Jedan monolog Sofije Hotek, vojvotkinje od Hoenburga
Cijela scena može da bude jedan mrtvački kovčeg. Ili na sceni može da bude jedan mrtvački kovčeg. To zavisi od tačke gledanja scenografa ili scenografkinje. Jedna žena u bijeloj haljini, sa cvijetom za pojasom je u kovčegu, svakako. To da je ona u kovčegu, nezavisno je od toga da li je cijela scena jedan kovčeg ili je na sceni jedan kovčeg. Na sceni može da bude i jedna površina za peglanje i jedna pegla na paru ili ako se želi postići anahronizam radi dekonstrukcije ili sličnog i jedna električna pegla. Drugih anahronizama u tekstu će svakako biti. Žena govori. Nama. I žena povremeno ustaje iz kovčega i pegla košulju, ili više njih, koje mogu da budu krvave, a i ne moraju, pa se u kovčeg vraća.
SOFIJA HOTEK:
Po modi vremena, i mene su odgajali da izgledam zdravo i punačko, k’o punjena jarebica, a on je jarebice lovio. On je znao da kaže meni, u sred noći, u krevetu, ja sad idem da lovim divlje i čekinjaste veprove, ja idem da lovim šumske šljuke, idem da lovim prepelice i fazane, ja sad idem da lovim jarebice i tetrijebe, i zečeve i kuniće i medvjede i jelene ja sad idem da lovim. On bi to rekao i onda ga po nekoliko dana više ne bi bilo. A ja bih kući sjedila i pred ogledalom vježbala kako da što više ličim na jarebicu, kako da što više ličim na prepelicu, kako da ličim na fazana, i na tetrijeba, pa da ga opet kod mene u krevetu bude.
Ja sam rođena kao peto dijete, i od mene se očekivalo bar pet.
Prvo dijete koje su izvukli iz mene bilo je djevojčica. Ona se zvala kao ja.
Drugo dijete koje je izašlo iz mene bilo je dječak. On se nije zvao kao ja i živio je dugo.
Treće dijete koje su iščupali iz moje rupe isto je bilo dječak. On se takođe nije zvao kao ja i živio je malo kraće.
Četvrto dijete koje su mi istisnuli, rodilo se mrtvo i bilo je dječak. Četvrto dijete je sastrugano, izrendano, očišćeno, isitnjeno, ispasirano iz mene. Četvrto dijete mi je izvučeno, pa izmjereno i i izvagano i imalo je neku visinu, i neku kilažu, to je utvrđeno i onda je od mene sklonjeno.
Četvrto dijete bilo je dječak i on se nije zvao kao ja, ali on se uopšte nikako nije ni zvao.
Kad sam umrla ja sam po peti put bila trudna, ili su to bar neki rekli. Kad sam umrla ja po peti put nisam bila trudna, ili su to bar neki rekli. Kad sam ubijena ja sam bila trudna. Kad sam ubijena ja nisam bila trudna. Kad me je ubio ja sam bila trudna. Kad me je ubio ja nisam bila trudna. Kad su me spustili u kovčeg sa bijelim, bockavim, bezmirisnim satenom, sa mnom su spustili još nešto, što je za šest, sedam mjeseci trebalo iz mene da se izvuče i trebalo je da mu dam ime, ne kao meni, već drugačije. Kad su me spustili u kovčeg sa bijelim, bockavim, bezmirisnim satenom sa mnom nisu ništa spustili, ništa što je za šest, sedam mjeseci moglo iz mene da se izvuče i čemu sam mogla da dam ime, ne kao meni, već drugačije.
Džesika Simpson zahtijevala je da joj donesu rernu u hotelsku sobu u hotelu Ric-Karlton Central Park, u Njujorku, jer je željela da spremi vegansku večeru za Dan zahvalnosti svom dečku i njegovim roditeljima. Voda iz tuša u sobi Gvinet Paltrou u hotelu Plaza, u Bostonu, morala je da bude u potpunosti isušena, jer ona nije željela svojim tijelom da dodiruje tuđu vodu za tuširanje. U hotelskim sobama u kojima odsjeda Dženifer Lopez, zidovi moraju da budu u potpunosti bijeli i služi se samo bijelo vino. Hotelska soba u hotelu na Ilidži, pored naše, pretvorena je u kapelu, u kojoj je u to jutro, kad smo se probudili služena misa, jer sam ja morala, kao i svakog dana sam morala, stvarno sam morala da se ispovijedim, pričestim i prisustvujem misi i zamolim krst da me sačuva od zla i on me i jeste sačuvao.
Poslije mise, u Vijećnici, i poslije vožnje uz obalu, kad je od neke bombe ranjen neki ađutant, na prijemu znači u Vijećnici, on je malo pobjesnio pa je rekao ovo je svinjarija, ja vam dolazim u posjetu, a vi bacate bombe na mene. To je nečuveno. Ja sam mu nešto tiho rekla, ja sam mu nešto što niko ne zna šta, tiho sam mu nešto šapnula, pa se on smirio. I rekao dobro, dobro možete nastaviti.
A ja sam prije nego što sam umrla, neke četiri godine i još više, četiri godine i nekoliko mjeseci prije nego što sam umrla, ja sam se pomalo bojala, ja sam se plašila, kad on nešto kaže, i kad ne kaže, i kad je tu, i kad nije tu i kad gleda u geografske karte i oči zvijeri koje ubija i koje ne ubija, i malo sam počela da ga se plašim kad gleda u oči naše djece, da se plašim šta će sad da kaže, i još duže, još od onda, od prije šest godina kad to što su izvukli iz mene nije dobilo ime, ja sam se plašila da je on malo lud. On je volio smrt i ja sam voljela smrt i car, njegov ujak je volio smrt i naša djeca su voljela smrt i svi generali su voljeli smrt i taj mali što nas je ubio je volio smrt i još jedna organizacija u Srbiji se i nazvala po tome što je obožavala smrt i svi u Srbiji uopšte su voljeli smrt i svi u Bosni posebno su voljeli smrt i moj sin je mrtav rođen iz istog razloga, jer je volio smrt i to je nešto u meni umrlo kad sam i ja umrla jer je još nerođeno voljelo smrt.
I onda je on, u tim kolima rekao Sofi, Sofi živi za našu djecu, a ja to više nisam mogla.
I onda su nas odvezli, vozom na Zapadnu željezničku stanicu u Beču, pa vozom u Pehlern, pa skelom preko Dunava u zamak u Arsteten i na skeli se jedan konj ritnuo, pa smo zamalo u kovčezima upali u vodu. A prije toga su nas skinuli, i nekoliko muškaraca mi je vidjelo sise, pa su nas kupali, pa obukli u čistu košulju i hlače i u čistu haljinu, pa su nas položili u te kovčege, moj kovčeg je u kapeli u bio osamnaest inča niže postavljen od njegovog, jer to je tako trebalo, jer ni u smrti nisam bila luda kao on i nisam ni smrt voljela kao on, nego malo manje. Njegovu krvavu košulju su kasnije stavili u veliki i važan muzej, moju haljinu i pojas i šešir i cvijet kasnije nisu stavili u veliki i važan muzej.
To što sam mu ja u Vijećnici rekla, pa se on smirio, moglo je da bude velika tajna, moglo je da bude i lijepo i ružno, moglo je da bude volim te, moglo je da bude ne histeriši, ne budaleši se, djeluješ ljudima k’o ćuran, moglo je da bude sve će uskoro biti gotovo, moglo je da bude i drugi ljudi su u sobi sa nama, moglo je da bude nisi sad u Belvedereu, moglo je da bude i neke od ovih varvarki imaju lijepe svilene haljine, al’ ja ih ipak nikad ne bih obukla, moglo je da bude u vukojebini smo, ćuti, moglo da bude i nepristojno i neizgovorljivo, moglo je da bude i vrlo uljudno i po protokolu, moglo je da bude i nevažno i jako važno, a moglo je biti da sam mu ja rekla nemoj da bjesniš, pogužvaće ti se kragna na košulji, što sam je jutros prije mise peglala. I on je onda rekao dobro, dobro nastavite. I iz Vijećnice smo pošli smo gdje smo pošli, a ja sam ionako bila mrtvorođena.
Sve ovo vrijeme na sceni su mogla da budu i dva muškarca sa brkovima. Jedan bi govorio: Ja sad idem u lov. I ja sam ubio dvije hiljade šesto pedeset i tri divlja vepra. I Sofi, Sofi, živi za našu djecu. Drugi bi govorio: Pa zar vi mislite da sam ja živina? I Jugosloven mora dobiti slobodu. I meni je vojvotkinje žao, nju nisam htio da ubijem. Neke od ovih rečenica takođe mogu da se projektuju na platno postavljeno na sceni-kovčegu. Ta dva muškarca ne nose haljine i cvjetove za pojasevima. Oni nose ispeglane košulje. Oni i nisu morali da budu sve vrijeme na sceni, mogli su da uđu i upravo sada. Na sceni je sve vrijeme moglo da bude i oko deset miliona, u četiri godine poslije Sofijine smrti takođe poginulih muškaraca. U košuljama. Ili to, ili ta jedna žena sa cvijetom za pojasom haljine, u kovčegu, koja nam priča i koja košulje dvojici muškaraca pegla.
KRAJ