“Ignorancija i apatija nemaju granica”, reče David. Podigla sam polupraznu bocu Evan Williams burbona. Na to je klimnuo glavom, ali, kad ga je moj momak pozvao da ostane na večeri, odbio je, rekavši: “Samo još nešto, pa ja odo’, da vas dvoje moš’te jest’ na miru.” Tog jutra sam mu ostavila glasovnu poruku, na preporuku jednog stručnjaka za Građanski rat koji je Davida opisao kao odmetnutog historičara. Mislila sam da je moguće da se na brdu preko ceste nalazi groblje robova, i trebao mi je neko ko posjeduje dubinsko znanje o bitkama koje su se u tom periodu odvijale oko grada, da mi pregleda istraživanje. Kad mi je uzvratio poziv, nije se predstavio. Umjesto toga, rekao je: “Ovo je kao da si se pojavila u zatvoru gdje ja ležim petnaest godina, s cigaretama i golišavim magazinima.” Do kraja dana pijuckao je burbon za mojim stolom, iznosio razmišljanja o tome šta znači biti Amerikanac i šta naša kultura predstavlja, dok je sunce tonulo iza horizonta ocrtanog drvećem na brdu koje se vidjelo s prozora moje kuhinje.
“Južnjaci sebe vide kao zadnju nadu ove nacije, jer oni su jedini koji još uvijek imaju neke supstance, svi drugi su potpuno isprazni”. Kao Sjevernjakinja i kćerka dvoje Sjevernjaka, pomislila sam da David možda želi reći da su Južnjaci posljednji preostali pošteni Amerikanci, ili barem najautentičnija verzija američkog poštenja. Nisam rekla ništa. Još dva sata je govorio na teme kao što su Bitka za Atlantu, nadgrobni spomenici vojnika Konfederacije, te navodna sklonost Katarine Velike konjskim falusima, dok sam ja pred njim nespretno večerala piletinu.
“Živi imaju odgovornost da predstavljaju mrtve”, reče David. On je visok, i, dok govori, nesputano mlatara svojim dugim umjetničkim rukama, a kad ne govori, one su produžetak njegovog gorljivog uma i on ih pruža da uvuče sugovornika. Sam sebe opisuje kao “neortodoksnog prezervacionista” i ne voli kad ga trpaju u isti koš s historičarima. “Mislim da je Thomas Jefferson rekao: ‘Onaj ko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost; a ko kontrolira sadašnjost, taj kontrolira prošlost.’” Kasnije sam ga ispravila u pogledu autorstva tog citata, na čemu mi se on zahvalio – misao je bila Orwellova. Te noći, nastavio je: “Način na koji tretiramo svoje mrtve je pravi pokazatelj stanja naše kulture.” Kuhinjski sto bio je zastrt prljavim stolnjakom i neplaćenim računima. David je uzeo kaznu od tristo dolara koju sam dobila jer nisam stala da propustim školski autobus. “Sad si mi još draža,” reče. S osmijehom na licu, pokazao mi je sliku svog devetogodišnjeg djeteta i pitao: “Kako ti se sviđa Decatur?” Decatur je grad u kojem sam dobila kaznu. A onda je rekao: “Pitam, jer dobre škole ne odgajaju dobre ljude.”
David je okretao čašu u ruci pažljivo je zagledajući, i primijetio: “Ove su dobre.” Pili smo Kentucky burbon iz visokih plastičnih čaša sa motivom žutog narcisa koji se gulio od toplote naših dlanova. Čaše su bile prave matronske – stare, s debelim dnom, čuste. Moja baka je svaki dan u pet sati pila Canadian Club viski iz istih takvih, samo što su njene imale plavo-lila iris umjesto narcisa. Pijuckala bi slažući meso i povrće u vatrostalnu posudu iste boje kao viski. Ja sam svoj komplet našla prije mnogo godina u Brooklynu, na ulaznim stubama niske stambene zgrade. Na kratonskoj kutiji krivudavim dječjim rukopisom pisalo je N-A P-O-K-L-O-N. Obožavam ih, uglavnom zato što me navode da se sjetim stvari kojih se inače ne bih imala razloga sjetiti – kao što su narcisi koje sam kao dijete posadila pored poštanskog sandučića, pa ih kasnije sjekla i slagala u snopiće na mokre papirne ubruse da ih poklonim učiteljici. Mislim da im se David divio iz istog razloga – zbog nostalgije sadržane u težini neuništive američke plastične čaše.
Nastavio je mijenjati teme vođen nizovima slobodnih asocijacija, ali sve su se one na neki način ticale očuvanja kulture. Rafalno je skakao s jedne na drugu, prevazilazeći, kako to samo briljantni umovi mogu, stege koje sputavaju nas ostale. “Ne postoji moćno udruženje za očuvanje povijesnih tekovina, kao što je Sierra Club za očuvanje okoliša,” reče. Kad David naglašava riječi, u izgovoru mu se čuje da je s jugoistoka. “Način na koji su ovdje organizirana susjedstva uvjetovan je problemima prvog svijeta.” U glasu mu je odzvanjao spoj njegovog sjevernjačkog školovanja i korijena koje je vukao iz obrazovane južnjačke klase. Rekao je: “Za mene je prezervacija povijesnih tekovina kao kišobran pod kojim stoji historija, ona omogućuje i stvara razgovor koji ovdje večeras vodimo.” Kad je kasnije u razgovoru dovijugao do svojih u Alabami i Georgiji, govorio je gromkim glasom. “Tata,” izjavi on, “je bio kao lik iz Faulknerovog romana.”
A onda sam se ja sjetila jedne oluje koja je puhala pet dana, kad sam bila zatvorena u kuću, a miris mesa u raspadu me je toliko zagušivao da sam otvarala prozore, Faulknera i pila vino iz čaše s narcisom, danima čekajući da dođe policija i potvrdi da se u stanu ispod moga raspadao leš. U tom trenutku, dok je David sjedio u mojoj kuhinji, a dah nam se osjetio po piću i Faulkneru, osjetila sam neobjašnjivu bliskost kakvu, mislim, nikad više neću osjetiti prema strancu.
Vratila sam se na povod našeg sastanka. Na brdu koje je uokvirio moj prozor, građevinci su se pripremali raskrčiti gustu urbanu šumu u kojoj su starosjedioci, kako su mi rekli, viđali grobne biljege. Pitala sam Davida kako bi se moglu privoljeti lokalne vlasti da interveniraju. Znam da je on mislio da sam ja od onih drugih Amerikanaca, onih što su potpuno isprazni i ogoljeni, ali kasnije mi je rekao da sam mu “pokazala trbuh” te noći, kao životinja koja otkriva slabu tačku, pa je zbog toga mislio da za mene ima nade. Ponovo sam ga pitala kako da se probijem kroz birokraciju, i mada se slagao da sam na dobrom tragu, upozorio me je: “Nemoj biti sjevernjački mesija.”
Sa engleskog preveo Mirza Purić
Fotografski odgovor: Kenan Muslić
Suzanne Mozes je spisateljica i urednica.
Mirza Purić je književni prevoditelj.
Kenan Muslić je student arhitekture iz Sarajeva. U slobodno vrijeme se bavi fotografijom kao hobijem, a i volontira kao fotograf za festival “Dani Arhitekture”, kao i za “Asocijaciju arhitekata u Bosni i Hercegovini”. Pored arhitekture i fotografije, radi kao planinarski vodič i bavi se penjanjem stoga je pored arhitektonske i ulične, landscape fotografija jedan od njemu dražih stilova. Izlagao je u Sarajevu na više grupnih izložbi i na dvije solo izložbe.
