Neko je bacio kamen
Neko je bacio kamen.
Njeno detinjstvo dade se u beg, mlatarajući mršavim ručicama.
(A. Roj, Bog malih stvari)
Rat je prespavala u majčinoj utrobi
odlučila je da na svijet dođe kasnije
Još su se čuli pucnji koji su nekom bili presude
ali ona je to tumačila kao znak sopstvenog dolaska
i ulice i gradovi su bili razrušeni
а svijet je bio onaj poslije jedne od apokalipsi
Rodila se sa osmijehom dželata i tugom njegovih žrtava u utrobi
Vjerujući da su nagrade i kazne jedina dobit
i pri tom nepravedno raspoređene
utrenirana kao pas koji se gladan baca na plijen
čekala je otkud će doletjeti kost i glodala sopstvene tanke zglobove
kažu da nijedno vrijeme nije pogrešno ali ovo je bilo
pogrešno vrijeme da se rodiš
mirisalo je na tuđe smrti
očevi su htjeli da iskupe svoje mrtve očeve tvojim rođenjem
majke su htjele da im otmu sjeme jer ga je mnogo
sasvim beskorisno
u nekoj njivi istrulilo i ništa nije niklo osim trave
majka te kao brzu poštu iz smrti u život odaslala
iz nepovjerljivog sjemena kradenog smrti si nikla
nije u tebi moglo biti vjere ni u šta
nije u tebi moglo biti vedrine
bila je noć kad si se rodila
i sve pitome životinje su se zavukle u svoje loge
a samo sove i miševi
samo sitni predatori i njihove žrtve su se vijali napolju
Nisi mogla da povjeruješ nijednoj toplini
jer se mraz hvatao za prozorska okna sa obje strane
ljubav je neugodno stanje odmrzavanja majčinog mlijeka
Bilo je škrto kažeš obilje njenih grudi
nedovoljno za tvoju halapljivost
za jezik koji uporno razgoni noć
rodila si se u strahu sa opreznim tankim ušima
tuda je tek prošla gospodarica vremena i razaranja
jedno oko preskakalo je vrijeme i virilo zaneseno u budućnost
drugo je tupo zurilo unazad
sanjala sam govorila si jednu istoriju zapretenu u bezbroj smrti
tuđe živote i u tuđim životima još jedno klupko tuđih života
sve je bilo zamršeno
kao goblen sa jedne strane samo užasni končići u haosu
a sa druge sasvim lijepa slika
i stalno se mijenjalo čas lice čas naličje
i moji su strahovi od toga rasli
i nisam mogla da budem dio nijedne slike
čak ni one haotične
u mojim snovima nikad ne prestaju ratovi
Ne želim da spavam
drži me budnu u rukama
u mojoj glavi nikad ne prestaju prolaziti
beskrajne buduće prošlosti
ako me čvrsto držiš u rukama
pupčana vrpca vremena će me manje boljeti oko vrata
Savremeni bog
Iako kažu da te nema mogao bi da nam zatrebaš
pa sam brže bolje krenula da te tražim i smišljam mašti sklona
svemu ostalom nevična čula sam kako pričaju o duhu vremena
i kako se prilagoditi treba ko misli da preživi
Gdje si ti što tamo više nisi gdje smo te ostavili
a nisi se dao konzervirati iako su konzervatori vrijedno radili
(svima je nezgodno da im kažu da te tamo nema
jer oni još uvijek pošteno zarađuju na tebi)
Slabe vjere i loših živaca što i nije loša poputnina
jer tvrdu vjeru samo u tvrde stvari čovjek može imati
a ti si sav satkan od mekoće i nedoumica
rekoh sebi isto se istim da spoznati
i krenuh u ovu neobičnu avanturu
On bi takođe nestabilnog karaktera mogao biti
Takvo je vrijeme došlo gdje bi se mogao djenuti
taj luckasti savremeni bog
u ovom svijetu velikoj igraonici gdje roditelji sjede tužno sa strane
i gledaju
kako djeca trče gore-dolje po besmislenoj skalameriji
i njihove oči govore gdje si dok u kadar ulazi klaun
(na računu uredno stoji ispisana cijena za animatora)
rođendan traje izluđujuće dugo dok majke jezicima premeću
dječije navike
sva zimovanja i ljetovanja
i ono kampovanje kada si se upiškio
Gdje si
Morao si se zavući negdje dublje i dalje mimo ove zaglušujuće
cike mimo sijalica koje štede struju mimo glavobolje
u najcrnji mrak pod tepih
pod kožu
Pod kožom čitav grad spava svi mali grabežljivci i lupeži
krijumčari bijelih krvnih zrnaca
tvoji čuvari tvoji razbludni i budni
oni što te slave i raspinju otkad postoji svijet
koliko si noću surov toliko budi nježan kada bude dolazilo jutro
i njegovi trnci
kada sunčeve zrake rastjeruju sve mile utvare i nakaze
budi nježan jer ako nam se sjene ne vrate ko će se igrati na svjetlu
budi nježan prema ovoj postavi besmisla
prema pozorišnim glumcima
mala im je plata
budi nježan prema nama koji te prodajemo za sitniš
sve je poskupilo
budi nježan kada nas sretneš u kafanama
dok pokušavamo da zaboravimo da postoji nešto
niže i nešto više od nas
užasno je biti stiješnjen u sredini klaustrofobično
među tuđim rebrima spavam
kuca usplahireno srce
Ovdje nema mjesta gdje se možeš odmoriti
do kojeg ne stiže neonska rasvjeta nečijeg ludila
blještavilo reklama koje neprestano nutkaju srećom
razdražuju živce
pijanac dotiče prstima glatko staklo dojke
gdje si ti ljepotice šapuću mesnate usne gdje si ti moja besmrtnice
čije me bore neće uplesti u paučinu propadanja
Obla jabuka čežnje u koju ne možeš čak ni zagristi
(prkosno prijanja bradavica s fotografije
uz njegov topli prst)
o kako si samo mudar i grijeh je danas postao nemoguć
sve se odvija na velikom ekranu
tvoje su sluge samo zavedeni gledaoci
Noću se sve bolje vidi i površine su podatne sjajne i gotovo stvarne
Zato te molim budi nježan kada zađeš pod kožu
Kada budeš budio novi dan u nama
Budi nježan da nam oči ne oslijepe pri promjeni svjetla
Da nas ne prepadnu ptice mi smo plašljivi i odsutni u sebi
Mi smo ljudi svikli na ekrane i vođenje ljubavi na daljinu
Zato budi nježan kada nas budeš uzimao
Sudbina Pitije
Starica sjedi u ćošku raspreda vunu i mrmlja
ova nit je za početak svijeta
vidi po liniji dlake još curi krv rođenja
i mriješćenje ribe u meku stjenku utrobe
nekog dalekog mora
vidi glave zriju i vrijeme ih bere i čaške se pune i prazne
i sat kuca na zidu
Muve svoje tragove kače
umjetnost dodavanja žutih mrlja po staklu zidu i stvarima
Ona ne vidi dobro ali njen vid zahvata s onu stranu
priča tečno i dugo u uši svijeta
koji neće da stari i ništa o sebi da sazna
pun infantilnih staraca sa kožama zategnutim
i očima zakrvavljenim
ka mladicama
koje plivaju po površini vode
naivno misleći da je u mračnoj dubini tama
a pri vrhu svjetlo
Dok lažne proročice zadižu haljine
i preseljavaju lica u svježe odštampane novine
dok lažni proroci oblače mantije
i propovijedaju suzdržanje od nezrelog voća
i materijalnih dobara
sa otežalim džepovima do poda
(teška je preteška služba tebi Gospode)
dok djeca sanjaju bolji svijet
lomeći noge na njegovim previsokim pragovima
koje su im postavili očevi
dok se sve to odvija po nekom nedokučivom planu
starica razgovara sa nitima prediva hineći ludilo i govoreći istinu
jer samo ludi još smiju
sebi dopustiti da upadnu u nemilost zaludnih istina
o ovom svijetu
u kojem ljudi nježno klize ka sopstvenim prazninama
usput pospremajući sobe izbjeljujući zube
tupo se smješkajući mekom pamuku novog vremena
trpaju grudvice vate u uši da ne čuju
da ih u popodnevnom dremežu ne ometa
dosadno drobljenje starice
Kao televizor koji ne možeš ugasiti
užasna Pitija na koju više niko ne obraća pažnju
ne želi da umukne
Smiješna babo u odjeći djevojke što visi na smežuranom tijelu
više ne postoje zaduženja za mudre starice
tvoja proroštva ni vizije nikome ne trebaju
napušeni proroci
sjede iza svakog ćoška
nepristojno je konzumirati opojna sredstva u tim godinama
poruge pljušte
Nijedan vladar više ne ide pognute glave k njoj u pohode
sada kod drugog boga traže milost misleći da je i ovaj potkupljiv
kao njegovi službenici
Neko se osmjeli pa je gurne s drvenog tronošca
koji nosi svud sa sobom
Pitija se pridiže i otresa prašinu
sjaj njenih očiju plaši sve osim djecu
ona se upliću u haljine vesele šarenilu njene odjeće i raduje ih
strašni ton kojim oslobađa nova proroštva
svakom od njih dodajući po nit prediva
i šapćući u uho
djeco spasite svijet
od pokvarenih i gramzivih staraca
