Andrea Lee, “Crvena kuća na ostrvu”, Imprimatur, 2023.
Roman „Red Island House” Andree Li opisuje suživot različitih grupa ljudi na jednom malom ostrvu i tematizuje razne oblike nepravde u siromašnoj zemlji čija egzotična i senzualna ljepota privlači posjetioce i investitore iz bogatijih zemalja. Cilj ovog eseja je da analizira neke od tema romana: moralnu odgovornost, status i privilegije, te posljedice nejednakosti moći u kontekstu neokolonijalnog društva. S ovim problemima se suočava glavna junakinja romana, Šej Gilijem, a roman je preveden kao „Crvena kuća na ostrvu“ u izdanju kuće Imprimatur.
Knjiško putovanje na osmi kontinent
Mjesto radnje romana je Madagaskar, „veliko crveno ostrvo”, jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta s jedinstvenim i raznovrsnim biljnim i životinjskim svijetom, prelijepim morem i plažama. Odmah po „otkriću” od strane evropskih pustolova, ovaj istočnoafrički arhipelag postaje veoma cijenjen zbog bogatih nalazišta minerala, šećera, ruma, drvene građe, ali i radne snage. Francuska je anektovala Madagaskar 1896. godine i vladala s velikom brutalnošću sve do proglašenja nezavisnosti 1960. godine. Kao i u mnogim drugim bivšim kolonijama, investitori iz razvijenih zemalja i dalje nalaze puno mogućnosti za bogaćenje, pri čemu nepovratno uništavaju prirodne resurse i izrabljuju starosjedilačko stanovništvo. Čitav arhipelag je zbog svoje izuzetne ljepote omiljena turistička destinacija, kao i mjesto na kojem se veliki broj stranih avanturista odluči skrasiti. Pošto na ostrvu nema jake industrije, ni dovoljno mogućnosti zaposlenja, starosjedioci žive u velikom siromaštvu, a ugroženi su čak i tradicionalni načini opskrbljivanja hranom – smanjuje se količina ribe, uništavaju rižina polja, na jugu zemlje vlada suša. Jedini izlaz za mnoge je prostitucija, a klijenti su bogati stranci, bilo oni koji su se naselili na Madagaskar ili turisti koji tim povodom dolaze na Madagaskar.
Autorka je čitaocima detaljnim i slikovitim opisima približila ovu daleku zemlju, a ispred kulise azurnog mora i pješčanih plaža, satkala je priče o sudbinama ekscentričnih i raznolikih likova. Teški život starosjedilaca je prikazala veoma realistično i zadubila se u teme kojima se bavi i savremena malagaška književnost. Li pritom ne govori u ime Malagašana, već ona dosljedno pripovjeda kroz objektiv nekoga ko je došao sa strane i ističe kroz knjigu da neke stvari za nju i nas, strance, ostaju nedokučive i misteriozne. Izvrsna u pisanju priča koje obiluju društvenom i klasnom kritikom, Andrea Li se i u svojim drugim djelima znalački i s dozom cinizma osvrće na pravila i prohtjeve pojedinih klasa i veoma dobro poznaje kodove koji se koriste unutar vlastitog „sloja” ili subkulture, te kako se oni mijenjaju u kontaktu s drugima.
Roman se sastoji od deset pripovjedaka koje se mogu čitati odvojeno, ali zajedno daju jednu hronološki ispričanu cjelinu i, u periodu od dvadeset godina, prate razvoj događaja na ostrvu Naratrani i u vili nazvanoj „Crvena kuća”, koja je i metafora za cijelo ostrvo. Roman počinje tako što bogati italijanski biznismen Sena, ploveći sjevernim dijelom arhipelaga Madagaskara, ugleda prelijepi finoanski zaljev i gustu šumu iznad njega, te odmah kupuje komad zemlje i počinje s izgradnjom vile. Vilu poklanja svojoj drugoj supruzi Šej, afroameričkoj doktorandici i od tad njih dvoje, zajedno s porodicom i gostima, provode ljeta i zime na Naratraniju. Bračni par tako posjeduje jednu od najvećih vila na malom ostrvu, što im daje status uglednih osoba, a u vili zapošljavaju dvadesetak radnika iz obližnjih siromašnih sela.
Kroz distancirano objektivnu perspektivu oštroumne Šej Gilijem, pratimo odnose, veze, svađe i prijateljstva likova koji žive na ostrvu ili ga redovno posjećuju. Pratimo i sudbinu njenog braka s puno starijim Senom, od kojeg se mnogo razlikuje i koji s vremenom postaje jedan od pohlepnih biznismena koji iskorištavaju korupciju u zemlji za vlastito bogaćenje. Posmatramo i ubrzane promjene na ostrvu (čitaoci iz bivših republika SFRJ će prepoznati procese i aktere, tj, strane zemlje investitore), te promjene u samoj njoj, od mlade doktorandice pune entuzijazma i interesovanja za kulture Madagaskara, do gospodarice vile koja u svojoj bašti, obučena u skupi lan, uniformu bogatih Evropljana na odmoru, ugošćava bogate Evropljane, a osoblju daje naredbe pokretom glave.
Li vodi čitaoce poput antropološkinje ili turističke voditeljice na egzotično ostrvo rajske ljepote, a pritom ne zazire od prikazivanja tužnih i bolnih realnosti ove ekonomski uskraćene države. Ona, kroz doživljaje i perspektivu glavne junakinje, prikazuje stanovnike ostrva onako kako to rade kamere u dokumentarcima o prirodi: bez uplitanja i uticanja na ishod, nepristrano, skoro okrutno iskreno, često s humorom čija je funkcija možda i da olakša čitanje knjige o životu u jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta. Li precizno secira i opisuje malagaške socioekonomske klase, pa prikazujući scenu na glavnom seoskom trgu, kad tinejdžerka i barska djevojka, Harena, izlazi iz kafića Fler dez il u kojem Šej sjedi s italijanskom plemkinjom, ona nam u tri rečenice predočava društvo na malom ostrvu:
„…Onda, kao da lebdi, prođe pokraj prosjaka bez jedne noge koji je sjedio na stepeništu ispred ulaza u Fler dez il i uđe u čudnovati, namjenski prepravljen terenski bagi u kojem je nestrpljivo trubio sredovječni, ćelavi Francuz. […] Skoro je podne i bogati malagaški i indijski učenici gimnazije Sakre ker pune Fler dez il i gutajući čokoladna peciva, sjedaju za tri kompjutera u stražnjoj sobi. Napolju, na vreloj prašnjavoj ulici, dječaci u poderanoj odjeći prodaju samoze na tacnama, dok žene s kamorskog ostrva koračaju u pravcu luke noseći na glavama napunjene korpe.” (Li, str.87;89)
Šej posmatra i razumije dinamiku stvari oko nje, ali djeluje veoma pasivno, bez cilja da promijeni ili poboljša situaciju, iako nepravda, koju svakodnevno gleda sa sobom donosi mnoštvo moralnih dilema. Ona sebe na početku romana doživljava prvenstveno kao intelektualnu i otvorenu kozmopolitkinju, ali vrlo brzo po dolasku u taj nepoznati svijet, ona poput konradovske junakinje otkriva „srce tame” ostrva, vidi glad i nemoć u getima i slamovima, sreće žrtve nasilja kolonizatora i misionara, ali i svjedoči borbi starosjedioca za golo preživljavanje, ne pitajući se na kojoj ili čijoj je strani u ovoj neokolonijalnoj noćnoj mori. Tek nakon dva događaja o kojima će biti riječ u nastavku ovog teksta, ona napokon preispitiva svoju ulogu i zapita se da li je i sama saučesnica.
Duboki mir u očima i savršeno držanje
Šej smatra da se nepripadanje nekom mjestu ili zavičaju odražava na fizički izgled, kao i na unutrašnje stanje i život pojedinaca i time objašnjava razliku između Afrikanaca i Afroamerikanaca: „Od američkih crnaca se razlikuju, ona misli i mislila je kad je putovala u Ganu i Senegal, po tome što je u njihovim očima duboki mir, kreću se po svijetu sa savršenim držanjem ljudi koji žive tu gdje su i njihovi preci živjeli, koji nikad nisu bili opljačkani ili raseljeni.” (str.30) Od svog oca je naučila da su Afroamerikanci za vrijeme ropstva izgubili kulturni i identitetski kontinuitet i da taj gubitak predstavlja najveću tragediju njihove istorije.
Šejina pozicija je veoma interesantna: ona je praunuka robova, kćerka boraca u pokretu za građanska prava u SAD-u, profesorica afroameričke književnosti u Italiji. Zahvaljujući igri sudbine i muževom poklonu, Šej sad ima priliku da dio godine provodi u svojoj „pradomovini”. Umjesto prepoznavanja korjena, otkrivanja izgubljene kulturne prošlosti ili zbližavanja s braćom i sestrama po porijeklu i „rasi”, ona je ovdje supruga naboba i nalazi se nevoljko u ulozi „gospodarice kuće”, koja malo podsjeća na žene robovlasnika na američkom jugu, žene vlasnika njenih predaka. Šej osoblje ne želi da tretira kao svoje vlasništvo, kako to rade drugi strani kućevlasnici na Madagaskaru. Radnici u njenoj i muževoj vili dobijaju dobru platu, zdravsteno osiguranje i puno poklona od poslodavaca, ali osoblje ulazi u njihove spavaće sobe u rano jutro da otvore zavjese i prozore i obavljaju slične besmislene zadatke koji i previše podsjećaju na situacije u dvorskom setingu.
Pored toga što je Šej učenjački radoznala, oduševljena kulturnim bogatstvom zemlje i s godinama sve bolje poznaje lokalne običaje, po dolasku je zbog nepoznavanja ostrva i ljudi imala probleme koji su ugrozili njeno zdravlje, brak i situaciju u kući. Tada nije mogla da se izbori protiv zlonamjernog menadžera kuće, Grka Kristosa, koji je pomoću crne magije kontrolisao Šejinog muža Senu. Šej je u ovoj situaciji potpuno nemoćna, jer nije znala kako da postupi i od koga da traži pomoć. Tek nakon što malagaško osoblje shvati da je ona u suštini dobronamjerna i da će biti dobra gazdarica, odluče da joj pomognu. Nakon njihove intervencije, isto putem magije, znači po pravilima ostrva, oni uklone Kristosa i u kući napokon zavlada harmonija. Iako kuća, koja je i metafora za ostrvo, odnosno njihovu rodnu zemlju, nije vlasništvo starosjedioca i ne može biti, jer samo bogati stranci mogu da posjeduju takvu vilu i zapošljavaju Malagašane, mještani vuku konce iz pozadine i stvaraju situaciju koja će i njima odgovarati. Kućepaziteljka Velika Bertin joj to objašnjava kad se opraštaju pred Šejin povratak u Italiju nakon godišnjeg odmora:
„Ovo je kuća koju ste vi vazaha izgradili, na zemlji koju ste kupili,“ kaže Bertin veoma tiho. „Ali to ne znači ništa. Vi ste mladi i bogati,“ nastavlja ona, bez gorčine. „Imate sreće i imaćete djecu koja će imati sreće. Mi smo učinili da budeš kraljica kuće, na naš način. Ali ova zemlja – eh bien. Možemo reći…možemo reći da je tvoja, za sad.“ (str.81-82)
Zbog dobrućudne naravi, Šej ubrzo postaje draga lokalnim seljanima na malom ostrvu gdje se svi poznaju, ali ipak zadržava kritički stav prema mnogima: evropski kućevlasnici, na primjer, ne kriju svoj rasizam. Šej se ne sviđa ni kako se bogate Malagašanke poput komšinice Madam Rakotomalale ili njene prijateljice, farmaceutkinje Anželik odnose prema siromašnijima u, i dalje, izrazito klasnom malagaškom društvu. Ni sa siromašnijim Malagašanima Šej ne može da izgradi „sestrinstvo” koje se bazira na istom porijeklu ili boji kože, zato što nju ovdje definiše prvenstveno klasna pripadnost. Ostrvska ljepotica s nadograđenom plavom kosom, Plavuša Karolin, smatra da je Šej samo smetajuća konkurencija u borbi za bogate evoropske muškarce. Poželjni status imućne strane gazdarice joj ne pomaže u konfliktu s lokalnom djevojkom Noelin: „Svaki put kad se sretnu, Noelin ju je pozdravljala krotko i s blagim osmjehom, ali ispod njene uljudnosti, u tim plitkim očima boje kafe, treperila je struja zavisti i neprijateljstva.” (str. 217) Pošto Noelin u poglavlju “Rivali”, nije odustala od svoje namjere da zavede dva stara Italijana, u daljem toku komšijske drame Šej pokušava da joj zaprijeti:
„Ali kad je Šej zaustavila Noelin i s najozbiljnijim tonom, kao da priča s nevaljalom učenicom, rekla da se neka ponašanja neće tolerisati, suočila se s enigmom. Grudi poput brodskog pramca, sićušni struk, okruglo lice ispod frizure Erte Kit, oči poput zrnca kafe, milozvučni glasić koji se odmah složio: “Oui, oui, madame, c’est honteux, je suis désolée“ – jedva su prikrili plamen podrugljivog neprijateljstva koji je Šej osjetila ranije. Na trenutak se Amerikanka, sa svim svojim privilegijama, uplašila Malagašanke bez igdje ičega, sem klikera u glavi. “ (str. 221)
Selektivno sljepilo
Šej godinama svjedoči bijedi i gladi u zemlji, svakodnevno prolazi pokraj geta u blizini svoje vile, svakodnevno vidi djecu koja hodaju u dronjcima i prose, tinejdžere koji zaradom od prostitucije izdržavaju svoju porodicu. Šej čini svoj dio da pomogne, ili više da uradi ono što će njoj pomoći da čiste savjesti nastavi živjeti u luksuznoj kući koju noću štite patrole zaštitara: ona daje novac nevladinim organizacijama, iz Italije donosi fudbalske dresove i svoju staru odjeću za radnike i njihovu djecu, ali čini se da ona sve to radi kako bi zadržala svoju privilegovanu poziciju u, za nju, jako jeftinom tropskom raju.
U dva poglavlja, dva trenutka se Šej otvaraju oči i to oba puta kad žrtve nepravde poredi sa svojom djecom. U pripovjetki „Djeca”, Šej i njena prijateljica pokušavaju da ubijede osiromašenu plemićku porodicu u Italiji da pomognu vanbračnoj djeci njihovog sina, pozovu ih u Italiju i spasu unuka od gladi, a unuku od prostituisanja. Italijanska porodica se ne obazire na molbe i tako tinejdžeri ostaju prepušteni svojoj teškoj sudbini. Šej se osjeća krivom što joj nije uspio plan, ali je i narednih godina sve više grize savjest, naročito nakon što je i sama rodila blizance, djecu mješane rase, koja ju previše podsjećaju na poluitalijansku neželjenu siročad.
Drugi momenat je još jači udarac stvarnosti, a radi se o večeri u osmom poglavlju nazvanom „Pogodi ko dolazi na večeru”. U trenutku kad se svjetovi imućnih i siromašnih sudare na njenoj terasi, Šej više ne može da zavarava sebe da nije saučesnica. Te večeri, pokraj njene djece sjedi nesretna malagaška tinejdžerka Be, pratilja redovnog gosta njenog pansiona, Francuza Žila, koji na Madagaskar dolazi kako bi uživao u seksu s mladim ljepoticama. Šej je i prije toga znala da veliki broj ljudi dolazi na ostrvo radi seks-turizma i za taj fenomen je krivila isključivo muškarce turiste, a za Malagašane i Malagašanke, kojima ne preostaje nijedan sem tog posla, imala je razumijevanja.
Prije i poslije večere, Šej i svi njeni prijatelji se zgražavaju zbog nemoralne situacije koju su morali podnijeti, ali ne vide ništa nepravedno u njihovoj nezasluženoj sreći što su igrom slučaja rođeni u izobilju, a oko njih na ostrvu vlada neimaština. Tema njihovog licemjernog razgovora nakon večere, bez prisustva Žila i Be, je tragedija siromaštva, nemogućnost bilo kakvog napretka, neučinkovitost humanitarnih organizacija i slično, ali očigledno je da niko od njih ne želi da se promijeni status quo na ostrvu (ili u svijetu), niti želi da se odrekne svojih privilegija zarad pravednijeg društva.
Šej tek sutradan u avionu sebi priznaje dvije istine: prvo, ona ne može ili neće da nasluti koliko je bolan život u siromašnoj afričkoj državi i drugo: ona je dio problema, jer Francuzu i sličnima omogućuje smještaj i čak zarađuje novac na taj način. Kako bi uradila svoj dio da popravi situaciju, ona donosi odluku da Žilu zabrani dolazak u pansion, čime se samo oslobađa krivice ili saučesništva. Zbog te odluke, ona podsjeća na intelektualce koje iz udobnosti svojih života kritikuju neoliberalizam i sažaljevaju se nad jadnima svijeta, bez namjere da učestvuju u konkretnijim promjenama.
Kraj romana ima neočekivani preokret: u neku ruku donosi pravdu za starosjedioce, naročito ako posmatramo Crvenu kuću kao metaforu za čitavu zemlju. Turobna realnost neokolonijalnog poretka znači da starosjedioci nemaju puno izbora i nemaju načina kako da se izbore za dostojanstven život u svojoj domovini. Ženski likovi u romanu poput Harene, Noelin i Plavuše Karolin, pokušavaju da nadmudre stare, pohotne Evropljane kako bi poboljšale svoju situaciju i pomogle svojim porodicama. Kraj romana pokazuje kako se jedna djevojka služi istom strategijom da osigura svoj opstanak i, na neki način, osvoji nazad kolonizovanu teritoriju. Roman se završava idejom da će naredna generacija, zahvaljujući snalažljivosti i žrtvovanju njihovih majki i raskalašnosti neopreznih, omatorjelih kolonizatora, moći opet postati vlasnici svoje zemlje.
Nevidljiva polovina
Andrea Li se u svakom poglavlju posvetila i temama kojima se bavi afroamerička, feministička i postkolonijalna književnost: rasizam, život između kultura, rasne i klasne predrasude u globalizovanom svijetu, uticaj evrocentričnih ideala ljepote na neevropske žene, fetišizacija i erotizacija tamnoputih tijela, kulturno prisvajanje, identitet; pa i univerzalnim temama, kao što su zavist, preljuba, ljubomora, posesivnost, osveta itd. Autorka i glavni lik Šej Gilijem vole ljude i u svakome pronalaze nešto zanimljivo, posmatraju ih i upoznaju, studiraju njihove manerizme, analiziraju njihove slabosti i ti izvrsni opisi različitih karaktera su još jedan razlog koji ovaj roman čine vrijednim čitanja. Likovi u romanu su u mnogočemu neobični: prelijepe i temperamentne žene koje se poput grčkih boginja otimaju za muškarce, ekscentrični avanturisti, sujetni umjetnici, živahni kozmopoliti, prkosni ljudi nespremni na kompromis. Zbog takve kombinacije karaktera dolazi do mnogo nesvakidašnje drame na jednom malom području.
Najfascinantniji lik je bez dvojbe Velika Bertin, neobrazovana, a mudra žena, bez privilegija, a s ogromnim, neospornim autoritetom, bez tipične ljepote Malagašanki, a predmet svačijeg poštovanja, dosljedna, dostojanstvena i neumorna radnica. Ona je glava višečlane porodice, oslonac mnogobrojnoj rodbini, perfekcionista na radnom mjestu, žena koja svoje okruženje posmatra i uređuje bez puno riječi. Ona je ta koja održava Šejino domaćinstvo, spašava njen brak, daje joj nezamjenjive savjete. Oslonac u životu joj daje jaka povezanost s njenom kulturom i tradicijima koju ne prilagođava prolaznoj modi ili nerealističnom sanjarenju.
Ona i Šej predstavljaju suprotnosti: jedna je bogata univerzitetska profesorica s milanskom adresom i ljetnikovcem na drugom kontinentu, a druga je njena radnica, koja bosonoga pješači kilometre od svoje skromne kolibe u siromašnom getou do svoja dva radna mjesta. Šej je opisana kao privlačna žena, svjetlije puti u pomno izabranoj odjeći, a Bertin ima izrazito taman ten i muškarci, koji je se malkice i plaše, je opisuju kao jedinu neatraktivnu ženu na ostrvu. Ali njih dvije imaju više zajedničkog nego što se na prvi pogled čini, na primjer strast za otkrivanjem svijeta koju su obje osjetile u mladosti, pa se Šej otisnula preko okeana, a Bertin se iz šumovite unutrašnjosti ostrva usudila na priobalje gdje su bili gradovi puni stranaca. Još je interesantnije kako njih dvije komplementiraju jedna drugu i zato je autorka u eponimskom poglavlju posvećenom ovoj jedinstvenoj ženi naziva „Sestra Sjenka”. Jer ona je bliska poput sestre, ali je i Šejina sjenka, jer Šej je vidljiva i prezentabilna, a nevidljiva Bertin je sjenka i djeluje iz pozadine. Međutim, kad pozadine nestane, pada i fasada i Šej gubi sve što je imala na ostrvu: kuća postaje sve neurednija, osoblje joj više ne ukazuje poštovanje, brak je u najvećoj krizi do tad, njen muž joj je spremio veliko iznenađenje. Njih dvije su bile dvije polovice koje su činile jednu savršenu cjelinu: Šej svjetla i Bertin tamna; Šej bogata, a Bertin siromašna; Šej akademski obrazovana i ohola, a Bertin bez formalnog obrazovanja, a mudra, realistična i savršeno svjesna svega oko sebe; Šej bez ikakvog osjećaja pripadnosti i zato bez čvrstog oslonca, a Bertin jaka, jer je povezana sa svojom kulturom.
Bertin predstavlja Šej u alternativnoj realnosti: da li bi Šej bila kao Bertin da njeni preci nisu bili prodati u ropstvo? Njih dvije metaforično predstavljaju bogatu, sjevernu hemisferu i siromašni „globalni jug” i Šej shvata, zahvaljujući Bertin, da ona živi u izobilju, samo zato što drugi ljudi žive u oskudici. Kako bi se iskupila zbog svoje uloge u tom poretku, Šej je potplaćuje poklonima i krišom joj šalje novac ušiven u rubove suknji, zlatne lančiće i naušnice koje Bertin može lako prodati, a Bertin to prima bez oklijevanja, svjesna da joj na neki način i pripada, kao odšteta ili reparacija moralnim pobjednicima.
Zahvaljujući Bertin, Šej shvata koliko su joj nepoznate misli, osjećaji i traume ljudi koje svakodnevno vidi na ostrvu. Ona dolazi do ove spoznaje u Bertininoj skromnoj kući, u koju Šej prvi i posljednji put ulazi i to da, kao počasna gošća, sudjeluje u vjerskoj službi. U Bertininoj kući se nalazi jedan krevet i jedna jedina, klimava stolica. Šej prati službu s malobrojnom evangelističkom kongregacijom i misa se ne razlikuje puno od bilo koje druge mise, dok sveštenik odjednom ne daje naredbu. Svi ustaju, tresu se i izvijaju ruke ka nebu glasno prizivajući Isusa.
„Dugi, drhtavi vrisci bola, preklinjanja. Zidovi Bertinine kuće kao da pulsiraju ekstremnošću ljudi čije borbe i strahovi, obično suzdržani pod željeznim poklopcem oskudice, sad eksplodiraju u ovom srceparajućem jauku koji se sigurno širi po cijelom ostrvu i do zvijezda koje skriva dnevno svjetlo. Iako je Šej ustala i podigla ruke s ostalima, ona zna da ne smije dodati svoj glas. Kad bi se iz čiste pristojnosti priključila, zna da bi to provociralo sile koje čuvaju Madagaskar, šta god one bile.” (Str. 284)
Nakon ovog događaja, Šej je jasno da je Bertinin unutrašnji život za nju nedokučiv i da nikad neće moći da potpuno emocionalno i racionalno shvati šta osjeća ona i narod ove zemlje. Slično kao što njeni studenti afroameričke književnosti u Italiji, pored sve njihove strasti i otvorenosti, ne mogu da shvate bol koja čini osnovu afroameričke književnosti.
Poglavlje “Sestra Sjenka” je najdirljivije u ovom romanu iz pripovjetki i ono je hrabra i neočekivana odluka autorke. Bertine la Grande je bez dvojbe jedan veliki i nezaboravan književni lik i duboko poštovanje s kojim je Andrea Li pisala o njoj, je pokazatelj humanističkih ideja i senzibiliteta ove autorke koja često piše o nevidljivim, ali nezamjenjivim, velikim i nezaboravnim ženama.
