1946.
Deda učestvuje u prinudnom otkupu žita od seljaka u Vojvodini. Možda misli: ja sam dao četiri godine života u nemačkom logoru. Izgubio sam sva tri brata. Mogu i kulaci da daju nešto žita.
1962.
Deda je komunistički funkcioner. Kao predsednik opštine, elektrifikuje svoje selo. Odbija da se useli u švapsku kuću. Sa ženom i dvoje dece useljava se u mali dvosoban stan u Zrenjaninu.
1980.
Tata odbija da nasledi polovinu stana svojih roditelja, prepušta je sestri. „Ja već imam stan, ne treba mi“, kaže.
1986.
U susednoj ulici otvorila se pekara. Mama kaže: „Privatnici.“
1992.
U dnevnoj sobi su dva velika papirna džaka. U jednom je griz, u drugom brašno. To je godišnje sledovanje od arende. Država je vratila 2 jutra zemlje koja je bila u vlasništvu babine kulačke porodice. Tata nije hteo da čuje za tu zemlju. „Nemam ništa sa tim, to nije moje, ja nisam zemljoradnik“, rekao je. Nagovoren, pristao je da nam u stan jednom u godini stignu dva džaka. Na tom brašnu i grizu preživaljavamo.
1994.
Tata neće da potpiše ugovor o doživotnom izdržavanju sa komšinicom koja je na samrti i nema naslednike. Kaže: „Ne želim da čekam vašu smrt da bih dobio vaš stan.“ Baba Mira umire nekoliko meseci kasnije, njen stan nasleđuju komšije sa drugog sprata.
1997.
Jedini u zgradi ne pristajemo da se uvede interfon.
Na sastanku kućnog saveta tata izjavljuje:
„Ako sada počnemo da se zaključavamo, priznaćemo da smo poraženi. Da smo izgubili poverenje, poštenje i ljudskost. Ja na to ne pristajem!“
Interfon imaju svi, osim nas. Tata kroz prozor provlači konac za pecanje na koji vezuje malo metalno zvonce. Konac se niz fasadu zgrade spušta do visine čoveka. Svi koji dolaze kod nas cimaju konac. Mene je sramota.
2001.
Tata se sa pijace vraća sa jajima i farbom. Kaže: „Kad sam bio mali, sva deca u selu su imala farbana jaja, samo ja nisam. Za mnom su bacali kamenice i vikali nekrst! Sad ću sebi da ofarbam jaja da imam i ja šarena jaja!“ Sredovečni dečak u ruci drži crveno jaje. Jaje se sija, tata se smeje.
2002.
Tata kaže: „Sada traže da svi postanemo preduzetnici. Ja nisam preduzetnik, već umetnik.“ Smatra da država treba da plaća umetnike, zato što je umetnost od ključnog značaja za čovečanstvo.
2004.
Tata stoji u predsoblju, gleda parking ispred zgrade. Kaže: „Na parkingu sve sama dobra kola. Sve naše komšije su se snašle. Samo se ja nisam snašao.“
2007.
Tata kaže: socijalizam je propao.
2008.
Tata leži u bolničkoj sobi odeljenja za urologiju Kliničkog centra Vojvodine. Navukao je prekrivač do nosa, žmuri i sluša razgovore ostalih muškaraca u sobi. Sluša ih već tri dana. Ne progovara mnogo, čita, spava, žmuri, sluša. Suočen je sa smrtonosnom bolešću. Svoj pogled, miran i vedar kao letnje nebo, upire prema dolazećoj smrti, spreman da zakorači na drugu stranu, kada dođe taj čas.
Poseta. Kaže nam zaverenički, u pola glasa: „Meni je ovde sve tako čudno. Ovi ljudi, samo pričaju o tome ko je šta u životu stekao. Kuće, stanove, automobile, vikendice. A ja mislim, pa nisam rođen na ovom svetu da bih nešto imao, već da bih bio.“
2009.
U službenim prostorijama javnog komunalnog preduzeća Lisje vlada tišina. Zaposleni se kreću polako, govore tiho, vrata od kancelarija se zatvaraju i otvaraju diskretno. Na frontalnom zidu tri velika panoa: na jednom je crno bela fotografija starih, iskrivljenih nadgrobnih spomenika i na njoj natpis: juče. Na drugom se nalazi fotografija sadašnjeg izgleda groblja, u boji. Na njoj piše: danas. Na trećem panou je urbanistički plan širenja groblja sa natpisom: sutra. Iz kancelarije izlazi visok muškarac u odelu, depresivnog lika. Obraća mi se tronutim glasom: „Izvolite, uđite, izvinite ako ste čekali.“ Ulazim u kancelariju i sedam na stolicu. Službenik zauzima mesto za radnim stolom, sklapa šake u pupoljak. Izgovara, pun pijeteta: „Izvinite, nismo znali da je u pitanju tako značajna ličnost. Danas su nam javili. Evo, pronašlo se jedno mesto u starom delu groblja, nadam se da ćete biti zadovoljni. Grobno polje 3, parcela 39. Brišemo vašu prethodnu rezervaciju. Cena će biti nešto viša, ipak je to elitni deo groblja, razumete. Ovo je jedna od retkih slobodnih parcela, sačuvana za situacije kao što je ova. Zamolio bih vas sada da sa mojim kolegom odete i pogledate mesto, da vidite da li vam odgovara. Za numeru smo se dogovorili, ovde je vaš CD. Bolero, jel tako? A ako CD slučajno ne bude radio, rekli ste da pustimo numeru Tišina? Odličan izbor, to nam je najpopularnija kompozicija.“
Beli jugo vozi popločanim stazama između grobova. Stajemo kod žive ograde, izlazimo iz kola. „Evo ovde, iza“, kaže čovek. „Malo je blato, pazite.“ Dolazimo do parčeta zemlje ispod četinarskog drveta. Gledam u maleni plac koji ćemo zakupiti. Na tom mestu nići će naša mala nekretnina. Kroz suze izgovorim: „Odgovara nam, hvala.“
2023.
U zatvorenoj sobi nalaze se kutije s fotografijama, pismima, vizuelnim radovima, slikama, knjigama. U nju je spakovan ceo život jednog umetnika. Vrata se teško otvaraju, toliko je natrpano. Za četrnaest godina, nijedna državna institucija nije pokazala interesovanje za tatinu arhivu.
Sve ćemo prodati privatnim kolekcionarima, tata. Za masne pare ćemo prodati.
*Priča je nastala na književnoj radionici Vladimira Arsenića i Srđana Srdića
Fotografija: Nataša Medić