Jinx
Srela sam ga jučer u prolazu. Nisam mu se javila. Zapravo, pravila sam se da ga ne vidim i ubrzala korak. Bočno, sasvim u kutu vidnoga polja, ostala je njegova razvučena, izmaknuta slika.
Sjedio je na klupi kod glavnog raskrižja, u centru naše varošice, tamo gdje sjedaju oni koji od života ne očekuju više ništa, osim možda da prođe. Na onoj neobično postavljenoj klupi, nespretno nasađenoj licem prema debelom stablu javora.
Otamo je pogled krajnje sužen, vidiš samo napukline u kori debla i leđa prolaznika što su iz drogerije prešetali do stupa s osmrtnicama. Vidiš kako u rukama stežu teške vrećice, naginju se nad sitnim slovima i mumljaju imena ožalošćenih. Semafor na raskrižju pokazuje crveno, stajat će još malo pokušavajući se sjetiti znaju li dnevnog pokojnika, a zatim izmaknuti iz vidokruga.
Ustuknula sam kad sam ga spazila, iznenadio me taj prizor. Klupa kod glavnog gradskog raskrižja rezervirana je za puno starije ljude, one čije su kretnje spore, okoštale naslagama nepotrebnosti, a glasovi tihi i isprekidani. Za one koji su zauvijek izmješteni iz kolanja gradskog krvotoka, iz automobila, ureda, za one koje se više ne uzima u obzir kod obiteljskih svađa i planova, klupa je to sastava koji više nije ni rezervni. Odakle on tamo?
Pa nije završio s petim desetljećem, kako god računala, daleko je to od duboke starosti. Brkovi mu je još uvijek nisu bili sasvim bijeli, a kosu je i dalje držao duljom i zalizivao prema gore, onako kako je to činio dok smo se poznavali.
Ipak, nešto u načinu na koji je pružio desnu ruku preko naslona klupe, neka opuštenost tijela u toj kretnji nalik zagrljaju govorila je da on pripada tu. Osvojio je prostor u kojem se ne treba više ništa, samo sjediti i gledati u napukline. Linija ramena spuštena nadolje, povučena cigaretom što se žari u lijevoj ruci, nemarno raskopčana košulja i nezdrava izraslina trbuha na inače mršavom tijelu svjedočila je o propadanju.
Koliko je već nezaposlen? Prošlo je sigurno i više od desetljeća otkako me čekao da se poveze do škole u kojoj će kasnije postati višak. Ispušio bi cijelu cigaretu ispred moje veže čekajući da se spustim, stopalom zgnječio opušak, a zatim bismo sjedali u automobil. Okretanjem ključa palio se i album Jinxa, Pompei, uvijek od prve stvari.
Razmicali smo jutarnju maglu žućkastim farovima, a iz zvučnika je treštalo:
„Srušilo se sve/pored mene nema te/kao da se bijes/spustio u grad/srušio se sad/ srušilo se sve…“
U jutarnjoj lijenosti nismo prebacivali glazbu, vožnja do sela u kojem smo radili trajala je kratko, taman da se pjesma odvrti do kraja i da razmijenimo koju pospanu rečenicu o tome što nas čeka kad uđemo u učionice. Cesta je sjekla njive, vani su se mijenjali kadrovi, jutra su prolazila kroz bjelkastu koru veljače, crnilo preoranih njiva, a onda bi se ta skromnost najednom rasprsnula, procvjetala masnom i žutom, intenzivno žutom bojom uljane repice. Kada se smanjio broj razreda, nestalo je i njegove satnice, dalje sam se vozila sama.
Jučer, kad sam ga ugledala na onoj klupi u centru grada, ubrzala sam korak da me ne spazi, a u meni se okrenuo neki davni ključ. Zapjevala sam:
„Bye bye bye, baby, bye
možda i zvijezde gube sjaj
možda je raj
prevara za kraj (baby bye)
možda je najbolje
godinama iza nas
srušilo se sve.“
