O nemoći
Ruke tvoje njegovateljice krupne su, nema profinjenosti u tim širokim šakama i kratkim, gotovo do krvi podrezanim noktima. Ona navlači bijele, gumene rukavice kad te treba dotaknuti, one jednokratne, da poslije brzo, uz trzaj, sa sebe svuče tvoju starost, po koži prosuto umiranje.
Posao u odlagalištu za potrošene ljude ne zahtijeva dotjerivanje. Tvoja njegovateljica miriše na sapun i koža joj se bijeli isprano, ona se svakoga dana sustavno i predano riba, na završetku smjene sa sebe sapire nemoć starosti.
Gledam kako te hrani, žličicu po žličicu prinosi tvojim ustima koja više ne znaju žvakati, bora u kutu usne kanalić je kojim curi suvišna hrana. Briše je s osmijehom, istreniranim osmijehom prevučenim preko užasa.
Tvoja njegovateljica je profesionalna, ona zna kako te oprati, vješto prevrće tvoje udove tijekom razodijevanja, ona zna kako u tebe umetnuti lijekove, hranu, vodu.
S posla nosi iskidane sličice koje joj pred oči iskaču naglo. Mjesečarski hod djece kada ih ujutro, još nerazbuđene, prati do vrtića, podsjeti na hod starice, one koja je zaboravila što je tlo. Crvene i sluzave dekubitalne rane na dasci su za rezanje dok kuha. Kuhinja je uska, zidovi je stežu do mučnine. Režući meso, ona zna da ne može pobjeći.
Suha usta starca s razjapljenom vilicom vire iz usta njenog muža izvaljenog poleđuške tijekom popodnevnog sna, poslije joj dugo treba da u njemu ponovno ugleda mladog čovjeka.
Nemoć se ipak ne može isprati.
O sobi s tavanskim prozorom
Smrt se rasula zrakom, usitnjena lebdi iznad tvoje glave, čeka da je udahneš, česticu po česticu po česticu. Smrt se polako taloži u alveolama, sliježe na stijenke kapilara, ona se useljava. Tvoje se tijelo danima gasi.
Postoji krevet i postoji nešto nalik tebi, nešto što na krevetu leži, ištekano iz svijeta i bezglasno. Prsa se mehanizirano podižu i spuštaju, cvili zrak koji tvoja pluća i dalje grabe.
Na krevetu pored dementna starice mrvi „Očenaš“, u isti se mah i moli i psuje.
– Koji jesi na nebesima…pička materina….sveti se ime tvoje… – odlama i u zrak baca svoju profanu i svetu litaniju, štit od lakih čestica smrti.
Tvoje umiranje traje danima, u sobi s tavanskim prozorom kroz koji se vidi maleni komad neba i ništa više. U tu sobu si odložena.
Prolazim kroz dane, odlazim na posao, s poznanicima komentiram vremenske prilike. Predvečer pratim dijete na probu, sjedim i promatram. Parket u prostoriji za vježbanje strašno je loš, topot nogu izbacuje ga, ritmično se podiže i spušta. Djeca plešu bez glazbe, njihove noge udarcima proizvode omamljujuću buku. U kolu su, vrte se u krug, pravilni udarci o parket postaju sve glasniji, zaglušujući su. Vrte se u krug, opet i opet, zažmirim da se sakrijem od tog beskrajnog ponavljanja. Sve se zamuti i utihne. Umjesto topota nogu, začujem kako cvili zrak.
U sobi s tavanskim prozorom i dalje cvili zrak.
O nježnosti prašine
Predmeti u tvojoj kući ne znaju da se nećeš vratiti. Ostavljeni su nemarno, kao da si samo na tren izišla do dućana ili do susjede. Cipele pored ulaznih vrata, neke poslagane, neke izvrnute, kakve već ostanu nakon što ih se u brzini izuje. Naočale na stolu, deka zgurana na rub kauča i jastuk s otiskom glave, predmeti ne znaju da su napušteni.
Potrošila si se prije njih, ovo su zadnji sati tvojeg postojanja. Nepopijen sok iza zatvorenih vrata hladnjaka, nenačeti keksi u ostavi, banalni svjedoci tvoga iščeznuća.
Meka je tkanina kućnog ogrtača koji nećeš stići iznositi, u kupaonici mirišu tvoji parfemi, napola prazne bočice, obećavale su toliko toga kad si ih kupovala, u njima je mirisala svečanost, bljesak nasmijanih usta, slutnja budnih noći i budućih uspomena.
Otvaram poklopce tvojih ruževa, crveni su, tako neprikladno živi. Predmeti ne znaju da su ovo zadnji sati tvoga disanja. Po njima pada kuckanje sata, ono ravnomjerno kretanje kazaljki, ona ravnodušnost vremena koje jednako teče, živjela ti ili ne.
Prašina je ta koja zbraja, u njoj je talog tvoje odsutnosti. Bojim se da bih, brišući je, obrisala i tebe, tragove tvoje tjelesnosti razmazane po svemu što si doticala i što je tvoje.
Nježna je prašina, ona svojom krhkošću omata i čuva. Kad zakoračim u tvoju kuću, čini mi se kako je samo prašina ta koja zna da se nećeš vratiti.
Sve je živo
Ništa ne miruje, diže se prašina s prtene staze kojom ćemo kasnije proći, kose lete, vjetar ih nosi u lica, u oči. Kroz zastor od vlasi bljeska slika svećenika. Svjetovno je živ, široka tijela i osunčane kože, ni on ne miruje, rukama hvata ljubičastu stolu, spašava je od pomahnitalog vjetra. Riječi mu poskakuju u ritmu neposlušnog ruha, žive su, njihova intonacija odvaja se od sadržaja.
Stojimo ispred mrtvačnice, ispred drvene kutije u koju si zaključana. Cestom uz groblje zvižde automobili. Ptice iznad silovito lepeću krilima, još malo i dobit će bitku sa zračnim strujama.
Tvoj je lijes na tankim kolicima, vjetar ga uporno zatreskuje. Pomislim kako te želi probuditi, sigurno te želi probuditi, da. Sve je živo, pa kako ne bi bila i ti.