To što netko piše o sebi zapravo je u potpunosti nešto posve drugo od onoga što on jest u svom pojavnom obliku, i što mu se dozvoljava da bude u emotivnom, intelektualnom, duhovnom segmentu, a što na jedan način može svakako umarati i gušiti, stoga taj isti želi pobjeći od sebe tako uobličenoga i uokvirenoga pišući o sebi drugačijem, koji se u svakom slučaju također nalazi unutar njegove tjelesne futrole. Samo je potrebno da taj netko sebe malo bolje promućka, pa da se ono što se je sleglo na dnu i nataložilo kao neki gusti sirup podigne gore, i potom već kroz neke kanale i uz pomoć nekih organa obdarenih taktilnošću izađe van.
To bi se moglo vidjeti i kao vrst krijumčarenja, jer je za tu vrst djelatnosti potrebna tajnovitost i tišina. Ja to pretakanje vršim kao da bježim i od sebe same, i na brzinu, kao što se ovdje za teških vremena pretakao benzin i lož ulje iz neke buradi u kanistre, pa se je s tim plastičnim kanistrima trčalo do nekog skrivenog cilja kako bi se izbjegla carina ili policija. U svakom je slučaju nedvojbeno u pitanju vrsta sumnjive radnje. U toj sumnjivosti protjecalo je i ono što zovem vlastitim životom, obzirom na to da sam uvijek na jedan način nekome bila sumnjiva, stoga su me u školi neprestano opominjali zbog glasnoće i neozbiljnosti, čak i onda kada je bilo posve jasno da nisam ja ta koja stvara glasnoću ili neozbiljnost u učionici, no učitelji su se na jedan način već bili opustili, i nije im bilo stalo do toga da se angažiraju i saznaju tko je stvorio buku i neozbiljnost u učionici, već bi se prepuštali svojem gotovo nagonskom impulsu, unutarnjem osjećaju da to mogu biti samo ja, upravo iz razloga jer sam im ja uvijek na jedan način bila sumnjiva.
Nešto je u mom slučaju uvijek bilo dvojbeno, jer sam, s jedne strane, bila uzorna učenja i vladanja, dok sam opet istovremeno na jedan način iskakala povremenom neposlušnošću i komentarima koji su odudarali od opće prihvaćenih vrijednosti i mnijenja. Osobito je sumnjiv i dvojben bio moj smijeh, jer sam, moguće zbog nekih hormonalnih promjena u organizmu, od najranije mladosti postala iznimno prijemčljiva za smijeh, pa sam tako dobivala napadaje smijeha koji je bio iznimno zarazan i mogao je i druge povući za sobom u nekakvo dugo i pomalo suludo smijanje, kojemu se više niti nije znao početni razlog i poticaj.
Takav se je smijeh kod mene nastavio i u vrijeme studija, on me je često mogao koštati zdravlja i dovesti u neke rizične situacije, obzirom na to da sam se smijala u izrazito ozbiljna vremena, kada je država bila u ratu, koji doduše nikada jasno i glasno nije bio proglašen, no evidentno je da je sveopće klanje otpočelo gotovo preko noći, iako se je ono na jedan način i očekivalo, međutim nitko nije mogao vjerovati da će do toga uistinu jednoga dana i doći, a kada se je to konačno doista i dogodilo, tada opet nitko nije mogao vjerovati da se to uistinu i događa, ponajmanje da se to događa nama, ovdje i sada, jer se za tako strašne i nevjerojatne stvari kao što su ubijanja među ljudima, masovni masakri, tenkovske invazije, bombardiranja civilnih i vojnih ciljeva, silovanja, kopanja očiju i odsijecanja udova uobičajeno vjerovalo da se događaju negdje drugdje, da smo mi ovdje sigurni, da naša zona više nikada neće biti podložna toj vrsti ludila.
Međutim, stvarnost nas je uvjerila u suprotno, pa smo se tako na jedan brz i iznenadan način uvjerili da se ono strašno, što se uobičajeno odvija na filmovima ili u TV dnevnicima, sada događa nama ovdje i sada, što je izgledalo tako da smo naprosto počeli dobivati informacije kako je taj i taj poginuo, kako je onaj prebjegao na drugu stranu, kako su neki pobjegli u Srbiju, kako je netko špijun i snajperist, a kako je netko preko noći nestao, kako je rijeka prošle noći izbacila leš čovjeka u odijelu i kravati, no nitko se nije pitao tko, gdje, niti zašto, jer nikoga to niti nije bila briga, obzirom na to da je situacija bila krajnje ozbiljna i da je trebalo spašavati glavu, što je ponekad na onim područjima koja su upravo najviše bila izložena ratnoj pogibelji najmanje izgledalo tako, pa bi, primjera radi, stanovnici nekog sela koje je svakodnevno bilo izloženo granatiranju s neprijateljske strane, i gdje je dakako već bilo ljudskih žrtava i razrušenih civilnih objekata, mirne duše izlazili iz kuće i odlazili nahraniti kokoši u dvorištu, u vrijeme kada je bila proglašena zračna uzbuna. Osobno znam za sebe da mi se nikada nije dalo bježati u sklonište u vrijeme takozvanih zračnih uzbuna, niti mi se je iz spavaće sobe odlazilo u kupaonicu, sjediti na rubu kade i čekati komad kolača kojega mi je odredila sudbina, jer sam ondje, prema proračunu mojih sustanara, trebala biti najzaštićenija od udara granate, obzirom da u kući nije bilo podruma zbog naplavnog područja na kojemu je izgrađena. No ja sam radije, iz čiste lijenosti, koja bi se još mogla okarakterizirati i kao nedovoljna motiviranost, apatija i depresija, ostajala spavati, ili naprosto ležati u krevetu, posve ravnodušna pred onim što će se, ili što bi se moglo dogoditi.
U takvoj sam dakle krajnje ozbiljnoj i jezovitoj atmosferi iz nekog razloga imala osobitu potrebu smijati se na javnim mjestima, na željezničkom kolodvoru ili u poštanskom uredu, gdje bi me recimo uhvatio napadaj smijeha, obično naprosto dok sam buljila u lica ili potiljke ljudi ispred ili pored mene, što je stvaralo određeni dojam da sa mnom nešto nije u redu, pa je u nekoliko navrata policija imala potrebu provjeriti moje osobne isprave, kao i provesti ispitivanje o povodima i razlozima mojega smijeha, istovremeno ostajući bez dokaza, jer ih uistinu i nije moglo biti, za to da je moj smijeh rezultat djelovanja omamljujućih supstanci i stimulansa.
Dakako da sam ja, kao mlado biće zatečeno u prilično nezdravim i nestimulativnim okolnostima kao što je to bio jedan bratoubilački rat, a naravno da je svaki rat bratoubilački, obzirom da su, na jedan način promatrano, svi ljudi zasigurno braća, ja sam kao takva dakle u svakom slučaju imala potrebu biti radosna, obzirom da je to jedna normalna ljudska potreba, pa čak i zadaća čovjeka je, ukoliko malo bolje razmislim, da on bude radostan, čak i onda kada mu nije suviše do radosti, dapače, upravo kada mu nije do radosti čovjek iz nekog razloga postaje radostan, ponekad malo agresivno, ili u svakom slučaju čudno radostan. No također, kada malo bolje razmislim, postaje mi jasno da moj smijeh nije uvijek proizlazio iz radosti, već dapače, upravo iz jezovite životne situacije i atmosfere koja bi se u svakom slučaju i bez puno zadrške mogla nazvati krajnje morbidnom, preteškom da bi se na drugi način mogla probaviti, pa sam iz tog razlog bila sklona smijati se, iako u mom slučaju nikada nije bilo teško prizvati suze.
No ovaj smijeh često se je pojavljivao zbog toga jer je svijet odraslih bio do te mjere neprirodno smrknut i ozbiljan, da je nešto u meni tražilo da se ta ozbiljnost malo olabavi, da popusti strogoća kojom smo obavijeni. U svakom se je slučaju zasigurno radilo o jednoj vrsti histerije, kojoj sam i ranije, zbog krhke emotivne strukture, bila podložna, pa sam recimo, upravo godinu dana uoči početka našega bratoubilačkoga rata i klanja, u vrijeme maturskoga izleta i posjeta Auschwitzu, imala potajne napade tihoga smijuljenja, što sam pak rukavom kaputa pokušavala prigušiti i sakriti od vodiča specijaliziranog za vođenje turističkih posjeta po koncentracionom logoru Auschwitz, koji je na jedan način, bilo je više nego očito, obolio na živce baveći se poslom kojime se je bavio, a čijem budnom oku moje krajnje neumjesno, idiotsko smijuljenje nije moglo promaći.
Stoga me je, sav crven u licu, poput purana spremnog na okršaj, prozvao ispred cijele grupe, da ponovim zadnje riječi koje je izgovorio, a koje su se ticale brojki pogubljenih Židova i pogubljenih Roma, kao i pogubljenih Srba u tom koncentracionom logoru, što dakako nisam bila u mogućnosti ponoviti, naprosto zbog toga jer sam bila suviše zaokupljena time kako da rukavom kaputa prikrijem svoje, nedvojbeno vrlo neumjesno smijuljenje. No, netko blagonaklon iz skupine prišapnuo mi je nekoliko brojeva, i ja sam ih nasumce, poput polu pokvarene blagajne iz trgovine mješovite robe izbacila iz sebe, ponovila sam na glas prišapnute brojeve, uz, mogla bih se okladiti, ponovno nekakvo idiotsko smijuljenje, što je cijelu skupinu odnosno razred, i onako već navikao na to da ih na ovaj ili onaj način zabavljam, natjeralo u glasan i nimalo umjestan smijeh.
To je vodiča, koji je patio od bolnog facijalnog grča i titranja desnoga oka, a zapravo je posve bjelodano bilo da je posao turističkog vodiča po Auschwitzu ostavio bolne tragove po duševni život jadnoga čovjeka, dovelo do toga da mi je skvičećim glasom nekoga tko osobno poznaje svu istinu i ima osobni utjecaj na raspodjelu pravde u ljudskome svijetu, zaprijetio da ću i ja, vjerojatno kad-tad, posve sigurno završiti u jednoj od ovakvih takozvanih krušnih peći, u kojima su Nijemci spaljivali Židove, a na kakvu sam se bila naslonila upravo onim dijelom rukava kaputa, kojim sam do maloprije željela prikriti svoj nakazni i neukusni smijeh, od kojega me je doduše već idućega časa naglo počela boljeti glava.
Hihotanje u Aushwitzu ubrzo me je dovelo do toga da na jedan način postanem opsjednuta tragedijom Židova u Poljskoj, pa sam po povratku s maturalnog putovanja zidove sobe oblijepila plakatima dječjih i ljudskih kostura, koje sam kupila u suvenirnici muzeja, a sve je kulminiralo upisom studija polonistike, koji, ubrzo se pokazalo, nije odgovarao mojim sklonostima i zahtjevima, pa sam nakon završene prve godine studija upisala prebjeg na studijsku grupu filozofije, gdje sam ponovno mogla nastaviti sa epizodama smijeha, a u skladu sa općim duhom vremena, tijekom kojega se je počeo odvijati spomenuti bratoubilački rat između Hrvata, Srba i Muslimana, tako da su kosturi sa zidova moje učeničke sobe postali noćna mora, odnosno više od noćne more, postali su stvarnost, mračnija i brutalnija negoli se je moglo zamisliti da bi to moglo doista biti, što je uistinu na jedan način bilo toliko nevjerojatno, da čovjeku i nije preostajalo ništa drugo negoli da se satima smije bez prestanka, ili brizne u plač ili histeriju, a ono što će od toga doista odabrati, na koncu je pak sasvim svejedno.
(Sandorf, Zagreb, 2016.)