Svojima sam se, gospodo moja, vratio nakon dugog odsustva; tačnije, nakon sedam godina studiranja u Evropi. Mnogo sam naučio, i mnogo izgubio. No, to je već druga priča. Važno je da sam se vratio, željan svojih i rodnog sela na obali Nila. Sedam godina sam žudio za njima, a kad sam napokon stigao, nisam mogao vjerovati da sam opet tu. Oni mi se silno obradovaše i okupiše se oko mene. Ne prođe dugo vremena i osjetih kako u meni kopni snijeg, kao u promrzlom čovjeku kad se izloži suncu. Toplinu života na selu odavno sam zaboravio u zemlji u kojoj i kitovi umiru od studeni. Mnogo sam o svojima razmišljao u odsustvu: uši su mi se brzo navikle na njihove glasove, a oči na njihov izgled. U prvi mah među nama bijaše nešto poput sumaglice, no ona se uskoro raziđe. Drugog dana po dolasku probudio sam se u poznatoj postelji, u sobi čiji zidovi još svjedoče o mojim mladalačkim nestašlucima. Naćulih uši ka vjetru. To je, života mi, onaj znani zvuk koji bruji u meni poput umirujućeg šapata.
Zvuk vjetra koji šiba kroz palmino lišće, drukčiji od onoga kada njiše pšenična polja. Čujem gugutanje grlice. Kroz prozor vidim palmu iza kućnog trijema, i shvatim da je još uvijek sve uredu sa životom. Gledam njeno čvrsto i uspravno stablo, žile koje zaranjaju u zemlju, krupno zeleno lišće što se izvija odozgo na sve strane i osjećam spokoj. Osjećam da nisam peruška na vjetru, već sam poput ove palme: biće sa korijenom, ishodištem i smislom. Majka dođe i donese šoljicu čaja. Otac završi sa molitvom pa dođe i on. Potom se pojaviše sestra i dvojica braće, pa sjedosmo piti čaj i razgovarati, kao što smo radili otkad znam za sebe. Da, život je lijep, a svijet je još isti, nepromijenjen.
Sjetih se da je među ljudima koji su me dočekali bilo jedno nepoznato lice. Pitao sam ko je taj čovjek, opisujući ga: srednjeg stasa, pedeset godina, možda i koja godina više, guste sjede kose, bez brade, s brkovima nešto kraćim nego kod naših seljana. Uglavnom, naočit čovjek.
– To je Mustafa – reče otac.
– Koji Mustafa? – upitah. – Neko od naših ko je živio vani pa se vratio?
Otac objasni da Mustafa nije odavde; doselio je prije pet godina, kupio imanje, sagradio kuću i oženio se Mahmudovom kćerkom. Čovjek na svom mjestu, ali se ne zna baš mnogo o njegovoj prošlosti.
Ne znam što je tačno probudilo moju znatiželju, ali sam se prisjetio da je među svima koji su me dočekali jedini on šutio. Svako bi me ponešto upitao o toj Evropi: jesu li ljudi poput nas ili su drukčiji? Je li život tamo skup ili jeftin? Što ljudi rade zimi? Čuli su da su tamo žene slobodne, da otvoreno plešu sa muškarcima. Vad al-Rajs me pitao: Je li istina da se tamo ne žene i ne udaju, već muškarci sa ženama žive u grijehu? Uglavnom, mnoštvo pitanja na koja sam odgovarao kako sam znao i umio. Začudiše se kad im rekoh da su Evropljani, ako izuzmemo neke sitne razlike, posve nalik nama: žene se, odgajaju djecu sukladno tradiciji, drže puno do običaja i morala i većinom su dobri ljudi.
– Ima li tamo seljaka? – upita Mahdžub.
– Da, ima raznog svijeta: radnika, doktora, poljoprivrednika, učitelja, baš kao i kod nas – odgovorih. Baš kao kod nas, rekao sam, a prešutio ono što mi u taj tren pade na pamet: Rađaju se i umiru; na putu od kolijevke do groba sanjaju snove od kojih se neki ostvare, a neki ne. Plaše se nepoznatog, čeznu za ljubavlju i traže smiraj u braku i u djeci. Među njima ima jačih i slabijih. Nekima je život pružio više nego što zaslužuju, a nekima je uskratio štošta. Ali razlike se postepeno potiru, te većina slabijih ipak nisu potlačeni i nesretni.
To nisam rekao Mahdžubu, a trebao sam. Bojao sam se, u svojoj nadmenosti, da neće shvatiti o čemu pričam. Bint Madžzub dobaci smijući se:
– Plašili smo se da nam se ne vratiš s kakvom kršćankom!
Međutim, Mustafa ne reče ništa. Slušao je šuteći. Ponekad bi se samo osmijehnuo, baš nekako tajanstveno, poput čovjeka koji razgovara sam sa sobom.
Poslije tog razgovora zaboravio sam na Mustafu. Počeo sam uspostavljati veze sa ljudima i stvarima u selu. Tih dana bio sam sretan kao dijete koje po prvi put vidi odraz vlastitog lica u ogledalu. Majka me je obavještavala ko je umro, da idem iskazati sućut i ko se oženio, da odem čestitati. Obišao sam selo uzduž i poprijeko čestitajući i iskazujući ljudima sućut. Jednog dana otišao sam do svog omiljenog mjesta – do palminog drveta na obali rijeke. Koliko sam samo u djetinstvu proveo sati pod ovim drvetom, bacajući oblutke u rijeku i sanjareći dok mi je mašta lutala dalekim obzorjima! Slušao sam škripu i kloparanje kola za navodnjavanje, dozivanje ljudi na poljima, riku bikova i revanje magaradi. Katkad bi me poslužila sreća pa bih ugledao brodicu kako plovi rijekom, uzvodno ili nizvodno.
Sa ovog mjesta pod drvetom posmatrao sam kako se selo polahko mijenjalo. Nestalo je drvenih kotura za navodnjavanje[1]. Na obali rijeke sada su posvud pumpe – jedna zamjenjuje dnevni učinak stotinu prijašnjih okretaljki. Vidio sam da je rijeka iz godine u godinu mijenjala svoj tok: negdje obala uzmiče pred naletima vode, dok se na drugoj strani voda povlači pred strmom obalom. Ponekad su mi na pamet padale čudne misli. Dok sam gledao kako se obala na jednom mjestu sužava a na drugom širi, pomislih kako je isto i sa životom – jednom rukom daje, drugom uzima. Ali, to sam ipak shvatio tek kasnije.
Kako bilo, sada sam u stanju pojmiti tu mudrost, ali samo razumom. Mišići su mi još gipki, a srce spokojno. Želim svakako uzeti od života ono što mi pripada. Želim obilno darivati. Želim da mi iz srca potekne ljubav, da oplemeni, da rodom rodi. Mnogo je mjesta koja treba obići, plodova koje treba ubrati, knjiga za pročitati, mnogo je praznih stranica u dnevniku života koje ću prilježno ispisivati jasnim rečenicama! Gledam u rijeku čija se voda počinje mutiti – sigurno je na abesinijskoj[2] visoravni kišilo. Gledam u ljude oslonjene na plugove, povijene nad motikama. Oči mi se pune poljima što se poput dlana šire sve do kuća na rubu pustinje. Čujem pticu kako cvrkuće, psa kako laje, sjekiru kako se zariva u drvo… – i osjećam čarobni mir. Osjećam da sam važan, trajan, upotpunjen. Ne, nisam kamen bačen u rijeku, ja sam sjeme posijano u polju. Idem do djeda da mi priča o životu prije četrdeset, prije pedeset, pa i prije osamdeset godina. Osjećaj sigurnosti još više raste.
Volio sam djeda. Čini mi se da je dosta utjecao na mene. Možda je jedan od uzroka moje bliskosti i prijateljstva s njim i to što su priče o prošlosti od najranijih dana izoštavale moju maštu. A djed nije mogao da ne priča. Kada bih gdje otputovao, pribojavao sam se da ne umre dok ja nisam tu. Kada bi me obuzela jaka žudnja za svojima, dolazio bi mi u san. To sam mu i rekao, a on se nasmija i reče: – Kada sam bio mladić, vrač mi je rekao da ću doživjeti stotu ako nadživim Poslanikove godine.[3] Tad smo skupa preračunali njegov životni vijek i zaključili da mu je ostalo još dvadesetak godina. Djed mi je potom pričao o okrutnom vladaru koji je vladao ovom pokrajinom za vrijeme Turaka. Ne znam što me nagnalo da posmislim na Mustafu, ali sam ga se sjetio u trenu. Djed najbolje poznaje porijeklo svakog mještanina, i onih koje je davno zemlja ispremetala, prije i poslije mene, uz rijeku i niz rijeku. Međutim, djed odmahnu glavom i reče da o njemu ne zna ništa više osim da je iz predgrađa Kartuma, da je prije pet godina stigao u ovaj kraj i kupio zemlju čiji je jedini preostali nasljednik bila jedna žena. Nju je pridobio primamljivom novčanom ponudom i tako preuzeo imanje. Nakon toga, prije četiri godine, Mahmud ga je oženio jednom od svojih kćeri.
– Kojom kćerkom? – upitah djeda.
– Hasenom mislim – reče djed i odmahnu glavom. – Takva ti je to sorta, moj sinko. Ne vodi računa za koga će udati vlastitu kćer.
Ali onda dometnu, kao da se želi ispričati, kako za sve vrijeme koliko živi ovdje od Mustafe nije vidio niti doživio ništa ružno, da redovno dolazi petkom u džamiju te da žurno „s rukama i peharom hiti ka životnim radostima i žalostima.” Tako je pripovijedao moj djed.
* * *
Dva dana nakon toga, čitao sam nešto osamljen za vrijeme podnevnog odmora. Na drugom kraju kuće se čuo žamor majke, sestre i nekih žena što su im došle u goste. Braća su izašla iz kuće nekim poslom, otac je spavao i bio sam sâm. Začuh neko kašljucanje pred vratima i ustadoh da vidim ko je – kad, gle! – Mustafa. U rukama nosi veliku lubenicu i košaru punu narandži. Možda je primijetio čuđenje na mom licu pa reče:
– Nadam se da te nisam probudio. Mislio sam da ti donesem nešto od plodova sa mog polja, da probaš. Želim da se upoznamo. Podne i nije baš najbolje vrijeme za posjete, oprosti mi.
Nije mi promakla njegova neuobičajena uljudnost. Mještani našeg sela ne mare za kurtoaziju: pređu izravno na stvar, kući će ti doći bilo podne ili predvečerje i nikad se ni za što ne ispričavaju. Na ovu ljubaznost uzvratih istom mjerom, a zatim sjedosmo piti čaj.
Dok je sjedio oborene glave pomno sam mu osmotrio lice. Nesumnjivo je to lijep čovjek, prostranog, otvorenog čela, razdvojenih obrva koje poput mlađaka nadvisuju oči. Njegova glava sa gustom sijedom kosom bila je u idealnom srazmjeru sa ramenima i vratom. Nos mu je bio prav i oštar, a nosnice ispunjene gustim crnim dlakama. Kad bi tokom razgovora pridizao glavu pogledao sam mu u usta i oči i osjetio čudnu mješavinu snage i slabosti na njegovom licu. Usta su mu bila nježna, a oči snene i cijelo lice su više približavale istinskoj ljepoti nego običnoj muškosti. Pričao je mirno, jasnim i odlučnim glasom. Kad bi se uozbiljio, lice bi mu ogrubilo, a čim bi se nasmijao neka nježnost bi prekrila tu čvrstinu. Pogledao sam mu u ruke: bile su snažne, jasno izraženih vena. Međutim, prsti su bili tanki i izduženi. Kada spustiš pogled na prste, nakon što si mu vidio nadlaktice i ruke, imaš osjećaj kao da sa gorja silaziš u niziju.
Rekoh sebi – pustit ću ga da priča, jer ne bi po najvećoj žegi došao do mene ako ne namjerava nešto da mi kaže. Možda je, ipak, došao samo izraziti dobronamjernost. On prekinu moja nagađanja i reče:
– Ti si vjerovatno jedini mještanin sa kojim nisam imao čast da se upoznam.
Zašto se ne prođe te kurtoazije? Čemu to ovdje, gdje se ljudi u ljutnji jedan drugom obraćaju sa skote!
– Mnogo sam slušao o tebi od mještana i rodbine – nastavi on, a ja pomislih da nije ni čudno; bio sam uvjeren da sam ja ukras mladića u ovom selu.
– Rekli su mi da si stekao neku veliku svjedodžbu, kako li je ono samo zovete? Doktorat?
On me pita kako je zovemo!? To mi se nije dopalo; ja sam mislio da su milioni ljudi u cijeloj zemlji čuli za moj uspjeh!
– Kažu da si bio bistar još od ranog djetinstva.
– Hvala – rekoh tek tako, jer sam tih dana, moram reći istinu, bio pun sebe.
– Doktorat… To je, doista, velika stvar.
Rekoh mu, hineći skromnost, da je sve to samo plod trogodišnjeg istraživanja života i djela jednog zaboravljenog engleskog pjesnika. Zaprepastio sam se, neću vam lagati, čak me je razbjesnilo, kad se Mustafa nasmija od srca i reče:
– Nama ovdje ne treba poezija. Da si studirao poljoprivredu ili građevinu, ili, pak, medicinu, bilo bi bolje…
Pogledaj samo kako kaže nama ne ubrajajući mene u taj zbir, iako se zna da je ovo moje mjesto i da je on, a ne ja, ovdje stranac.
Potom mi se nježno osmjehnu. Primijetio sam da neka blagost prekriva njegovo lice. Oči su mu bile tople i lijepe kao u djevojke.
– No, mi zemljoradnici razmišljamo samo o onome što nas muči. Nauka, kakva god bila, neophodna je za napredak zemlje.
Na tren ušuti, a u mojoj glavi se počeše rojiti mnogobrojna pitanja: Odakle je? Zašto se nastanio u ovom mjestu? Kakva je njegova životna priča? Odlučih ipak da pričekam. Kao da je proniknuo u moje misli, nastavi:
– Lijepo je živjeti ovdje. Ljudi su dobri i nije se teško zbližiti s njima.
– I oni tebe spominju po dobru – uzvratih. – Moj djed kaže da si vrijedan čovjek.
On se nasmija. Možda se prisjetio susreta sa mojim djedom. Istinski se obradova mojim riječima i reče:
– Tvoj djed… taj čovjek, to je prava ljudina. Devedeset godina, a uspravnog stasa i bistrog pogleda. Još mu je svaki zub na svom mjestu. S lahkoćom skače na magarca, a svako jutro u zoru pješači od kuće do džamije… To je čovjek!
Djelovao je sasvim iskreno dok je to govorio. A zašto i ne bi? Moj djed je, uistinu, pravo čudo od čovjeka.
Pobojah se da bi se mogao okrenuti i otići a da o njemu ništa ne doznam – do te mjere je išla moja znatiželja. Prije nego sam i promislio, s jezika mi skliznu pitanje:
– A je li istina da si ti iz Kartuma?
On se malo iznenadi i učini mi se da se namrštio, ali u trenutku vješto vrati miran izraz lica i usiljeno se osmjehujući reče:
– Ustvari, ja sam iz predgrađa Kartuma. Možemo reći iz Kartuma.
Nakratko ušuti kao da u sebi preispituje bi li šutio ili bi rekao još nešto. Tad spazih tajanstvenu sjenu u njegovim očima, baš onakvu kao kad sam ga vidio prvog dana. Gledajući me pravo u oči, nastavi:
– U Kartumu sam se bavio trgovinom. Iz više razloga odlučio sam se ipak posvetiti zemljoradnji. Cijelog života želio sam se nastaniti u ovom dijelu zemlje, ne znam ni sam zašto. Ukrcao sam se na brod i bez određenog cilja zaplovio Nilom. Kad je brod pristao ovdje, dopalo mi se selo. Nešto mi je u srcu šapnulo – to je to! I tako je i bilo, kao što vidiš. Nisam se pokajao, nisu me razočarali ni mjesto ni ljudi.
Onda ušuti, i malo potom ustade, rekavši da ide na polje i pozva me da dođem kod njega na večeru za dva dana. Ispratio sam ga do vrata i dok smo se pozdravljali, on izusti posve neočekivano:
– Tvoj djed zna tajnu.
Sjena mu tad preplavi lice i ja ga upitah bez odlaganja :
– A kakvu to tajnu zna? Moj djed nema tajni!
No, on se već udaljavao dugim, skoro trčećim koracima, glave malo nagnute ulijevo.
* * *
Otišao sam na večeru i tamo zatekao Mahdžuba, seoskog starješinu, trgovca Saida i moga oca. Večerali smo. Mustafa nije govorio ništa što bi pobudilo moje interesovanje. Po običaju, više je slušao nego govorio. Kada bi razgovor utihnuo ili kad bih uočio da me osobito ne zanima ono o čemu su razgovarali, osvrtao sam se uokolo promatrajući odaje kuće i zidove, kao da tražim odgovor na pitanja koja su mi morila misli. No, bijaše to sasvim obična kuća, ni bolja ni gora od ostalih u selu. Kao i kod svih nas, Mustafin dom bio je podijeljen na odaju za žene i dio kuće u kojoj je divan – prostorija za muškarce. Nadesno od divana ugledah podužu sobu od crvene opeke pravokutnog oblika, sa zelenim prozorima. Svod joj nije bio poravnat kao obično, već hrapav i trokutast, poput leđa bika. Mahdžub i ja ustadosmo i ostavismo društvo. Usput sam Mahdžuba pitao o Mustafi. Ne reče mi ništa novo, ali na kraju doda:
– Mustafa je dubok čovjek.
U selu sam proveo dva mjeseca, sretan i spokojan. Nekoliko puta sam se slučajno sreo sa Mustafom. Jednom prilikom sam bio pozvan da prisustvujem sastanku mjesnog Odbora za agrarni razvoj. Pozvao me Mahdžub, načelnik Odbora, koji bijaše moj drug iz djetinjstva; s njim sam odrastao. Ušao sam na skup. I Mustafa je bio među prisutnima. Razgovarali su o raspoređivanju dostupnih količina vode po poljima. Činilo se da su neki ljudi na svoja polja puštali vodu prije za to ugovorenog i određenog vremena. Rasprava se zaoštravala i ljudi počeše vikati jedni na druge, a onda se Mustafa iznenada pridiže. Žamor utihnu. Ljudi su ga slušali s velikim uvažavanjem. Reče da je poštivanje reda u sistemu agrarnog plana veoma važno, jer će u suprotnom nastati pometnja i anarhija; upravo članovi Odbora imaju posebnu odgovornost, oni moraju biti uzor ostalima, a ako se ogriješe o pravila imaju biti kažnjeni kao i svi ostali. Kad je završio, većina članova Odbora klimnuše glavama odobravajući to što je rekao, a potom ušutiše. Nije bilo ni najmanje sumnje da je ovaj čovjek bio drukčiji, da je čak pozvaniji od ostalih predsjedavati Odborom, ali ga nisu izabrali na to mjesto vjerovatno zato što nije bio starosjedilac.
* * *
Sedam dana od ovog događaja desilo se nešto što me zapanjilo. Mahdžub me pozvao na sijelo da pijemo. Dok smo bančili, dođe Mustafa da sa Mahdžubom razgovara o nečem u vezi s agrarnim planom. Mahdžub ga pozva da nam se pridruži, no on odbi, ispričavajući se. Mahdžub ga poče zaklinjati da ostane. Na to se pojavi onaj oblačak mrzovolje na njegovom čelu, ali on ipak sjede i ubrzo se vrati u stanje smirenosti. Mahdžub mu prinese čašu vina. Na tren se zamisli, ali je na kraju prihvati i stavi pokraj sebe ne popivši iz nje. Ponovo ga Mahdžub stade nagovarati, te Mustafa popi. Znao sam da je Mahdžub nagao i nepromišljen čovjek, pa pomislih kako bismo ga trebali upozoriti da ne maltretira čovjeka, jer je više nego očigledno da uopće ne želi sjediti s nama. Ali se dosjetih nečega i odustadoh od toga. Prvu čašu Mustafa popi sa vidnim gađenjem, ispi je brzo kao kakav gorak lijek. Međutim, kad dođe do treće čaše poče uživati u vinu, pijuckajući lagano i u slast. Tada mu se opustiše mišići na licu i nestade zategnutosti na rubovima usana. Oči mu postadoše sanjive i blage, više nego inače. Čvrstina u njegovom izrazu, na čelu, nosu i u očima, potpuno se istopi. Kao da je vino razlilo blagost po njegovom licu. Mustafa ispi i četvrtu i petu čašu. Više ga nije trebalo ohrabrivati, ali ga je Mahdžub, uprkos tome, sa svakom čašom nutkao kao na početku. Mustafa utonu u stolicu i ispruži noge. Objema rukama držao je čašu, a učini mi se da mu pogled jezdi daljinama. Iznenada poče recitirati poeziju na engleskom, razgovijetno izgovarajući riječi. Citirao je stihove koje ću kasnije pronaći u antologiji pjesama iz Prvog svjetskog rata:
Ove žene iz Felandersa
Čekaju izgubljene;
Čekaju izgubljene koji nikad neće napustiti luku,
Čekaju izgubljene koji nikad neće stići vozom
u naručja ovih žena mrtvih lica.
Čekaju izgubljene koji mrtvi ostadoše u rovovima,
u bunkerima, u glini, u noći.
Ovo je stanica Charing Cross.
Jedan sat je iza ponoći.
Svjetlo je slabo,
Bol golema.
Nakon toga uzdahnu i promrmlja nešto, još uvijek držeći čašu objema rukama, pogleda ko zna gdje zabludjelog.
Kažem vam, da je Ifrit[4] iskočio iz raspukle zemlje i stao preda me s vatrenom buktinjom u očima, ne bih se tako zaprepastio. Obuze me ružan osjećaj da je to neka noćna mora i da smo svi mi, okupljeni u toj sobi, puke utvare. Skočio sam, stao pred njega i viknuo:
– Šta to pričaš!? Šta to govoriš!?
Obuhvati me ukočenim pogledom, ne znam kako bih ga opisao, kao s nekim prezirom i nelagodom. Snažno me odgurnu od sebe i uspravi se, pa čvrstim korakom, uzdignute glave i nalik nekom robotu, izađe iz sobe. Mahdžub se smijao sa ostalima u društvu i nije ni primijetio što se desilo.
Sutradan sam otišao u polje da ga vidim i našao ga savijenog kako okopava zemlju oko stabla limuna. Nosio je od rada već uprljane kratke hlače krem boje i košulju od bijelog katuna koja mu je sezala do koljena. I lice mu je bilo umrljano zemljom. Pozdravio me uljudno, po običaju, i rekao:
– Neke grane ovog drveta rađaju limun, a neke narandžu.
Odgovorio sam mu na engleskom, namjerno:
– Vrlo čudno.
Pogleda u mene zabezeknuto:
– Molim!?
Ponovih mu. Tad se nasmija i reče:
– Od dugog boravka u Engleskoj mora da si zaboravio arapski jezik, ili misliš da smo i mi evropska gospoda?
– Ali ti si sinoć recitirao poeziju na engleskom jeziku – rekoh.
Njegova šutnja me još više podbode.
– Očigledno je da ti nisi taj i takav kakvim se predstavljaš. Bolje ti je da mi kažeš istinu – rekoh.
Na njemu se nije moglo uočiti nikakvo uzbuđenje zbog prijetnje koju su sadržavale moje riječi. I dalje je okopavao stablo. Tek kad završi s poslom progovori, i ne gledajući me, dok je rukom stresao zemlju s odjeće:
– Ne znam šta sam govorio niti šta sam radio sinoć. Pijanom čovjeku se ne računa što priča. Ako sam nešto i rekao to je bilo poput buncanja u snu ili groznici: nema nikakve vrijednosti. Ja sam ta osoba koja sad stoji pred tobom, ovakavog me znaju svi u selu. Ništa osim toga. Nemam ja šta kriti.
Otišao sam kući, a u glavi su mi se rojile misli. Bio sam siguran da se tu ipak krije neka tajna, da ima nešto što Mustafa ne želi nikome povjeriti. Jesu li me sinoć uši prevarile? Poezija koju je recitirao na engleskom nije mi se pričinila. Nisam bio pijan niti sam spavao. U sjećanje mi se urezalo kako sjedi u fotelji ispruženih nogu, držeći čašu objema rukama. Hoću li ovo ispričati ocu? Ili da pričam s Mahdžubom? Možda je Mustafa ubio nekoga pa pobjegao iz zatvora? Ali, zar može neka tajna ostati skrivena u našem selu? A možda je Mustafa izgubio pamćenje? Kažu da ljudi nakon nesreće mogu doživjeti amneziju. Konačno odlučih da sačekam dva-tri dana, pa ako mi dotad ne kaže istinu, znat ću kako razriješiti tu misteriju.
Moje čekanje nije potrajalo. Isto veče kod mene je došao Mustafa. Zatekao me sa ocem i braćom. Rekao je da bi volio razgovarati sa mnom nasamo. Kad smo izašli napolje on mi reče:
– Hoćeš li sutra navečer doći kod mene? Želim porazgovarati s tobom.
Kad sam se vratio u kuću, otac upita šta je htio Mustafa. Odgovorih mu da me hoće nešto priupitati u vezi s tapijom na zemlju u okolini Kartuma.
U predvečerje odem kod njega. Zatekoh ga samog, pred njim čajnik. Ponudi me čajem, a ja odbih. Žurilo mi se da čujem priču koju mi namjerava ispričati. Bio sam siguran da je ovaj put riješio otkriti istinu. Ponudi mi cigaretu i ja pripalih.
Pomno sam zagledao njegovo lice dok je pušio. Kroz duhanski dim izgledao je miran i jak. U trenutku odagnah od sebe misao da bi on mogao biti ubojica. Nasilje na ljudskom licu ostavlja neizbrisiv trag. A da je izgubio pamćenje – to je još moglo biti. Konačno, Mustafa poče pričati. Na licu sam mu vidio onu čarobnu koprenu, ovaj put jasnije nego ikad prije. Nešto ga je obasjalo poput bljeska munje.
– Reći ću ti nešto što još nikom nisam rekao. Dosad nisam imao razloga za to. Odlučio sam ti otkriti istinu, da se mašta ne bi poigravala s tobom. Studirao si poeziju…
Nasmijao se, nastojeći prikriti prezriv ton koji se osjetio u njegovom glasu dok je to govorio.
– Bojim se da ćeš pričati okolo kako ja nisam čovjek kojim se predstavljam, pa će se desiti… desit će se neprijatne stvari, i meni i ljudima s kojima živim. Zato imam jednu molbu za tebe. Obećaj mi i zakuni se svojom čašću da nikome nećeš reći ništa od ovoga što ću ti večeras ispričati.
Prodornim pogledom unese mi se u lice. Odvratih mu:
– To zavisi od onoga šta mi kaniš reći. Kako ti mogu tako nešto obećati kad ne znam ništa o tebi?
– Kunem ti se da ništa od onoga što ću ti reći nema veze s mojim prisustvom u ovom selu. Ja sam sasvim razborit i dobronamjeran čovjek. Ovom selu i njegovim mještanima želim samo dobro.
Neću reći da se nisam dvoumio, ali taj momenat bio je pun napetosti, a moja znatiželja nezajažljiva. Nisam je mogao obuzdati. Ukratko, obećao sam i zakleo se.
Mustafa mi pruži omotnicu sa dokumentima i reče mi da pogledam unutra. Otvorih je i prvo ugledah njegov rodni list: Mustafa Said, rođen 16. augusta 1898. godine… Otac umro, majka Fatima, kćer Abdusadikova. Zatim otvorih pasoš. Ime, datum i mjesto rođenja – kao u rodnom listu. Zanimanje: student. Godina izdavanja pasoša: 1916. u Kairu. Produžen u Londonu 1926. godine. Bio je tu još jedan pasoš, engleski. Izdat u Londonu 1929. godine. Prelistam ga, mnogobrojni pečati i vize: francuska, njemačka, kineska, danska… Sve mi je to u toj mjeri rasplamsalo maštu, da sam se posve izgubio. Prevrtao sam pasoš u rukama, potpuno zaboravivši druge dokumente i papire. Sav sam odisao nestrpljenjem kad sam ga pogledao. Mustafa se još koji tren prepustio pušačkom užitku, a onda napokon započe:
[1] Ar. saqiyya – Drvena naprava za manualno navodnjavanje polja za čije okretanje su obično korištene domaće životinje, konji, bikovi i sl.
[2] Abesinija – Etiopija.
[3] Šezdeset i tri godine koliko je živio Muhamed a. s.
[4] Đavo, šejtan.