika i ispravila se
Da se istočim poput tečnosti
Među ptičje noge i stabljike bilja.
Nisi me prevario, odmah sam te prepoznala.
Drvo i kamenje su sijali bez senki.
Dužina mog prsta bleskala je poput stakla.
Počela sam da pupim kao grane u martu:
Ruka i jedna noga, ruka pa noga
Od kamena ka oblaku sam se uzdigla.
Sada ličim na nekakvog boga
Plutam u vazduhu menjajući oblik
Čista poput ledenog okna. To je dar.
Ženski Lazar
Uradila sam to ponovo.
Jednom u svakih deset godina
Uspevam –
Neka vrsta hodajućeg čuda, moja koža
Svetla kao nacistički abažur,
Moje desno stopalo
Lako kao papir,
Moje lice bezizražajno, fina
Jevrejska tkanina.
Strgni mi maramu.
O neprijatelju moj
Da li sam užasnuta? –
Nos, očne duplje, svi moji zubi?
Kiselkasti dah
Nestaće u jednom danu.
Uskoro, uskoro će meso
Koje je grobna pećina pojela
Biti kod kuće na meni
A ja nasmejana žena.
Imam samo trideset.
I poput mačke devet života.
Ovo je treći po redu.
Kakvim smećem
Okončavam svaku dekadu.
Kakvih milion vlakana.
Gomila koja gricka kikiriki
Nabija se da ih vidi
Kako me odmotavaju: stopala i šake –
Veliki striptiz.
Dame i gospodo
Ovo su moje ruke
Moja kolena.
Možda sam kost i koža,
Ipak, ja sam baš ta, identična žena.
Prvi put kad se desilo imala sam deset.
Dogodilo se slučajno.
Drugi put sam želela
Da istrajem i da se ne vratim.
Okamenila sam se zatvorila
Poput školjke.
Morali su da zovu i dozivaju
I skidaju s mene lepljive bisere crva.
Umiranje
Je umetnost, kao i bilo šta drugo.
Ja to radim iznimno dobro.
Radim to i čini se kao pakao.
Radim to i čini se stvarnim.
Moglo bi se reči da je to moj poziv.
Lako je to učiniti u ćeliji.
Jednostavno je učiniti to i ostati miran.
Problem je s
Teatralnim povratkom usred bela dana
Na isto mesto, istom licu, istom promuklom
Zabavljenom poviku:
„Čudo!“
Koji me obara s nogu.
Oni naplaćuju
Posmatranje mojih ožiljaka, naplaćuju
Slušanje mog srca –
Ono zaista kuca.
I naplaćuju, veoma skupo naplaćuju
Za reč ili dodir
Ili kapljicu krvi
Dlaku iz kose ili komad odeće.
Tako, tako, Herr Doktore.
Tako, Herr Neprijatelju.
Ja sam tvoje delo,
Ja sam tvoja dragocenost,
Čedo od čistog zlata
Koje se stapa s krikom.
Okrećem se i gorim.
Ne misli da potcenjujem tvoju veliku zabrinutost.
Pepeo, pepeo –
Džaraš ga i mešaš –
Meso, kosti, tamo ničeg nema.
Komad sapuna,
Burma,
Zlatna plomba.
Herr Bože, Herr Luciferu
Čuvajte se
Čuvajte se.
Iz pepela
Uzdižem se crvenokosa
I gutam muškarce kao vazduh.
Priredio i preveo Vladimir Arsenić