„Romantizam u parku“ (odlomak iz poglavlja)
Godinama kasnije šuškalo se i o tome da je Brian planirao da osnuje bend zajedno sa Jimi-jem Hendrix-om i John-om Lennon-om, te da su „mračne sile“ učinile sve da do osnivanja tog super benda koji bi zasjenio Stones-e nikada ne dođe. Međutim, ljudi poput Eddie-a Kramer-a, koji su baš tokom juna 1969. radili sa Hendrix-om u studiju, poriču ovakve tvrdnje, nazivajući ih „čistom glupošću”. Sličnog mišljenja je i Roger Mayer, inženjer koji je sarađivao sa Hendrix-om, i koji mi je u razgovoru dok sam pisala ovu knjigu kazao: „[…] ima dosta ljudi koji su sa Hendrix-om svirali ili džemirali i koji su nakon toga tvrdili da će možda sa njim osnovati grupu. Međutim, da budem iskren, ko to zna?!“ [1]
***
Brian-ovo tijelo nađeno je tog 2. jula 1969. u kasnim večernjim satima kako mrtvo leži u bazenu ispred njegove kuće na Cotchford Farmi. Za datum smrti navodi se 3. jul, iako je Jones preminuo nekoliko minuta prije ponoći između 2. i 3. jula.
U studiju Olympic Stonesi su držali sesije za album Let It Bleed, kada im je javljeno da je Brian umro. Nastupile su izmiješane reakcije izbezumljenosti i plača. Najviše suza prolila je Marianne Faithfull. Ipak, najčudnija reakcija došla je od Mick-a. Novinar Keith Altham, koji se tada zadesio sa Stonesima u studiju, prisjeća se: „On se jako naljutio. Izgledalo je da je Brian namjerno počinio samoubistvo, jer su Stonesi planirali iste te sedmice održati koncert u Hajd Parku, pa je ispalo da će im Brian-ova smrt zasjeniti koncert.”
Nalaz autopsije koju je sproveo patolog, dr Albert Sachs, bio je sažet. Sachs je u nalazu napisao vrlo kratku rečenicu: „Death by Misadventure” (Nesrećan slučaj). Tragovi manipulacije nisu utvrđeni.
Sahrana je bila održana 10. jula u Čeltnamu. Suki je došla. Keith i Anita nisu se pojavili, a Mick je morao da bude u Australiji sa Marianne, snimajući film Ned Kelly. Charlie i Bill su došli. Alexis Korner nije došao. Nakon Brian-ove smrti on je poslao pismo Brian-ovim roditeljima, koji su mu odgovorili da bi njegovo prisustvo na Brian-ovoj sahrani bilo „neumjesno”.
Singl Stonesa „Honky Tonk Women” bio je izdat 4. jula, dan nakon Brian-ove smrti, brzo zavrijedivši prvo mjesto na britanskim top listama. Na B strani našla se pjesma „You Can’t Always Get What You Want”, koja bi na jedan neobičan način i mogla stajati kao moto Brian-ovog života.
Tog petog jula 1969. godine na besplatnom koncertu u Hajd Parku koji su Stonesi na kraju ipak posvetili Brian-u, Jagger je pred okupljenom gomilom od nekih 300 000 posjetilaca pročitao dvije strofe iz pastoralne elegije „Adonis” engleskog romantičnog pjesnika Shelley-a. Shelley je ovu elegiju napisao 1821. godine kao odgovor na vijest o smrti svog rano preminulog prijatelja, takođe pjesnika romantičara, Johna Keats-a. Nakon završenog čitanja, publikom Hajd Parka se u znak sjećanja na „romantično” preminulog Briana Jones-a, u talasima počeo širiti gromoglasni aplauz. Nakon toga je nekolicina ljudi koja je stajala na bini otvorila veće kartonske kutije koje je držala u rukama, iz kojih se u zrak treperavo vinulo na više stotina bijelih poluživih leptira. Njihov ostatak od ukupno 2500 leptira koliko je bilo planirano za ovu priliku se u međuvremenu ugušio od vrućine.
Bijeli leptirovi su plesali u zraku, praveći krivudave linije i stapajući se sa zvukom koji je dolazio iz raštimovanih instrumenata muzičara na sceni. Rolling Stonesima je ovo bio prvi javni nastup nakon pauze od nekoliko godina, tako da ova svirka nije kvalitetom spadala u ona za pamćenja. Ipak, u tim trenucima oni nisu izvodili svoju kompoziciju, već note pjesme koja je u tom periodu bila Brian-ova omiljena – „I’m Yours and I’m Hers” od Johnnyja Winter-a, pri čemu se Jagger interpretacijom namjerno udaljavao od originalnih stihova. Uz zvuke Winter-ove pjesme jedan jedini put izvođene u interpretaciji Stonesa, odvijao se tihi i misteriozni ples bijelih leptira u pozadini.
Kenneth Anger bio je među publikom, kamerom snimajući koncert, čiji je jedan dio ušao u njegov jedanaestominutni film Invocation of My Demon Brother (1969). Među prisutnima u publici bili su režiser Michael Lindsay Hogg i Alexis Korner, kao i Noel Redding, basista Jimi Hendrix Experiencea, koji o čitavom koncertu nije nosio naročito pozitivne utiske. „Pozvali su me na okupljanje u bekstejdžu sa Stonesima. Lično da vam kažem, čitava ta ideja da se nastavi sa svirkom nije nešto što bih ja uradio, i ja do zadnjeg momenta nisam bio siguran ni da li ću se pojaviti. Ali kada sam došao tamo i vidio šta se događa, zgadilo mi se […] Mislim da je ovaj omaž Jones-u samo jedna velika PR promocija”, rekao je Redding.
***
Suze koje je Marianne Faithfull prolila u Olympic studiju na vijesti o smrću Brian-a nisu bile slučajne. Ona se sa Brian-om u velikoj mjeri poistovjećivala. U njemu je vidjela tipičnu žrtvu vremena u kojem je živio, žrtvu Mick-a i Keith-a. „Njegova sudbina vrlo lako mogla je biti i moja”, kaže ona.
Šest dana nakon Brian-ove smrti ona i Jagger pošli su za Australiju, gdje je oboje trebalo da glume u filmu Ned Kelly. Kada se probudila u hotelskoj sobi u Sidneju, mislila je na Brian-a, smatrajući ga svojim bratom blizancem. Odlučila je da se ubije, jer, kako je i sama osjećala „Ja sam bila Brian, i bila sam mrtva”. Progutala je poveću količinu pilula Tuinals koje joj je prepisao doktor u Engleskoj. Nakon toga zapala je u komu koja je potrajala šest dana i iz koje su vjerovali da se neće probuditi.
Prisjećajući se iskustava koje je preživljavala tokom kome, Marianne kaže da je obitovala u svijetu koji dosta liči na „fantazmagorične ilustracije Edmunda Dulac-a, ili na Direr-ove gravure Pakla”, gdje je provodila vrijeme s Brian-om. Imao je zelenu kosu, a dlanovi su mu bili istetovirani budističkim lancima. Smatra da su njih dvoje vodili tako prijatan razgovor, koji je „bio najbolji koji smo ikad imali”. Brian joj je ispričao da je bio usamljen i zbunjen, te da je nju dozvao sebi jer je imao potrebu da „razgovara s nekim”, ističe Marianne. Najednom su u toj njihovoj šetnji po neobičnom krajoliku u kojem se „zemlja tresla i raspadala“, stigli do mjesta gdje je bio označen prelaz na drugu stranu. Brian ju je pozvao sa sobom i prešao preko, dok je Marianne ustuknula nazad, tvrdeći da nije još bila spremna za takvu vrstu avanture.
Kada se probudila iz kome, prva osoba koju je ugledala bio je Mick, koji joj je držao ruke. Na njegovu izjavu da je mislio da će je tada zauvijek izgubiti, Marianne je odgovorila: „Wild horses wouldn’t drag me away” (Divlji konji ne bi me otjerali), što se brzo pretvorilo u stihove koji su ušli u istoimenu pjesmu Rolling Stonesa koja se našla na njihovom albumu Sticky Fingers (1971).
***
O Brian-ovoj smrti decenijama su kružile razne teorije zavjere. Spekulisalo se o ubistvu, za šta su bile sumnjičene različite osobe iz Brian-ovog okruženja, počev od radnika na njegovom posjedu u Cotchford Farmu, Franka Thorogood-a, pa do Micka Jagger-a. Javljale su se i inicijative da policija ponovo otvori slučaj, do čega ni danas nakon pedeset godina od njegove smrti, nije došlo. U loše napravljenom filmu Stephena Woolleya o Brian-u, koji je izašao pod nazivom Stoned (2005), čak je data i scena gdje Thorogood navodno davi Brian-a u bazenu, nakon čega Brian umire. Za sve ovakve i slične spekulacije, međutim, još uvijek se može reći da su neosnovane, pošto za njih ni do danas nisu pronađeni zvanični dokazi. Muzički kritičar, Paul Trynka, čak smatra da je Brian doživio napad astme i da se ugušio, pošto je taj 2. jul 1969. godine bio sparan dan, odnosno nepovoljan za nekoga ko je, poput Brian-a, patio od astme. Još veću pometnju u osvjetljavanju prave istine o Brian-ovoj smrti napravile su i vrlo kontradiktorne i nepotpune izjave osoba koje tvrde da su bile sa Brian-om u zadnjim satima njegovog života.
Međutim, ono što jeste dokazano jeste činjenica da ni Brian-u niti njegovoj porodici nikad nije isplaćena dogovorena suma u iznosu od 100 000 funti praćena iznosom od 20 000 funti svake naredne godine nakon što je ovaj dobio otkaz iz benda. Čak se Brian-ov današnji prihod na ime osnivača jednog od najvećih rock bendova svih vremena procjenjuje na skromnu sumu u iznosu od 30 000 funti. Ovaj iznos posebno je sitan kada se uporedi sa milionskim iznosima koje Jagger i Richards danas ostvaruju kao članovi benda koje je Brian osnovao. Svih ovih decenija nakon Brian-ove smrti njegovo ime gotovo da nije ni spomenuto.
Bilo kako bilo, istoriju pišu pobjednici, a očevici su oni koji pamte. Bubnjar Ginger Baker, koji je Stonesima pomagao još na njihovim ranim počecima iz 1962. godine u Iling klubu, sjeća se: „Brian je bio mnogo veći muzičar nego što će to Jagger ikad biti, iako je Jagger vrlo programiran. Ipak, nekad se čini da je Brian zaboravljen, što je jako tužno.”
Još tužnije je da je nakon Brian-ove smrti Keith postao jedna verzija Brian-a. Imao je brojne probleme sa narkoticima i s onom stranom zakona, i bio je neko ko je zbog nemogućnosti da se fokusira na muziku remetio nastupe benda, te i neko čiji je život visio na rubu smrti. S druge strane, isti Keith je bio i neko ko je u reggae muzici pronašao neku vrstu Brian-ove Joujouke.
Jednu od posljednjih fotografija Brian-a Jones-a za života napravila je Helen Spittal, njegov tinejdžerski fan. Helen ga je uslikala krajem juna 1969. upravo ispred Cotchford Farme, gdje stoji poluoslonjen na izvajanu figuru Christopher-a Robin-a, inače sina autora A. A. Milne-a. Brian-ov pritajeni osmijeh i pogled u nepoznato na ovoj fotografiji kao da su nesvjesno i bili njegov posljednji pozdrav od nas.
[1] „[…] there are so many people out there who claim that after playing or jamming with Jimi they might form a group, but in all honesty who knows!“ (email autorki, 12. 01. 2018).
Brian Jones i njegov bend: posvećeno pedesetogodišnjici njegove smrti, Podgorica i Bijelo Polje: Nova knjiga i JU Ratkovićeve večeri poezije, 2019.
