Lov na leptire
Rasani se djevojčice
svijet nije ružičasta kuća za lutke
lišće otpadne drvo se osuši cvijeće vene
znam da ne zvuči dobro ni obećavajuće
krhka si i nježna niko ti nije govorio o ovom kako godine prolaze
ljubav prolazi sve prolazi ali bol ona ostaje najduže tačno osjetiš kako truli u tebi
i samo ponekad ako imaš sreće ili otkriješ neku tajnu mudrost ili još veću bol
stara bol izađe kao kamen iz bububrega
otkotrlja se u mračan bunar iz kojeg si je nekad davno nehotično zgrabila
i popila zajedno s vodom jer bez vode nema ni života
a zbog života čovjek je kadar svašta progutati
Rasani se sva buđenja su neprijatna
sva ogledala neprijatelji rano ujutro i u svako doba kada si podbula od plača
ali poslije kada dođeš malo sebi i shvatiš sva ta mjesta
na koja si bježala od sebe kakve su to samo pustopoljine bile kakve ružne kuće sa bodljikavim ogradama i psima koji reže a unutra ne čuvaju ništa
kakve su to utvare koje si hvalata tvojom mrežicom za leptire još nedorasla
stvarnom svijetu a šta je to stvarni svijet pitaju tvoje oči
dok iz mrežice za leptire viri krilo šišmiša i komad spaljene haljine iz noćnih šetnji
(otkud toliko mraka među ovim pitomim brdima i gdje sam to sada stigla a pošla sam loviti leptire i bilo je sunčano i moje srce je titralo kao krila ispred mene šareno i nježno
sigurno sam se izgubila negdje kao onda u djetinjstvu)
djevojko ko nauči da se gubi dešava mu se to često
Rasani se odrasla djevojčice izgubljena u lavirintu
ali moja nit je bila ljubav
govoriš tužno sa pokidanim užetom u ruci
tanko ti je to ovdje
lavirint ima oštre uglove sve ti se brzo podere potroši pocijepa
izliže pukne
te tvoje smiješne vrpce ne vrijede puno
kao ni ručice što se bespomoćno krše u vazduhu
ni suze koje presuše kad tada
i pjesak pustinje krene da žulja u očima
ponavlja se do dosade uvijek ista iskušenja padovi suze
ljupko je to s mrežicom za leptire
uhvatiti sopstveno srce
Ispočetka
Ponekad treba izmisliti svijet ispočetka
Baš kao da ništa prije nije bilo ni poplave ni pogromi ni strašne vijesti na televiziji
ni vulkani koji su prašine naših tijela raznijeli daleko
toliko daleko da ne znamo ko sve po svijetu nosi česticu prašine
Ponekad treba uzeti olovku i iznova nacrtati ruke
i oči koje vide nježne strukture bića preko kojih su one
prethodne prelazile žestinom sječiva usmjerenog ka novom cilju
Ponekad treba otkinuti krastu sa stare rane i umjesto svježe krvi
vidjeti u njoj jezero života
okupati se i reći samom sebi
dobro jutro
kao da je prvo jutro i sva nova jutra počinju iz ovoga
a sve ono prije bila je velika noć u čijoj se tami začinjao svijet
jer svi se svijetovi začinju u tami a rađaju na svjetlu
i budu vedri nježni i okupani u početku
ali poslije kada malo potamne kada se umor začne u svakoj radosti
kada ptice briga snesu jaja po svim sobama
kada mi glava bude teška kao planeta
pridrži je dlanovima
ispričaj mi bajku
o kraljeviću koji pobjeđuje sve nevolje o ženi čija velikodušnost
spasi njeno srce da se i moje sebično srce osjeti spašenim
da nađe snage svako jutro izmišljati svijet ispočetka
Čežnja za suncem
Ne želim više pisati pjesme o tužnim stvarima nesrećnim ljubavima
boli koja stigne prebrzo i rasproda svaku nadu
želim malu kuću srećnu ljubav nekog da me budi kad ružno sanjam
u djetinjstvu me je zavelo sunce podlo je to ružno je to od njega
samo za toplinom žudim baš me briga za druge stvari za hladni mermer tvojih nastojanja
da urediš svijet
hoću da trčim da se verem na drveće i pecam
hoću da sam ona ista koja sve počinje ništa ne završava jer završetka nema
jer je sve vječno
ona koja voli kako udaraju noge po kaldrmi i srce u grudima istim ritmom
hodam smiješno odlučno grabim naprijed ka suncu
prava sam mala divljakuša nikad nisam bila prefinjena
psujem bacam se u prašinu i plačem
ne dam ni pet para na dobro vaspitanje kojem se posvećuje majka
na glas boga oca koji grmi prestani nad glavom
sikćem e baš neću kroz stisnute zube
nikad neću prestati
jer sve traje vječno
i u mom srcu gori vatra koju je zapalilo sunce i ništa mi ne možete
moje slabo moje krhko i nikakvo tijelo
ima tonu prkosa u sebi i imitira kamen iako drhti kao list
Ta jedna djevojčica i dalje romantizuje stvarnost razmeće se sitnim herojstvima
i pravi mi probleme
pokušavam kao otac i majka istim trikovima da je obuzdam ali ne ide
Trebalo je da te upozorim da ti kažem
kada se pojaviš na vratima izigravajući sunce da budeš na oprezu
nikad ne znaš kako će ona to protumačiti
ni šta će joj se probuditi u glavi po kojoj se prosulo previše vreline
Ali nestalno sunce je odskakutalo kao lopta dalje niz ulicu
Pa nekud gore
Ali noć i manjak svjetlosti i tama poslije učinili su da iščezne mala kuća
obala i ostali prividi
u mraku druga pravila važe
a kako ću sad da te nazrem dotaknem
da pojurim ka svjetlu da se obradujem tvojim jutarnjim vatrama i buđenju
goriš mi u grudima a nigdje te ne vidim sunce
opet mi iste zamke praviš
jedina moja kuća s tobom je u riječima
sve drugo raznijele su obale nezgodne za pristajanje
kamenje i stijenje i potmuli udari vjetra
pogrešne ljubavi i ratovi
sve drugo samo su zapaljene moje maštarije
da se u nečijem biću može nastaniti sopstvena čežnja za suncem
