Nigdje ne možeš biti toliko sam kao u rodnom gradu. Gradu iz kojega nisi nikada pobjegao. Zastanem, pokatkad, na mostu preko Bosuta, uhvatim se za ogradu i u sebi vičem: – Kreći!
Ali most ne surađuje. Ali Bosut ne surađuje. Troma je to rijeka, lijena i za laž, tvrdoglava u svojoj nepomičnosti. Zijevnem da ću izustiti: – Kreći! Predomislim se, jednostavno se ne isplati, moj bi se glas samo spustio na vodenu površinu, zapeo u orašak, leću, umotao u drezgu, potonuo pod lopoč i tamo se ugušio.
Moj je rodni grad nekad znao dobro lagati. Djetinjstvo sam proveo muvajući se po vinkovačkom željezničkom kolodvoru gdje mi je otac radio kao otpravnik vlakova. Stanovali smo blizu, u zgradi preko puta, trebao sam samo pretrčati cestu i našao bih se u drugačijem svijetu koji nije nimalo nalikovao na Vinkovce, a ipak su to bili Vinkovci, jedini koje sam priznavao kao svoje.
Mislio sam onda kako nitko nema tako važnog oca. On bi obukao svoju plavu uniformu, pažljivo poštrucao i počešljao crne brkove i na glavu, zatvarajući vrata našeg stana, stavljao crvenu otpravničku kapu. Tko je još imao oca s crvenom kapom? Uspravnog, ozbiljnog, onog koji je glavni i bez čije dozvole vlakovi ostaju samo nepomične željezne grdosije? Palica u rukama moga oca pokretala je tone škriputavog gvožđa, dozvoljavala ljudima da se iz Vinkovaca otpute dalje, slala ih u prostore koji bi ih uvijek barem mrvicu promijenili, putovanja s kojih se nikada ne bi vraćali baš u potpunosti isti.
S divljenjem bih ga gledao, s crvenom otpravničkom kapom na glavi on više nije bio običan otac koji se pospano vuče po našem dvosobnom stanu i mrzovoljno odgovara na moja dječja zapitkivanja, on je postajao gospodarom vlakova, gospodarom kretanja.
Majci nije bilo drago što se stalno motam po kolodvoru, ona je tamo vidjela samo opasnost, gužvu, prljavštinu, ali me nije mogla spriječiti, čim bi otišla na posao u Kožaru, u jednu od svojih predugih smjena, ja bih već bio preko, na kolodvoru.
I sad mi se u glavi pretapaju i miješaju slike, gužvaju se zvukovi, mirisi, boje, zapliću i stežu u čvorove koje je nemoguće raspetljati. Žamor glasova, umor na licu čovjeka koji sjedi na koferu jer su sve klupe u čekaonici zauzete, čikovi po podu, gusti dim cigareta, olovni i masni vonj tiska, šuškanje novina, prodorni razglas s obavijestima o polascima i dolascima vlakova, zvižduk krećućih lokomotiva… Iz pothodnika poplavljuje struja putnika, s njihovih kaputa po meni pada prašina krajeva iz kojih su doputovali. Muzika je to jezika kakvu nikad poslije nisam slušao, turski, bugarski, makedonski, srpski, mađarski, njemački, francuski…sve se to slijevalo u Vinkovce i tu na tren zastajalo na nekom putu koji se uvijek dalje nastavljao. Vinkovačko željezničko čvorište bilo je obećanje kretanja. Ono je raspetljavalo guste mreže kolosijeka i usmjeravalo dalje, uvijek dalje.
Taj žamor, ta kakofonija govora, pištanja lokomotive, šuštanja pare, lupkanje čekića po bandaži kotača i cvilež kočnica vagona, zvuk potpetica, suza, govora, smijeh, mahanje, zagrljaji, to neobično, pulsirajuće tijelo, to kratkotrajno doticanje nespojivih i vazda razdvojenih svjetova činilo je od malog provincijskog gradića punokrvni velegrad. Zvučna kulisa Vinkovaca bilo je kretanje vlaka, svake je minute kolosijekom tutnjala po jedna kompozicija što putničkih, što teretnih vagona. Vinkovci su u čvor svezali istok i zapad, sjever i jug, Vinkovci su bili sredina, polazište, u mojoj svijesti i dan-danas taj grad miriše metalno, na željezničku kolomast.
Za jednog dječaka željnog avanture bilo je to magično mjesto, ja nisam morao putovati u daleke krajeve, oni su dolazili k meni. Ocu nisam smetao, on je svom poslu pristupao predano i čini mi se da me uglavnom i nije primjećivao. Sjećam se samo jednog njegovog izlijeva bijesa, ali moram priznati da taj put zaista i jesam bio kriv. U restauraciji je za šankom radila konobarica Mara koju su svi, uključujući i mog smrtno ozbiljnog oca, zvali brkata Mara. Mara je, naime, imala brčiće, tamne, izražene, a i inače je bila nekako grube građe i nastupa, vječito s cigaretom u ustima, otresita. Naručiti piće od Mare značilo je čekati, testirati svoje strpljenje.
– Čekaj malo da ispušim, šta s’ nervozan – promrmljala bi promuklim glasom – tek sam zapalila.
Onda bi sjela, prekrižila svoje debele noge i ispuhivala kolute dima. Ja sam volio Maru, najviše zato što sam bio potkupljiv, ona bi mi, naime, povremeno mignula i otvorila bocu Malza. Ali i zato što je bila zanimljiva, potpuno drugačija od svih žena koje sam poznavao, posebno od moje plahe i mršave majke. Mare je uvijek nekako bilo previše, bilo je previše tog tijela zapetog u uski konobarski kostim, previše onduliranih vlasi na okruglom licu, previše dlaka, crnih, dugačkih, ispod providnih najlonki. Naginjao sam grlo boce Malza oponašajući goste s druge strane šanka, povremeno bih se lupnuo staklom o zube, doduše, ali i dalje sam se osjećao nekako velikim, odraslim.
– Maro, kako to da ti imaš brkove, a žensko si? – izvalio sam tog nesretnog popodneva.
Na trenutak se sve zaustavilo, čini mi se da su i gosti restauracije prestali zveckati jedaćim priborom, a konobari s po nekoliko tanjura na podlakticama stopirali svoj zadivljujući manevar. Mara je razrogačivši oči progutala dim, a onda, zagrcnuvši se od cigarete i od smijeha, jednom rečenicom, kao magičnim štapićem, ponovno pokrenula cijelu restauraciju.
– A jesi lud, kakvo ti je to pitanje? – odvratila je.
– Pa, kako to, ja sam muško, a nemam brkove, a ti žensko i imaš? – nastavio sam bedasto, nisam naslutio što će uslijediti.
A uslijedio je otac kojem je Mara kroz smijeh prepričala moje naivno zapitkivanje, uslijedio je njegov šokiran pogled i ćuška.
– Majmune glupi, neodgojeni! Odakle ti ideja da Mari spominješ brkove?
– Ali tata…pa svi je zovu brkata Mara, i ti je zoveš tako…
Nisam završio svoje nemušto objašnjenje, prekinuo ga je šamar. Mari nakon toga više nisam odlazio, pekao me obraz, bridio je od stida.
Za mene više nije bilo besplatnog Malza, ali kolodvor nije prestao biti čudesnim mjestom povlastica. Tete na kioscima davale bi mi da pročitam najnovije brojeve Bleka Stene, Zagora, Alana Forda, listao sam te stripove s velikim uzbuđenjem i pažljivo, kao da se radi o krhkim i lomljivim predmetima i kao da bi se papiri pod mojim prstima mogli pretvoriti u pepeo ako grublje preokrenem stranicu. Nikad poslije nisam ni na što toliko pazio, vraćao sam ih neoštećene, budući kupac ni po čemu nije mogao primijetiti da nije prvi koji ih ima u rukama.
Čitao sam ih čekaonici drugog razreda koju tada nitko nije tako zvao, zvali su je „bosanski konzulat“. Uz restauraciju, to je bilo najživlje mjesto vinkovačkog kolodvora zauzeto uglavnom Bosancima koji su čekali presjedanje za neke daleke i sjeverne krajeve. Prisluškivao sam njihove razgovore, smijao se vicevima koje nisam uvijek razumio, ali bosanski naglasak i neobični, meni tada nepoznati izrazi, učinili su ih neodoljivima. „Bosanski konzulat“ mirisao je na piletinu iz novinskog papira i raspucalu kožu starih kofera.
Duboko udišem tražeći tu neobičnu kombinaciju mirisa, ali nje nema, nepovratno je isparila kao i cijela ta gužva moga kolodvorskog djetinjstva. „Bosanski konzulat“ danas je mrtvo mjesto, u njemu nema više putnika, samo relikvije nekih boljih vremena, sada je tamo, naime, maleni muzej velike željezničarske povijesti Vinkovaca, ustakljeno, zamrznuto, zaustavljeno mjesto. Nema ni restauracije, nema potrebe za njom, putnici i vlakovi urijedili su kretanje ovim prugama, kolodvor je postao mjesto kojim odzvanja tišina.
U prostoru gdje je nekada radila brkata Mara kreću se bezvoljne, premorene trgovkinje, tamo je sada trgovina i pizzeria otvorena 0-24 sata, svim danima u godini. Sivo mjesto bez vedrine i smijeha, oslobođeno žamora, idealno za usamljene, ofucane pijance koji svoj očaj nemaju gdje drugdje utažiti. Daleko je to i ni slično nekadašnjoj restauraciji.
Sjećam se kako su kolodvoru momci stariji od mene tepali „štajga“, „štengili“. Na „štajgu“ se odlazilo upoznavati cure, odlazilo se po kratkotrajan flert, poljubac, osmijeh prije polaska vlaka i konačnog rastanka.
Ja nisam dospio biti jedan od tih momaka, rat je počeo one godine kada sam trebao završiti osnovnu školu. Rat je povukao duboku liniju i zauvijek podijelio vrijeme na dvije nespojive polovice – vrijeme prije i vrijeme poslije.
Moj stari kao da je nestao u tome „poslije“. On nije stradao u ratu, barem ne izvana, ali sve je češće pio i sve manje pričao. Ubrzo je proglašen tehnološkim viškom i prijevremeno umirovljen, zapravo odstranjen sa željeznice. Više ga nikad nisam vidio s crvenom kapom. Nekako u isto vrijeme propala je i Kožara u kojoj je radila majka, oboje su ostali bez prijašnjih identiteta. Manjak sebe predano je popunjavao rakijom i pivom, sustavno se trovao, umrtvljivao, padao je preko stolaca u stanu, razbijao posuđe, mokrio po ormarima. Mrzio sam ga u jednakoj mjeri koliko sam ga prije obožavao. Gadio mi se onoliko koliko sam mu se prije divio. Gadila mi se i majka što ga ne ostavlja, nego i dalje ustraje u toj sumanutoj požrtvovnosti i što se od žene pretvorila u njegovateljicu. Bježao sam iz tog stana koliko god sam mogao, najčešće u bombama dotučenu PIK-ovu zgradu gdje sam i sam lokao preko svake mjere i tako pijan zurio kroz rupe u etažama nekadašnjeg ponosa arhitekture Vinkovaca. Svi smo bili kao ta PIK-ova zgrada, oronuli i puni rupa.
Stari danas više ne pije, preplašili su ga doktori, krvne slike, nalazi. On više ne pije, ali i dalje šuti. Ja se nisam uspio zaposliti kao željezničar što mi je bio dječački san, ali i bolje je tako. Svakodnevno bi me slamala praznina kolodvora, to ogromno, zjapeće mjesto. Ovako samo povremeno odem tamo, krećem se kroz duhove i oni ulaze u moje tijelo, zaposjedaju me, talože se sve dok ih ne bude previše, dok se ne zagrcnu u grlu. Onda poželim otići, ali otići se više nema kamo. Ja sam zarobljenik Vinkovaca. Ja sam kao Bosut, trajno neploveći, trajno u mjestu.
Pokatkad sa starim sjednem uz obalu, ljeti iz Bosuta iskaču ribe. Koprcaju se na obali par trenutaka pa krepaju. Nema dovoljno kisika u vodi, svog ga ukrade vodeno bilje. To se naziva zijev.
Stari i ja šutimo i promatramo kako ribe zijevaju.
Neki zanimljivi statistički podatci:
– na željezničkom kolodvoru u Vinkovcima prije Domovinskog rata bilo je zaposleno oko 3000 ljudi, danas ih zaposleno 480
– dnevno je željeznicom kroz Vinkovce prolazilo 50 000 ljudi, godišnje više od 18 milijuna putnika, danas je promet spao na 120-130 vlakova dnevno
