Tri su sata popodne. Sparina je zaboravila napustiti ovaj grad iako je već jesen, pala je na naša tijela i pritišće svaki pokret. Znojim se i stišćem kapke. Izašla sam na ulicu u najgorem mogućem trenutku, u odjeći od jutros, očito predebeloj i bez sunčanih naočala. Osjetim svaki svoj korak, potplate mojih cipela uranjaju u beton staze i odbijaju van. Vučem ih silom. Vučem sebe.
Na cesti zaustavljena kolona. Vrijeme je kad se ljudi vraćaju kući s posla. Jedino doba dana u kojem je ovaj grad užurban i u kojem barem donekle nalikuje na grad. Inače je on slika pustoši, gola praznina besramno prostrta pred oči rijetkog prolaznika. Tišina u kojoj zamire svaka izgovorena riječ, postiđena spoznajom da ni jeke od sebe nema.
Ne uživam u ovoj kratkoj užurbanosti, u prividu što će već sljedećeg trenutka nestati. On samo naglašava samoću svih ostalih trenutaka.
Kolona automobila paralelna je s kolonom žena na stazi. Korak im je sličan mome, smoren sparinom i potrošenom voljom. Neprikladne smo kao i naša odjeća. Natečene noge u uskim cipelama s povišenim potpeticama, nabadamo nezgrapne i pogrbljene iznevjerenim obećanjima – jutros se ovo zvala elegancija. Uredski strogi krojevi, jeftina verzija viđenog u američkim filmovima, lakirana kosa i lako topljiva šminka. One će sjesti u autobuse i uputiti se u neke svoje krajeve, u neke kuće s dječjom galamom i odsutnim muževima.
Moram priznati da ne pratim što govori kolegica s kojom kratim korake, na uglu ćemo se rastati i krenuti svaka u svoju privatnu bol. Ne moram pratiti, znam da živi s mužem koji ne postoji više iznutra i jedina nit što održava to potrošeno tijelo na površini zemlje jeste njezina volja. Znam što mi govori iako ju ne slušam, njene rečenice već godinama putuju brojčanim vrijednostima tumorskih markera, beskrajnim čekanjem nalaza, bolnim terapijama, nadom i odustajanjem. Ona gomila riječi, ona ne prestaje govoriti, riječima zatrpava ono što se ne usudi reći – njega više nema.
I moj će odgovor na uglu, prilikom rastanka biti samo isprazna fraza kojom potvrđujem njezinu laž. Laganje je naš sedativ, bit će bolje, sutra, kada, mi ćemo… Oboružana instant-sentencama utjehe, hrabrim se i istovremeno si ne vjerujem – prevelika je količina svjetla na ulici danas. Samo u jedno sam sigurna – moram se sabrati, ujediniti rastopljene kapljice sebe u neku donekle opipljivu strukturu koja je u stanju podnijeti prizor koji slijedi. Ja sam ta koja je ostala čvrsta.
Približavajući se kući svojega djetinjstva, nastojim ne razmišljati. Znam da će me ionako, već skretanjem u tu ulicu, zaskočiti slike i glasovi vlastite prošlosti. Kako li je tu samo znalo biti glasno, od starica načičkanih na otvorenim prozorima, do djece koja su do prvog mraka živjela isključivo i samo na ulici. Danas su ti prozori zatvoreni, oni više nikome ne služe kao promatračnica, sada su samo zapušteni držači natpisa PRODAJE SE KUĆA.
Na kući mojega djetinjstva nema takvog natpisa, ali prozori su u jednako lošem stanju. Njihove bi zelene okvire trebalo prebojiti, boja se davno otkinula i otkrila poroznu strukturu drveta.
Kucam isplanirano vedrim ritmom kratkih i brzih udaraca po staklu, tek da najavim svoj ulazak. Ostala mi je ta navika, kratko i brzo kucanje nakon kojeg slijedi lavež našeg vučjaka, već je dotrčao do kapije. Otvaram vrata rukom koja se pripremila da podraga njegovu glavu, ali škripa nepodmazanih šarki razbija tu iluziju – vučjaka više nema, odavno je prestao lajati.
Ovo se dvorište u međuvremenu smanjilo, travke su pronašle svoj put i probile se između ploča na stazi, sve se pomalo nakrivilo, zaklimalo, sve se potrošilo. U kuću ulazim skrušeno, poput kakva pokajnika. Ona mi ne dolazi ususret. Ne čuje se radio, ne cvrči lonac na štednjaku, nitko me ne pozdravlja galamom iz kuhinje. Sve nekadašnje boje dobile su premaz crnila, ulazim u mrak. Zagušljivo je, poželim pobjeći natrag u ono otužno dvorište. Ipak ostajem.
– Mama! – zazovem stojeći ukopana.
Scena je to koja se ponavlja gotovo svakoga dana i svaki je put sve teža. Osjetim je u želucu, grize ga iznutra, svaki put malo jače.
– Mama! – ponovim.
Isprva nema odgovora, a onda začujem meškoljenje iza zatvorenih vrata dnevnog boravka. Dobro je. Nisam sigurna postoji li riječ za osjećaj koji me u trenu preplavi, tu mješavinu olakšanja i straha, znam što ću zateći kad otvorim vrata. Ona upravo sjeda na kauč, po uleknutoj kosi vidim da je dugo ležala.
– Probudila sam te, oprosti – izgovaram umjesto pozdrava.
– Nisi, gledala sam tv – odgovara smeteno.
Televizor je ugašen. Naše se sjene pomiču na njegovom sivom ekranu.
– Mama, televizor je ugašen – ponovim naglas.
– A vidi, stvarno – nasmije se odsutno – ugašen je.
– Kako si danas? – pitam u nedostatku boljih pitanja.
Znam da je ona danas najbolje što će ikada više biti i ono što slijedi je samo rastakanje, pred upaljenim ili ugašenim televizorom. Ipak pitam, nemam boljih pitanja.
– Dobro sam – kratko odgovara.
Grozim se tih kratkih odgovora jer iza njih slijedi tišina, tišina u kojoj ću je morati pogledati, morat ću vidjeti tu odsutnost. Nesigurnim staračkim prstima navlači deku preko svojih nogu. Nemam snage ustati i pomoći joj. Uspijeva.
– Jesi li što jela? – nastavljam.
– Jesam, jela sam – odgovara.
– Podgrijala si ručak od jučer?
– Ne, jela sam, bilo je nekog kruha, salame – slušam kao otkida riječi, one su spore, dolaze iz nekog mjesta unutar moje majke. Nekog mjesta koje je jako duboko i od kojeg treba preći dalek put pun prepreka. Ona ga u svakoj svojoj rečenici ponovno i mučno prelazi.
– Zašto nisi podgrijala ručak? Ostalo je dosta jučer – govorim banalnosti koje najednom više nisu banalne, one su sada životno važne, jedino važne. Je li jela? Koliko je puta jela? Što je jela?
– Ne znam – gleda me zbunjeno.
– Nisi pronašla ručak od jučer?
– Ma jesam, ali znaš – zastaje.
– Što je? – upitam.
– Ne volim jesti sama – konačno, nakon duge stanke, izgovori.
– Mama, nitko ne voli jesti sam – nasmijem se, čini mi se prvi put danas.
Na tren mi se učini da je dobro, samo je usamljena, bit će dobro. Podgrijat ću ručak, sjest ćemo za stol, jest ćemo i razgovarati. Ona će mi sigurno prigovoriti što sam previše toplo obučena za ovakav dan i što mi boja torbe ne ide uz cipele. Trebala bih se bolje spremati za ured, žena prvo treba držati do sebe itd., itd. .
Odlazimo u kuhinju, govorim joj da nam složi tanjure i pribor dok ja pripremim jelo. Dobro je, pomislim, s njom će ipak biti dobro. Preplavi me snažan osjećaj olakšanja. Promatram je krišom dok miješam jučerašnju juhu, čini mi se da se smješka. Blago, ali ipak smješka.
– Oh, pola četiri je, sad će i tata – čujem kako izgovara.
– Molim? – nadam se da sam je krivo razumjela. Sigurno sam krivo razumjela.
– Tata će, s posla.
Kuhača mi isklizne iz ruke.
– Mama, tate više nema, umro je proljetos, sjećaš se – pokušavam joj polako objasniti.
– Ah, da, znam – prekida me – zbunila sam se – razvuče usne u najtužniji osmijeh.
– Jesi, malo si se zbunila – govorim i ponovno uzimam kuhaču.
Trebale bismo upaliti radio. Previše je tiho u ovoj kući. Previše tiho.
