U prodavnici mješovite robe na Pawleys Islandu kupila sam razglednicu s duhom. Stajao je na vrhu pješčane dine, u kabanici i šeširu široka oboda, jednu ruku digao prema oceanu, tijelo mu dopola nestalo u tmurnom nebu. Prema nekim pričama, Sivi je bio duh nekog kolonista kojeg je konj zbacio pa je upao u močvaru i ugušio se. Drugi su pričali da je u pitanju Crnobradi, čiji su brodovi nekoć vrebali u samom priobalju. Svi su se slagali da su ga viđali na ostrvu samo pred nastup groznih uragana, kao upozorenje i spasitelja što sve one koji ga tu vide štedi od olujnih razaranja. Još uvijek nije bila sezona uragana, ali kad je prošetao plažom te sedmice držala sam oči otvorene za svaki slučaj, da ga spazim dok pregledam dine i lukobrane. To što ga nisam vidjela donosilo je određenu vrstu olakšanja. Ali, znala sam da to ne znači da se ništa loše neće desiti, već da mi nećemo biti spašeni ako se desi.
Pawleys Island se jedva mogao računati kao ostrvo, bio je tek krasta na potkoljenici obale Južne Karoline. Bilo mi je deset godina onog proljetnog ferija kad su moji roditelji unajmili gornju polovinu dupleksa na plaži na močvarnom južnom kraju ostrva. Na putu iz Chattanooge, moja sestra i ja sjedile smo skupa na stražnjem sjedištu podijeljenom niskim zidom od jastuka i knjiga. Moja baka spavala je na srednjem sjedištu, zglob koji je slomila dva mjeseca prije toga u drugom mjesecu udovištva, bio je podbočen nekim platnenim vrećama, štake joj zveketale na podu. Otac je vozio i trpao u kasetofon beskrajan niz kaseta Nanci Griffith. Pjevala je o vozovima za jug, prodavačima iz prodavnica jeftine robe i nemirnim poljima. Tata je već neko vrijeme slušao samo Nanci. Majka ju je zvala Ona Tvoja Druga Žena. Stigli smo kasno navečer u subotu. Dupleks je bio boje kutije flastera, položene tri metra iznad pijeska na šumu vretenastih drvenih štula od tri metra. Štule su puštale ocean da dolazi i odlazi kako mu volja, čak i kad bi se toliko razbjesnio da je bijes morao dobiti ime. Plimni valovi uragana Andrew porušili su pola kuća u ulici tri godine ranije, ali ovu nisu. Iza štula, milion plavih očiju oceana treperilo je i namigivalo, zasad pitomo.
U nedjelju ujutro, moja sestra i ja probudile smo se i zatekle u uskršnjim korpama voćne napitke, žele-bombone i Cadbury jaja, te u foliju pojedinačno umotane čokoladne dražeje. Punile smo obraze slatkišima i niz stepenice na pročelju pune iveraka trčale do pijeska pa u vodu, mlaku i pjenušavu na rubovima. Kad smo prvi put bile na moru, prije pola mog života, na putovanju u neki gradić na Floridi gdje je naša majka studirala, gledala sam sestru kako gega prema vodi u svojoj promočenoj peleni, ruku ispruženih kao da trči u zagrljaj. Malo prije toga gledala sam neku staru epizodu serije Flipper u kojoj su sugerirali da ajkule žive ne samo u dubokim, dubokim vodama, gdje sam znala da nas dvije nikad nećemo ići, već i u plićacima. Barem malih ima plićacima, malih ajkula da pojedu moju malu sestru. „Hoćeš i ti istrčati za njom?“, podbadala me majka, s kamerom u ruci, jedva čekajući da dokumentira svoje kćeri kako tutnje na plaži na kojoj je ona slikala i dernečila i šetala čupavog psa prije pola njenog života. Kasnije, kad sam ustala, nisam otresla pijesak s nogu prije nego što sam navukla kratke hlače, a žuljanje do kojeg je došlo izazvalo je suze koje su se nastavile dugo nakon što smo napustili ocean i njegove varljive dubine.
A sada sam ponovo gledala kako moja sestra ispred mene trči u vodu. Njene mršave bijele ruke letjele su uvis da pozdrave svaki val koji se dokotrljao da joj pojede noge. Ispred nje, voda se protezala u beskraj. Sjetila sam se malih ajkula. Sjetila sam se velikih. Sjetila sam se morskog pauna i njegove bodljikave čipke, užasne donje čeljusti udičarke, i meduza i ogromnih lignji i električnih jegulja, koje poput jezika ispalacaju iz svojih koraljnih rupa pa se vrate. Sve te čudne strahove pojačavala je njihova nejasnost. Zamočila sam malo stopala, ali nisam išla dalje od dubine na kojoj sam ih mogla vidjeti kroz vodu. Kad se dokotrljao jedan niski val, nestala su. Kad se povukao, pohlepno je posrkao pijesak ispod mene, i gotovo mi se učinilo da me neka magnetna sila vuče natrag na kopno, dok nisam podigla pogled i ošamućena vidjela da stojim gdje sam uvijek i stajala.
Baka mi se pridružila uz samu vodu i stavila vrhove štaka na pijesak. Ispod zavoja bubrio je njen polomljeni zglob, ljubičast i zelen. Pala je u kući, dok je išla niz hodnik, ružno stala i polomila ga. Sama je bila, otpuzala je do telefona i nazvala sestru. Kad bi je neko pitao na šta se spotakla, ona bi slegla ramenima: „Na nevidljivu grbu“. Sad je nosila tamne sunčane naočale i buljila u ocean, prebacujući težinu sa štake na štaku, zarivajući ih u pijesak, dok je plima zapljuskivala sve oko nje.
Stajala sam i buljila s njom. Gledala sam ima li delfina, jedinih dobrih stanovnika oceana. Svako malo mi se činilo da ih vidim, ali bi me oči svaki put prevarile.
*
U ponedjeljak, u prodavnici mješovite robe, vidjela sam pored ulaznih vrata policu punu malih dasaka za surfanje. Njihovu širinu i pjenastu glatkoću, njihove tupe noseve i zašiljene repove, njihove oštre sjajne štrafte. Našla sam jednu roza sa nasmiješenim plavim delfinom. „Jesi sigurna?“, pitala me majka kad me je vidjela kako idem prema kasi. Mislila sam da misli jesam li sigurna da je mogu priuštiti. Potapšala sam svoj novčanik na čičak-traku, nabrekao od ušteđenih suvenir novčanica. Ostalo mi je dovoljno za razglednicu s duhom.
Kad smo se vratile u dupleks, otišla sam sa svojom roza daskom na plažu i stala tek kad sam pomislila da sam dovoljno duboko ušla u vodu. Legla sam na nasmiješenog delfina. Utonula do pijeska. Odgurnula se još malo dalje dok nisam počela plutati. Naišao je mali val. Pustila sam ga da me vrati na suho pa se ponovo odgurnula. Tako sam radila neko vrijeme. U vodu, pa van. U vodu, pa van. Praktički sam surfala. Praktički sam bila hrabra.
Val me je ponio kopnu, i dok sam klizila po pijesku osjetila sam da me je nešto jako uštinulo za gornji dio bedra. Šok me je izbacio iz vode, u zrak, kroz zrak, na plažu. Kasnije sam sebe zamišljala kao lika iz crtanog filma, noge mi se frenetično vrte u zraku. Dok sam letjela zrakom, vidjela sam svoje kako lebde iznad mene, lica im zijevaju preko ograde trijema. Stropoštala sam se na suhi pijesak. Kad sam se digla, bila sam sigurna da ću vidjeti raka koji mi visi s noge. Ali ostale su samo dvije roza-crvene tačkice pedalj jedna od druge na mom blijedom mesu, a krivac se izgubio u valovima.
*
U srijedu ujutro, probudila sam se kasno. U dupleksu je bilo tiho, izuzev mrmorenja televizora na drugom kraju hodnika. U dnevnoj sobi, zatekla sam roditelje i baku kako bulje. I ja sam buljila. Na ekranu je išao snimak iz zraka velike smeđe zgrade kojoj je bila odvaljena polovica i dimila se kao vlažna logorska vatra dok je odvaljena polovica padala u rupu na ulici. Slika se promijenila jednom, pa još jednom, podijelila se na dvoje. Čovjek za deskom razgovarao je sa čovjekom koji je držao mikrofon ispred zgrade koja se dimila. Pa su vatrogasci istrčavali i utrčavali u zgradu koja se dimila, a odrasli u poslovnoj odjeći hodali su uokolo unezvijereni i krvavi. Neki su plakali. Čovjek za deskom i čovjek sa mikrofonomimali su naborana čela i zategnuta lica. Kad je majka vidjela da sam tu, izmarškala me je iz sobe, daske na verandi žuljale su mi bose noge.
Moji roditelji proveli su ostatak dana pokušavajući gledati vijesti i spriječiti sestru i mene da gledamo vijesti. Vidjela sam nešto malo dok sam prolazila kroz dnevnu sobu da poharam svoju uskršnju gomilicu: zgradu koja se dimila, slap šute, rupu na ulici, vatrogasca koji nosi krvavo, mlitavo dijete za koje nisam bila sigurna je li živo ili mrtvo. Moja zbirka omota čiko-dražeja je rasla dok dražeja nije nestalo. Kad su pokazali Oklahoma City na mapi Sjedinjenih Država, crvena tačkica je izgledala kao da je posred sredine, u pupku. Napolju, duž cijele plaže, valovi su donosili i odnosili djecu, roditelji su se mazali kremom za sunčanje, stari ribari dovlačili udice bez ulova pa ih ponovo zabacivali. Izgledalo je kao da niko ne zna da se nešto događa na televiziji, ili ne mari. Kad bih ostala napolju dovoljno dugo, i ja sam gotovo mogla zaboraviti. Sjedila sam daleko od vode na svojoj roza dasci. Prebirala po pijesku u potrazi za ajkulinim zubima. Ako bih zaškiljila ka mjestu gdje su se spajali nebo i more, činilo mi se da vidim neku stranu zemlju. Bila sam odustala od delfina. Ali onda je neko povikao, „Gle!“, a oni se režući valove pojavili, kao crne rasjekline u plavetnilu.
*
U četvrtak nas je otac odvezao niz obalu do Charlestona, kontinentalnom cestom obrubljenom borovom šumom i staricama što prodaju košare od morske trave u kućicama s tri zida. U gradu, među svim onim autima na uskim ulicama, muškarci s cilindrima na glavama upravljali su crnim kočijama koje su vukli konji čilaši. Našli smo veliku crvenu staju uz kaldrmisanu uličicu pored luke, i otac je kupio pet ulaznica. Kad je vodič pucnuo jezikom, naši konji iskloparali su na prometnu ulicu, vukući nas. Bakine štake virile su preko stranice kočije.
Grad je izgledao kao kulise nekog starog filma, ali statisti su bili pogrešno odjeveni. Zgrade su se naslanjale jedna na drugu, niske i čuste, blijede i kredaste kao Smarties bombone. Palmete u parkovima zabacivale su lišće na povjetarcu, a španska mahovina visila je u nakupinama sa hrastovog drveća za koje nam je vodič rekao da je starije od samog grada. Svojom kratko ošišanom glavom pokazao nam je znamenitosti: kuću od crvene cigle u kojoj je boravila britanska vojska u jednom, i snage Federacije u drugom ratu, crkve s bijelim tornjevima i njihova gusto zbijena groblja (skrenula sam pogled), stari zatvor, gotski i napušten, tako očito opsjednut duhovima da se to nije moralo ni reći. Pokazao je na fasade koje su zadržale ožiljke od topovskih kugli, sve redove kuća građenih i obnavljanih nakon ratova i zemljotresa i uragana. Pokazao je glavom niz ulicu koja se križala s glavnom prema zgradi muzeja The Old Slave Mart, nekadašnjem sajmištu robova. Ja sam pomislila na robnu kuću Kmart, police s robom na akciji, rasprodaje najavljivane rotacionim svjetlima. „A ono tamo,“ reče on dok smo čekali na crvenom svjetlu, „je kuća direktora kompanije Piggly Wiggly!“ Izvili smo vratove da vidimo grandiozni bijeli portiko i brončane praščiće sa svake strane stepenica. Onda se upalilo zeleno, i konji su nastavili kloparati.
Napustili smo grad u suton. Dok smo stigli do autoputa, svijet je ponovo bio u mraku. Otac je ubacio kasetu Nanci Griffith. Osjetila sam kako majka koluta očima. Baka i sestra odmah su zaspale. Pokušala sam i ja, ali mi je glava stalno letjela naprijed, a pojas me je htio zadaviti. S one strane prozora treperile su sjenke visokog, vitkog drveća. Kad bi ga pod tačno određenim kutom osvijetlio far kakvog drugog auta, moje vlastito lice buljilo je u mene sa stakla. Bila sam tužna, a nisam znala zašto, tužna na neki nov način, ni nalik na druge vrste tuge koja sam osjećala prije. Nešto me je obuzelo, uvuklo se u mene, kao svrbež koji ne mogu naći prstima. Jedan dio mene je još uvijek bio u Charlestonu, vozio se kroz grad kočijom, gledao iste stare zgrade koje su djevojčice u kočijama prije mene gledale dvije stotine godina. Većina njih bile su mrtve – i to pet, deset ili petnaest puta duže nego što sam ja bila živa. One su bile i prošle, ali zgrade su ostale, kaldrmisane ulice, ljepljivi vjetrić iz luke. Znala sam da stižu suze, znala sam da ću izgubiti ako im se suprotstavim, znala sam da, ako me neko upita šta me muči, ne bih znala šta da kažem. Nisu me mučili svi oni mrtvi ljudi kroz čije živote smo maloprije prošli kao kroz muzej, niti to što smo nekad kupovali i prodavali ljude kao da su konji, niti rat kroz koji smo zbog toga morali proći, niti svi oni ratovi prije i poslije njega. Nije me mučila ona zgrada sa dnevnika, krvava djeca i rupa koja se dimi, niti moj deda, niti njegova smrt, niti moja baka što živi sama i nema je ko čuti kad padne. Nisu me mučile ajkule ni rakovi nitio stale prepasti iz oceana. Nisu me mučila druga djeca, koja kao da su bila bolja od mene u bivanju djetetom. Nije me mučilo što sam se sjetila naše kuće, mračne i prazne bez nas. Nije, i jeste, i nije.
„Težak je život, težak je život, težak je, život je težak kud kod da kreneš,“ pjevala je Ona Tatina Druga Žena, a ja sam disala ravnomjerno, puštala da mi nos curi, umjesto da ušmrknem slinu. Je li stvarno? Baš svugdje, jednako težak? Vrući valovi čudne tuge kotrljali su se po meni, a ja sam se tiho sklupčala ispod njih, sretna što je mrak i što moji nisu lakog sna, sretna što je otac tu, očiju prikovanih za cestu. Pjesma se završila, druga je počela, a mi smo smo jezdili kroz noć ka našem privremenom domu, oceanu u mraku, i svemu ono što još uvijek nisam mogla vidjeti.
Sa engleskog preveo Mirza Purić
Fotografski odgovor: Dario Kristić
Rachael Maddux je spisateljica i urednica koja živi u Atlanti.
Mirza Purić je književni prevoditelj.
Dario Kristić, arhitekt, rođen 1980 u Sarajevu gdje i živi. Bavi se fotografijom bez ikakvog plana ili razloga.
