Martovsko sunce blješti kao ulašteno zvono, ali staklaste vode Jadrana režu hladnoćom. Matt i ja pratimo djecu na plažu da ih gledamo kako umaču noge u vodu i vrište: „Hladno-o-o!“ Početno H pojačava drhtaj. Ja sam još uvijek u fazi neodvajanja od rječnika srpsko-hrvatskog (zvanično izbrisanog jezika), i pohlepno grabim nove riječi.
„Hladno,“ kažem, olovkom upisujem u svesku povijenih listova. „Leden si.“
Hrvatski otok Mrvić može se pregaziti za pola dana. Nekad je tu bio ljetni omladinski kamp, ali to je bilo prije rata u bivšoj Jugoslaviji. Danas, kamp – veliki, prozračni, negrijani hostel – udomljuje bolesnu djecu i njihove majke te jedan broj adolescenata bez pratnje. Svi su izbjeglice iz Bosne i Hercegovine. Svi odjeveni u trenirke, bez obzira na godine – kao da negdje tamo postoji neki donator koji smatra da su trenirke savršena izbjeglička nošnja.
Neka od djece su zdrava – tu su jer imaju bolesnog brata ili sestru. U kamp dolazi patronažna pedijatrijska sestra. Suspregnuta energija zdrave djece dovodi majke do ludila, i one raširenih ruku dočekuju volontere, u ovom slučaju mene i Matta. Matt i ja oboje imamo dvadeset i četiri godine, oboje smo nadobudni humanitarni radnici iz Londona, neškolovani za taj posao. Mi, kao, predstavljamo program psiho-socijalne podrške. Glavni zadatak nam je čuvanje djece.
Sve majke su oko desetljeće starije od nas. Nama izgledaju sredovječno. Mi njima sigurno izgledamo balavo. Naša glavna sugovornica je smeđokosa Azra, sa svojih četrdeset godina najstarija od svih. Azra je viša medicinska sestra po profesiji, smirena i visoka kao božica. Njezinih četvero djece su najodgojeniji u kampu. Govori engleski i neformalna je starješinka kampa.
„Ona i on spava,“ šapuće moja cimerica Selma, tinejdžerica, pokazuje prstom preko našeg balkona na Azru i načelnika općine Mrvić. Načelnik je tobože došao da razgovara s Perom, visokim tamnoputim upravnikom kampa čija uredska vrata su uglavnom zaključana. Gledamo kako se načelnikova popunjena poleđina veselo udaljava, a prati je njegov graciozni crveni seter. Azra stoji na verandi, blijedo se smiješi.
„To kažeš zato što je njegov pas iste boje kao njena kosa,“ želim šapatom odgovoriti Selmi. Ali jezik me ograničava.
„Mah, Azra je hladna,“ kaže plavuša Minka, majka troje djece, koja je navratila na malo Selmine kafe. Ja pouzdano znam da se Minka švalera s jednim crnokosim ribarom. Jednom sam ih umalo nagazila, lascivno isprepletene u žbunju, dok sam šetala obalom.
Svaka žena predmet je kampovskih tračeva, međutim neke od njih, kao što je Azra, ne žele sudjelovati u ogovaranju. Ana, etnička Hrvatica, jedna je od izolantica. Voli se družiti sa mnom jer me ponekad viđa u crkvi, ali uvijek govori šapatom. Ne želi se miješati s drugim izbjeglicama, etničkim Muslimankama – barem u teoriji. Najstarija od tri Anine kćerke ima osam godina i savršena je da te srce zaboli. Crta mi njihovo uništeno imanje. Na crtežu, dim se vije samo iz dimnjaka, a iskasapljeni pas je uskrsnuo i čuva kapiju.
Punašna Berina, koja se od drugih žena razlikuje samo po tome što ne nosi šminku i ne farba kosu, usamljenija je čak i od Ane. „Mah, Berina je seljanka,“ kaže Minka, koja je iz Sarajeva.
Jednog dana, Berina, lica oblivenog suzama, počinje mi nešto objašnjavati mimikom i polomljenim riječima – onih nekoliko za koje zna da ću ih razumjeti. Sjedim na njenoj jedinoj stolici i gledam u nju, pokušavam izgledati prijemljivo. No ipak će mi trebati dani i dani da shvatim ono što svi ostali već znaju – srpski vojnici silovali su Berinu i ubili joj muža.
Berina često kaišem tuče svoje starije dijete, dječaka od četiri godine, dok on čuči i vrišti s rukama iznad glave. Niko iz kampa se ne miješa. Matt i ja se propuštamo umiješati. Postajemo statue što samo gledaju u pod i slušaju vriske i puckanje kaiša.
Ja sam posebno zadužena za Nedima, sedamnaestogodišnjaka iz Bihaća s brkom od tri dlake i licem tužnog djeteta. Granata koja je ubila njegovu majku i male sestre njemu je otkinula lijevu ruku i nogu. Otac mu je još uvijek živ, ali ne bi se reklo da je jako zainteresiran za sina. Kad po kaldrmi odguram Nedima u kolicima to jedine govornice u gradu, razgovor se svodi na: „Tata, molim te!“ nakon čega iz slušalice dopire brundanje. Dok guram kolica kući, Nedim je gotov zaplakati. Do večere me ne hvata za grudi.
Sulejmanu je također sedamnaest. Minka kaže da je zaljubljen u mene, ali on nikad ne razgovara ni sa kim. Kad je bio mali gledao je kako mu otac nasmrt prebija majku, i otad živi po domovima. Čini se da se tu u kampu osjeća ugodnije od svih ostalih. Hoda spuštenih ramena i izbačenih stopala poput patka, odjeven je u plavu pamučnu kutu do koljena, šiša i plijevi cijeli krug kampa i služi kao domar. Noću, jezive pjesme od jedne note dopiru iz njegove kutijaste sobe pod stepenicama.
„Mrvić je luuuud!“ oglašava moja cimerica Selma. I ona ima sedamnaest godina, u kamp je stigla relativno kasno, i prezire sve njegove stanovnike. Uho joj je potkresao snajperski metak dok je vozila bicikl jednog dana; mimo toga, ne ispunjava uvjete za medicinsku ili psihosocijalnu pomoć. Smeđa kovrdžava kosa pada joj po licu, okviri okrugle obraze i široka, prezriva usta. Iako je iz Sarajeva stigla samo u trenirci na leđima, njena snalažljivost je bezgranična. Zahvaljujući njoj, svakog jutra pravimo kafu u plastičnom ibriku sa električnim grijačem na dnu. Ona se također grebe za cigarete kad god može, ali u tome ne može dostići Matta.
„Reci mu … nećemo ga mi duhaniti,“ mrmori Azra. Iako vole Matta jer je u stanju igrati nogomet s adolescentima koji pršte od testosterona – i jer i dalje strastveno voli jednu ženu, izbjeglicu koju je upoznao u Londonu, ali ona je pobjegla nazad u Sarajevo – majke mu zamjeraju potrošnju cigareta, koja predstavlja težak teret za njihova sitna sljedovanja. Sve one puše jednu za drugom. Ali ja tiho obožavam nedostižnog Matta, pa šutim. Umjesto da nešto kažem, pitam se šta te žene misle o nama – dvoje skamenjenih Londonaca koji (izuzmemo li Mattovo grebanje za cigarete) čak i u međusobnoj komunikaciji nisu u stanju otići dalje od dobrih manira.
Novac je ovdje gorka tema. Pero, upravnik kampa, sa crnom jarećom bradicom i hladnim očima, udjeljuje vino lokalne proizvodnje dječacima izbjeglicama. Zauzvrat, oni pomažu da na stražnja vrata iznosi zalihe iz kampa i prodaje ih ostrvljanima. Ostrvljani to očekuju – i ne samo to. Jednog jutra, nakon službe u lokalnoj crkvici, šepava baba u crnini vodi me u svoju memljivu kamenu kolibu i pokušava razgovarati sa mnom na talijanskom – jezik joj je ostao kao uspomena na okupaciju iz Drugog svjetskog rata. Objašnjava mi koju odjeću želi iz skaldišta u kampu – vunene veste, ako se dobro sjećam. Možda misli da je kafa koju njene zgrčene artritične ruke melju u starom mjedenom mlinu pravična naknada za veste. Ali meni još uvijek ne sjeda u glavu da je kafa luksuz. Navikla sam na široku ruku moje cimerice Selme.
„Zašto ti došla u Mrvić?“ pita me Selma jedne noći. Vodimo jedan od onih naših razgovora, a pomaže nam moj rječnik i njene mimičarske moći.
„Jer nisam imala stvarnih problema. Osim u glavi.“
„Pa došla ovdje tražiti problema?“
„Došla sam da vidim mogu li nekako pomoći ljudima koji ih imaju,“ kažem ja. Iz jezičnih razloga pošteđena sam nabrajanja pojedinosti: neuspjelih ljubavi i bezimenih očaja; jezivih slika u novinama koje su prikazivale istinski jad; oglas u novinama koji je dala jedna humanitarna agencija u potrazi za volonterima.
„Onda idi u Sarajevo.“
„I hoću, jednog dana.“
„Jaranice,“ kaže Selma, “you are craaaa-zy.”
Konačno, pred kraj našeg osmosedmičnog boravka u Mrviću, Matt i i ja prijavljujemo Perine crnoburzijanske aktivnosti donatorima kampa. Rezultate ne očekujemo.
I odjednom dođe dan Uskrsa. Otok slavi. Zastava hrvatske grubo je naslikana drečavim bojama iza oltara u srednjovjekovnoj crkvici: bijela, crvena i plava. A jedna ogromna visi sa najvećeg balkona u izbjegličkom kampu – onog uz sobu koju Matt i ja dijelimo sa Selmom. Po povratku iz crkve, Ana se skameni na prizor, pa me pogleda, nasmiješi se kiselo i slegne ramenima. Ja pojma nemam šta je bilo.
Sat vremena nakon toga, Matt, Selma i ja sjedimo u našoj sobi sa širokim asortimanom djece. On svira gitaru a ja crtam portrete po narudžbi, kad se majke počeše gomilati. Ana je tu, opet izgleda skamenjeno. Berina maše rukama i viče. Pridružuje se Minka, njena arhineprijateljica. Svi su tu osim Azre.
„Šta se događa?“ kažem, čim se žamor stišao.
Selma počinje mahati rukama i vikati na druge žene. One odlaze na balkon i gledaju preko ograde. I mi isto. Četiri uniformirana policajca bulje u nas odozdo. Policijski čamac čeka dolje u luci.
„Siđi dole … vi … dvoje,“ kaže nam Selma. „Policija … došli … po … vas.“
Ovo je jedini put da sam uspjela uzeti Matta za ruku. Inače mi je nedostižan, zahvaljujući svojoj izgubljenoj sarajevskoj ljubavi, i ja u tišini fantaziram o njemu. Ali lice mu je sada bijelo, osmijeha nema, smeđe oči su potamnile. Bez riječi spušta gitaru.
Policija nas čeka u menzi ukrašenoj uokviranim hrvatskim grbom. Krajičkom oka uhvatim Peru kako se mršti, ali on nestaje, ostavlja nas policiji i Azri. Azra je pozvana da prevodi. Policajci su odmjereni, smireni i razumni, unatoč svojim velikim pištoljima (u koricama). Azrin prijevod je odmjeren, smiren i razuman. Ali oči su joj zabrinute.
„Zašto objesili zastavu naopako?“
„Šta? Nismo mi objesili nikakvu zastavu.“
„Znate li da u Hrvatska ne smije objesiti zastavu naopako?“
„Nismo objesili nikakvu zastavu.“
„Visi s vašeg balkona.“
„E – ne znamo otkud tamo.“
Ostale žene prekidaju razgovor, žučljivo. Shvatam da nas brane. Ali ništa nam one ne koriste kredibilitetu: hrpa bosanskih izbjeglica. Njihova riječ u Hrvatskoj, zemlji oštrog novog nacionalizma, nema težinu. Ana, naša jedina Hrvatica, ne govori ništa, ali stoji rame uz rame s Berinom i Minkom, koje dižu pest u zrak i natječu se u vikanju. Srećom, neko je sklonio djecu. Samo nam se Nedim pridružuje i sjedi do mene u svojim kolicima, vrlo tih, baca poglede na policiju.
Pero se vraća i razgovara s policijom, okrenut nam je leđima. Izbjeglice sikću. Istina je izbila na vidjelo, i ja umalo ponovo grabim Mattovu ruku. Pero nas je prijavio za nepoštivanje zastave.
Kraj je neočekivan. Ulazi Sulejman, izbacuje stopala dok hoda, pola se šepiri, pola gega, skuti plave kute viju se za njim. Dolazi do policajaca. Vidim kako mu se mršavo lice trza. Ramena kao da je malo ispravio. Ali glas – ovo je jedini put da ga čujem kako govori – je šaputavi uzdah, jedva malo artikuliraniji od vjetra što raspuhuje travu. Riječ ne mogu skontati.
Policajci, međutim, slušaju vrlo pažljivo. Zatim se okreću ženama. Nakon toga prilaze meni i Mattu.
„We … sorry,“ kažu. „You … not do this.“ Odjednom jedan od njih zna engleski. „It was … mistake. We go.“
Pristojno se pozdravljaju na odlasku. Izbjeglice su iznenađujuće srdačne. Zapljuskuje nas val sreće dok policija izlazi iz prostorije.
„Št … šta bi ovo?“ promucam Azri.
„Sulejman došao,“ odgavara ona. „Rekao on objesio zastavu. Znaju da je lud.“
To je sva priča.
Peru više ne viđamo do kraja našeg boravka. Ali sigurna sam da vreba u svom uredu, pokušava skontati kako da još više profitira od donacija.
Posljednjeg dana, načelnik općine poziva mene, Matta i Azru na večeru: hobotnicu u vinu. Nazdravlja Azri, koja gleda sebi u krilo, dok mu žena stoji za štednjakom okrenuta leđima. Matt i ja kupujemo načelnikovo vino za oproštajnu zabavu, nakon što smo stavili djecu u krevet ofarbanih lica (ugalj i masne bojice, plus karmin posuđen od Minke).
Sulejman ne dolazi na zabavu, njegove podstepenične pjesme bez riječi i daha nikad nisu bile tužnije. Nedim pije dok ne proplače, a Selma zaspe na mojim koljenima nakon što mi se ispovraćala u krilo. Ana se šapatom oprašta, steže moj crtež njene najstarije kćeri. Minka se baca Mattu u krilo. Azra drži mali govor. Ali jedino Berina, koja ne pije, se budi da nas isprati na trajekt u šest. Stoji na keju, žena niotkuda, vjetar joj kuštra kratku kosu, vihore nogavice neizbježne trenirke. More je staklasto, aprilski zrak oštar.
„Hladno,“ kažem Berini, mimikom dočaravam drhtaj. Ona klima glavom i pogledom obujmi blještavi otok opasan sunčanim valovima.
„Hladno,“ kaže. Oči joj se pune suzama. „Hladno.“
Sa engleskog preveo Mirza Purić
Fotografski odgovor: Nerma Sofić
Marina Alagić-Bowder studirala je engleski na Trinity College, Cambridge, i diplomirala iste godine kad je izbio rat u Bosni i Hercegovini. Radila je za nekoliko međunarodnih organizacija, između ostalog i u izbjegličkom kampu, predavala na sarajevskom univerzitetu, a danas vodi programe u jednoj organizaciji koja se bavi istraživačkim novinarstvom.
Mirza Purić je književni prevoditelj.
Nerma Sofić rođena je 1985. Diplomirala je na ALU Sarajevo, i radi kao fotografkinja i dizajnerica.