***
U kiosku, iza gomile novina i ostalih sitnica, mora sjediti neko, pomislih. U centru ovog brda od papira, neko čuči na niskoj stolici i obavlja svoj svakodenvni posao. Na nekim magazinima su u celofanskim vrećicama prikačeni pokloni i kad ih vjetar zaljulja, svjetlost se zacakli kao da su predemeti oživjeli.
Nakon pogleda iz blizine pomislih: Celofan je vec prašnjav a ovi pokloni su izradjeni primitivno i bez ljubavi — neće ih stoga niko kupiti, prouzrokovaće trgovački gubitak. Ta misao me nakratko ispuni malodušnošću.
Umjesto da govorim u tamnu dubinu kioska, digenm ovlaš gornju svesku sa novinskog sloga i vratim je natrag, tako da novina sada leži ukoso. Cijena se, očekivano, nalazi u desnom gornjem kutu – nasuprot današnjeg datuma. Plaćam precizno – mlakim novčićima iz džepa pantalona.
***
Pločnikom do sljedeće tramvajkse stanice, tamo dvocifreni broj linije iznad reda vožnje. Iza stakla sjede rijetki putnici, čekaju strpljivo da vozilo nakon iznenadnog trzaja postepeno ubrza. U trenutku kada se tramvaj bude udaljavao niz ulicu, ja mogu postati neko drugi, neko, ko je do ovog trenutka bio nemoguć.
I onda se sve ponovno sastoji od vertikalnih i vodoravnih površina koje se dodiruju u dugačkoj vlažnoj pukotini na podu. Na izlozima naljepnice: nekada je poruka samo broj, nekada su na fotografijama prikazana sva moguća jela, nekada su prodavaonice zatvorene ili napuštene.
Kada se neka ulica otrgne iz pravokutnog rastera i odbaulja ukoso, nestajući iza ugla, upitam se da li da je odmah pratim ili notiram mjesto za sutra.
***
Sa već zavezanim cipelama, pred zatvorenim izlaznim vratima, nepomičan stojim i (minutama? sekundama?) s otključavanjem oklijevam. Telefon? Ključevi? Novčanik?… Ustvari čekam na Odluku. Kao da će se Odluka sama od sebe donijeti – ili će se svaki čas depešom dojaviti kroz metalni šlic na vratima.
***
Ispred kuće sa brojem 88 stoji žena, uhvaćena u mislima, jedina ljudska silueta u vrevi poslijepodnevnog saobraćaja. Nečega se sjetila. Uskoro će se okrenuti i pogledati iza sebe. Čeka nekoga ko je u blizini.
Petnaest metara iza nje pojavljuje se muškarac, koji se dotiče po džepovima, trazeći nešto. Možda su prije par minuta zajedno izašli iz jednog od parkiranih auta, koji su tada zaključali daljinskim ključem i koji je za potvrdu dvaput zasvijetlio žmigavcima.
Žena se sada okrenula, ali njena kretnja jos nije završena, malena tašna se otisnula od njenog tijela i lebdi na zatalasanim kaiševima, a ona zaklanja dlanom oči od sunca i drži tijelo u pripravnom položaju — ni tamo, ni ovamo — stopala joj, zalijepljena na asfaltu, zapućena još uvijek u onom suprotnom smijeru, kosa kratka i sijeda, a zamah njenog okreta joj nogavice uvrnuo u polovinu punog navoja.
Mogao sam se osmijehnuti, intuitivno, ali nije za to ostalo vremena. Vozeći bicikl, kružni pokreti mojih nogu su se počeli vidljivo dizati i spuštati pred mojim očima. Pomislih: ova žena je trajno napustila moj vidokrug, više je neću vidjeti, od sada mogu samo slutiti završetak neobičnog pokreta.
Osjetim toplotu sunca na ledjima i u tom sveokružujućem popodnevnom svjetlu kako se svijet iza mojih ledja pretvara u prošlost, jednu proslošt u kojoj će tašna zauvijek plesati u zraku, u kojoj ce muškarac polagano prilaziti, još uvijek se pipajući po džepovima, i dvoje prolaznika će zauvijek bacati dugačke sjene niz ulicu…
Ili će možda u toj sunčanoj prošlosti, tik iznad asfalta, ulica uskoro početi da ključa, prvo kao slutnja, nakon toga kao blijeda žuta mrlja koja se povećava sve dok se boje ne budu pripalile i počele nasilno goriti, pri čemu će se bijeli klobuci dizati, podivljala pjena koja će se na rubovima stvrdnuti u katran.
(Dok konačno ne ostane umjesto svega toga čista i samcata bjelina.)
***
Navečer, u dva pretponoćna sata gdje je dnevni plan iscrpljen a tijelo jos nije, pa ga čekam da klone i sugerira put u krevet, stojim u kuhinji i režem komad sira, da bih ga onda, preko gladi, stojeći pojeo.
Halogensko svjetlo pada po blijedoj, zimskoj koži ruku, po voščano žutoj krišci tvrdog Gouda oud sira, oblika velikog slova D, pada po godovima daske za rezanje i po lažnom mermeru kuhinjske radne ploče.
Sir otvrdnuo kao kost (proveo sedmice zaboravljen u hladnjaku), na površini mu se pojavili kristali soli, ne da se oštricom rezati. Kako bih ga u manje komade razbio, pritisnem krutim vrhom noža u sredinu velikog slova D.
I to sve jače, sve dok koščata struktura ne popusti: nož se spotakne i ugniječi svoj trag u dasku za rezanje, a dvije kockice sira poskoče i otkotrljaju se zveckajući – kao nečija sreća u ponoćnom Casinu.
