Rođak mi je obećao posao u Austriji. U trenutku kada mi je rekao da je uspio nešto srediti, ja sam bijesno zurila u zid izlijepljen posterima prirode, od kojih su neki bili izblijedjeli, a neki umrljani kafom. Cijeli stan bio je isprljan tragovima ovisnosti prethodnih stanara – od kofeina do obiteljskog nasilja. Često sam ih zamišljala, onako žučljive i ljutite, kako se udaraju i prosipaju piće po tepihu, prave umjetnička djela po zidovima. Jedna mrlja izgledala je kao smeđi, kafeni otisak usana. I stanodavac je bio nemaran, nije mu se dalo da bilo šta tu popravlja, kamoli da okreči.
Tog dana kad mi se rođak javio, slušala sam svoj poluispravni MP3 player. Glas Sylvije Plath čitao je pjesmu “Daddy,” dopirao do mene kao kroz pukotine u drvetu, a onda odjednom umuknuo, i ja sam vidjela poruku na telefonu: “Našao sam ti posao, zovi što prije.”
Bila je to još jedna godina bez posla u struci u životu dvadesetdevetogodišnje novinarke bez feninga u džepu koja je danonoćno radila u jednom fast food restoranu u centru Sarajeva. Ako prođe još jedan mjesec da ne platim kiriju, morala bih izići iz svog unajmljenog stana. Zapravo sam jedva čekala da ga napustim, jer prozori iz Titovog doba bili su više neprijatelji nego prijatelji u snježnim zimama. Da… zimama. Svaki put kad pomislim na smjenu godišnjih doba, osjetim kako je dvadeset godina naprosto iščezlo preda mnom, i često razmišljam o tome koliko sam toga propustila, i koliko toga tek neću vidjeti. Lice mi je oduvijek bilo blijedo, bijelo, gotovo prozirno. To je zato što, podsjećaju me moji poslušni otkucaji srca, nisam vidjela ništa u životu. Nekoliko godina kasnije, i kosa će me podsjećati da sam blijeda. Bijela. Prozirna.
Kad sam pročitala rođakovu poruku, htjela sam skakati na kauču, ali umjesto toga uzela sam telefon i otvorila Viber da ga nazovem. Dok sam se pokušavala spojiti na gazdinu lošu internet konekciju, primijetila sam svoje ruke, i na njima otekle, svijetloplave vene. Makar malo boje, pomislila sam.
“Hej, đe si! Jesi siguran? Ja ne mogu vjerovati. Jel’ se ovo stvarno događa?” U uzbuđenju sam toliko vrištala da je komšija iz susjednog stana pokucao na zid. Napokon bih mogla ispuzati ispod trulih tepiha i propalih nada – eto mi prilike. Mogla bih prestati pokušavati da iz odjeće isperem miris pržene govedine. Mogla bih prestati čuti muhe u glavi svaki put kad počnem razmišljati o sretnoj budućnosti. Mogla bih početi ispočetka.
“Jesam, siguran sam. Vidi, ovo što sam našao – ”
Prekinula sam Aldina usred rečenice. “Nema veze, jebote! Posao si mi našao. Sad mogu pobjeći iz ove usrane rupe! Ne mogu ti se dovoljno zahvaliti – ” Kad sam se smirila, čula sam ga kako diše.“Halo? Aldine, jesi tu?” To sam rekla nakon dvije milisekunde. Bila sam nestrpljiva i previše naviknuta na razočaranje. Toliko sam odbijenica dobila da sam smislila sistem samozavaravanja kako bih zatomila taj osjećaj. Odbijanje sam tumačila kao prihvatanje, i to mi je pomagalo da se osjećam fizički prisutnijom u svijetu.
“Vidi, našao sam ti posao, ali nije baš jednostavno. Ali, to ti je samo za početak – ”
“Dobro, samo mi reci. Je li ono što si obećao? Prvo ću raznositi novine i učiti njemački, pa ću dobiti unapređenje, je li to? Tako si rekao zadnji put kad smo se čuli.” Dok sam sve to izustila u jednom dahu, probudio mi se sistem za samozavaravanje: Spremi se da pritisnešPLAY.
“Prije toga ćeš morati raditi nešto drugo. Ali plata neće biti loša, to ti obećavam.”
“Šta, šta, šta?” dva puta sam se ugrizla za usnu.
“Vozit ćeš taksi. Kao ja.” “Vozit ćeš taksi” me je manje opalilo u glavu nego “kao ja”. Znala sam šta je sve Aldin pretrpio kako bi zadržao posao. Toliko su ga maltretirali u krugovima u kojima se kretao jer je Ausländer da je o samoubistvu razmišljao više nego o davanju otkaza. Pa, zar nisam upravo to htjela? Da odem iz zemlje? Da budem Ausländeri da mi bude drago zbog toga? Je li i to bilo zavaravanje?
On nastavi: “Šta je? Šta? Nije dovoljno otmjen posao za curu s fakultetom?”
Nakon što je prošao trenutak tišine, od Aldinovog sarkazma mi se želudac presavio u čvor. “A, ko je rekao da hoću otmjen posao, koju pizdu materinu? Htjela sam raznositi novine. To nije otmjeno. Nimalo. Samo sam iznenađena. Ja – ” Onda sam ga čula kako se dere na nekog i psuje na bosanskom. Prekinuo je vezu, pa me nazvao. Ovaj put zvučao je zaista ljutito. I šupački:
“Tražiš izlaz, ali ovo ti je iz poniženja, je li? Koliko ja znam, sve ovo vrijeme radiš u fast-food restoranu. Zato nikad nemaš momka. Smrdiš do nebesa. Ha ha.” Ovaj put sam ja prekinula vezu.
Aldin mi je bio poput brata kojeg nikad nisam imala. Naše ratno djetinjstvo psihološki ga je malo oštetilo, nikad nije mogao sastaviti dva sata da ne ispolji ljutnju ili agresiju. Nije bio opasno agresivan – tek toliko da ne želiš znati kroz šta je sve prošao. Odrastajući u ratu, morali smo stvarati svoju stvarnost. Svijet u kojem je štruca kruha bila planina čokolade, a eksplozije granata stihovi iz nekog hita grupe AC/DC. Moji roditelji su se brinuli o Aldinu, jer njegovi su ubijeni na samom početku. Bili smo vrlo bliski, a novopridošli u kraju (u to vrijeme stigao je ogroman val izbjeglica) su često mislili da smo blizanci. Ne samo što smo ličili jedno na drugo, nego smo imali i slične glasove. I oboje smo bili blijedi. Bijeli. Ali ne prozirni. Imali smo snove.
Nazvao je nakon par minuta.
“Prešao si granicu. Ne možeš tako pričati sa mnom, jesi me čuo?” Dok sam vrištala na njega, osjećala sam kako mi se stežu mišići lica. Primijetila sam da mi čeljust čudno pucketa svako malo. Duboko sam udahnula i pokušala se pribrati.
Onda Aldin reče: “Vidi, jel’ hoćeš ti taj posao?”
“Hoću. Ali bojim se. Ne znam grad. Ne poznajem ulice. Njemački mi je loš.”
“Ovo je jedino što sam dosad uspio naći. Ali ima još jedna stvar.”
“Da?”
“Bit ćeš ja.”
Ostala sam potpuno zbunjena. “Šta ću biti?”
“Bit ćeš ja. Vozit ćeš taksi umjesto mene, a novac ćemo dijeliti. Pola-pola.”
“Kako to misliš? Ti ćeš sjediti kod kuće, ja ću se vozikati uokolo, a dijelimo na ravne česti? Zašto bih to prihvatila?” U tom trenutku podigla sam glas. Ponovo sam čula onu muhu kako zuji.
“Nemaš izbora, ako želiš sada doći ovamo, a i nemaš šta izgubiti. Neko vrijeme ćeš biti na turističkoj vizi. Kasnije ćemo nešto skontati.” Zvučao je sigurno. Nisam bila sigurna želim li znati šta će on raditi za to vrijeme.
“A šta ćeš ti raditi?” svejedno sam upitala, krotkim glasom.
“Ukazala mi se prilika za posao s nekim prijateljima,” reče on. “Oni imaju veze, i dobili su tu ponudu, i žele i mene uključiti. Ali nemoj me ništa pitati o tome. Samo mi reci, zanima li te ovo?”
“Pa, da. Valjda. Zanima.” Izgovorila sam to stežući šake, gledajući u postere na zidovima. Nek’ ide sve u vražju mater. U pravu je on. Ja i nemam šta izgubiti.
“Još jedna stvar,” reče on. “Ja neću reći šefu da ćeš ti raditi umjesto mene.”
“Zašto? Ali… ljudi će primijetiti. Tvoji kolege će primijetiti. Nema puno žena koje voze taksi, je li tako?”
“Kao što rekoh, bit ćeš ja. Nosit ćeš mušku odjeću i brkove i kapu na posao. Ja ću tražiti da me prebace na drugu lokaciju u gradu, na neki štand na kojem me ne znaju. Otto, sjećaš se Otta? On je dobar sa zamjenikom direktora, i može lako srediti da me prebace. Ti ćeš se samo predstaviti kao Aldin Goran.”
“Sereš. Jel’ ovo neka zajebancija?” Moj krotki glas postao je glas zvijeri, i ja sam počela podvriskivati. Obuzela me jeza. Niko me nije mogao rasplakati kao Aldin. Toliko smo bili slični karakterom da je znao tačno kako me uvrijediti. I to tako da je samo on znao naći utješne riječi. Naš je odnos oduvijek bio čudan. Pa ipak, ta veza, koju sam ja uvijek smatrala trajnom, mnogo puta je stavljana na kušnju, jer je često lakše ne izreći neke stvari preko telefona.
On nastavi: “Nije zajebancija, kunem se. Vjeruj mi, neće niko primijetiti. Svakako si mršava. Nikad nisi imala bogzna kakvo poprsje, neće niko primijetiti.” Znao je biti neukusan, ali na to sam bila navikla. Jednom prilikom, kad ga je u školskom dvorištu napala grupa dječaka, ja sam ga branila. Prijetila sam im da će ih poslije škole polomiti moj nepostojeći dajdža, notorni mafijaš. Aldina su često maltretirali. Djeca su znala da je siroče, i nisu očekivala da bi moji roditelji mogli doći u školu da se žale. Dali su mu nadimak Jado, a on je mene zvao Jaran. Ja sam njemu bila jaran.
“Aldine, zašto ovo radiš? Ja sam se nadala nečemu ozbiljnom, a ti se zavitlavaš sa mnom.”
“Ne zavitlavam se! Zadnji jebeni put te pitam, želiš li posao ili ne želiš?”
Sedmicu dana kasnije, putovala sam za Austriju. Autobus nije polazio iz Sarajeva već iz Zenice, jednog oštrog novembarskog jutra. Da, novembarskog. Jesen. Rana zima. Godišnje doba kad je Aldin otišao u Austriju. Nije mogao podnijeti život s mojim roditeljima kad smo krenuli u srednju školu. Uz to, s njim se nije moglo, moji već tada krhki roditelji nisu se mogli nositi s njegovom agresijom.
Sjećam se dana kad je Aldin otišao. Tata je rekao mami: “Ja ovog dječaka više ne mogu trpiti. Trebali bismo ga poslati u Austriju. Tamo ima majčinu tetku, neka bude kod nje. Ne možemo mi ovo više izdržati. Niti financijski niti psihološki. ” Mama je odgovorila: “Jesi li mu vidio odjeću, rublje? Ima problema s dječacima iz škole. Komšinica veli da se trebamo bolje brinuti o njemu. Grize me savjest. Ne bismo trebali odustati od njega. Jest težak, ali – ” No, tata je bio neumoljiv. Idućeg jutra odveo je Aldina na autobusnu stanicu i to je bilo to. Ni nakon svih tih godina, zbog udaljenosti, nisam našla pravi trenutak da se izvinim za tatin postupak.
Bilo je šest ujutro, sjedila sam u prepunom autobusu, okružena ljudima koji su ili posjećivali rodbinu u dijaspori, ili putovali u potrazi za poslom i boljom prespektivom. Kojom boljom perspektivom? Gdje se ona nalazi, i zašto je uvijek tako daleko?
Spakirala sam pun kofer muške odjeće. Bila sam muškarasta kad sam bila mala, pa mi nije bio problem nositi duksericu i široke farmerice. Glas mi je bio dubok i hrapav od dugogodišnjeg pušenja. Sve što je imalo veze sa mnom činilo se pogodnim za ulogu koju sam trebala igrati, ali ja nisam bila spremna. Držala sam primjerak romana Sylvije Plath Bell Jar na engleskom. Bila sam iskrena prema sebi: uvijek mogu zabiti glavu u pećnicu.
Kratak pogled na majku s djetetom prekoputa mene spasio me zujanja muhe. Oči su joj bile staklaste, zurila je u usnulo dijete. Okrenula se prema meni i pitala: “Lutko, jesi ti udata? Izgledaš kao da si fina cura, ali tako nekako sama.” Njen dah, mješavina lošeg espressa i bijelog luka, ostavio je neprolazan trag na mom olfaktornom sistemu.
Nasmiješila sam se, ali nisam odgovorila. Pogledala sam dijete. Čuje li ono muhu kako zuji? Tako je spokojno spavalo. I ja sam nekad bila spokojna. A vidi me sad. I dalje blijeda i bijela – ali plava iznutra. Je li i Aldin plav?
Okrenula sam se lijevo i vidjela nekog čovjeka koji je hrkao. Činilo se da mirno spava. Zašto su svi tako mirni? Zar ne čuju gromove u mojoj utrobi? Zar ne osjećaju miris pomfrita na mom kaputu?
Dva sata su prošla, a ja sam i dalje razmišljala kako da se izvučem iz posla, iako nisam bila ni počela raditi. Raspitivat ću se o poslovima u novinarstvu; upoznavat ću ljude… ali kako? Nikog nisam poznavala. Aldinovi prijatelji bili su sumnjivi likovi. Da odem u neku novinsku agenciju i pitam, na svom lošem njemačkom, treba li vam možda magistrica novinarstva? Iskustvo? Pa, odradila sam praksu. Gdje? Na jednoj lokalnoj radio stanici u Sarajevu. Koliko mi je godina? Dvadeset i devet. OK, poslat ću vam CV. Zvat ćete? Kad? Ćekat ću na vaš poziv. Hvala vam.
U jednom trenutku vidjela sam da autobus usporava i staje. Prošla su četiri sata, i bili smo blizu granice s Hrvatskom. Vozač reče preko zvučnika: “Poštovani putnici, molim vas pripremite pasoše. Graničar će ući u autobus da provjeri vaša dokumenta.”
Boljele su me ruke i noge. Znala sam da ne bih trebala ići u Austriju. Pitala sam vozača mogu li izići iz autobusa prije granice. On je rekao ne može, jer će to biti sumnjivo policiji, ali mogu se vratiti s njim odmah ujutro. Dozvolio mi je i da prespavam u autobusu. Odjednom nisam mogla dočekati da se vratim u Sarajevo. Zagrlila sam svoj iskrzani kaput i udisala onaj miris pomfrita.
Kad sam došla kući nazvala sam Aldina i rekla mu da sam se predomislila. Bilo mi je laknulo što neću morati nositi brkove, a pošto sam kukavica, još više mi je laknulo što neću morati reći: “Žao mi je zbog tatinog postupka.”
Sa engleskog preveo Mirza Purić
Fotografski odgovor: Kenan Muslić
Neđla Ćemanović (rođ. Porča) rođena je u Sarajevu 1990. Magistrirala je engleski jezik i književnost na Međunarodnom univerzitetu u Sarajevu (International University of Sarajevo). Objavljivala je akademske radove u nekoliko žurnala, i sudjelovala na konferencijama iz oblasti primijenjene lingvistike i metodologije nastave. Književne radove objavljivala je u žurnalu H.O.W. Journal (online) i u sklopu kolaborativnog projekta Narrative Witness, u produkciji Međunarodnog spisateljskog programa (International Writing Program) Sveučilišta u Iowi (University of Iowa). Članica je Sarajevske spisateljske radionice (Sarajevo Writers’ Workshop) a trenutno živi u Istanbulu gdje predaje engleski na Sveučilištu Bahçeşehir.
Mirza Purić je književni prevoditelj.
Kenan Muslić je student arhitekture iz Sarajeva. U slobodno vrijeme se bavi fotografijom kao hobijem, a i volontira kao fotograf za festival “Dani Arhitekture”, kao i za “Asocijaciju arhitekata u Bosni i Hercegovini”. Pored arhitekture i fotografije, radi kao planinarski vodič i bavi se penjanjem stoga je pored arhitektonske i ulične, landscape fotografija jedan od njemu dražih stilova. Izlagao je u Sarajevu na više grupnih izložbi i na dvije solo izložbe.
