Siječanj
Tri su promrzla prsta na njenoj ruci bila
oštrice zabodene u čašice na mojim koljenima.
Taj je siječanj
pokušavao stati na noge kao ranjeni konj – bijela plahta
na koju su redom padala sva tijela koja sam bila.
Svi kojima sam bila
po jedan prst na ruci.
Šarenica u oku, jedan zglob, jedna koščica,
stremen, jedna rupa smijalica, trepavica,
nausnica – u postelje propadaju kao u mlijeko –
siječanj je kičmu savijao u polumjesec
sve do travnja s nadom utrljanom u izbojke,
retke na liskama, zaobline na peteljkama,
sa nadom u rebru – iz njega i bije nada –
u snu su me hvatale
neke kukaste ruke
da u komadiće lome mi zube.
Tri promrzla prsta
na njenoj ruci –
tri moje uzastopne smrti, taj je siječanj –
nije htio da se kravi sve do jutrovnika –
otimao – razmaženo dijete,
kljucao u svog davljenika –
pregaženo truplo gliste.
Cijeli sretenj je kljucao;
u svakom su – sve i jednom –
nadolazećem i odlazećem snu,
ispadali moji zubi.
Tri promrzla prsta na
njenoj ruci –
prvi, drugi i treći,
treći, drugi i prvi,
otac, sin i duh –
tri kuke u moju lobanju meku kao pamuk,
taj smo siječanj i ja jedno drugom natezali uže,
cijelu smo se veljaču čupali za kosu,
jutra – ptice rugalice – otvarala sam im krletke,
podizala krila, nisu htjele poći.
U svakom su se
zubatom snu
pod nekim kukastim rukama
runili komadići zuba.
Tri promrzla prsta na njenoj ruci.
Tri umrtvljena nervna završetka, tri početka,
tri ušća, tri korita, tri rijeke,
tri kolijevke, tri cijele ruke, tri mesnate sreće,
tri smrti, tri rođenja, i njena
zrela modra šljivokoža –
košuljica u kojoj se moja krv
probijala kroz brazde tkiva.
Krišom je ćutim pršljenovima svijenim
u obruč u mraku,
litice niz koje se kotrljaju psalmi;
svaki šum je u kasne sate
najavljivao poznatog,
omraženog gosta – kukaste ruke
koje u zrnca rasipaju zube.
Taj je koložeg,
davež i krvnik,
otimao i odstranjene dijelove tijela
njene majke koja se na godišnjicu svoje smrti,
svakog siječnja,
u svakom neprijatelju, svakom davežu, svakom krvniku,
u prstima na ruci, šarenicama u oku, mojim zglobovima,
koščicama, rupi smijalici, trepavici,
nausnici, svakog mjeseca,
u svakom danu, satu, trenu,
svakoj smrti-rođenju,
svakom ocu-sinu-duhu,
u tri promrzla prsta na njenoj ruci i
mom kičmenom, u srp savijenom stubu –
vraća kao prigušen vrisak.
Tog siječnja sam,
cijelu veljaču,
sve do bodeža u deblo rascvalog jorgovana,
htjela imati
u niskama
bezbroj zdravih prstiju
i pregršt sjekutića
koji se u javi – samo u javi –
bez da se lome, bez da izdaju,
kad već moraju,
iskradaju na prstima – čitavi i sami.
Fotografski odgovor: Vanja Čerimagić
Zerina Zahirović je anglistkinja i komparativistkinja, i radi kao istraživačica u sarajevskom think tanku usmjerenom, između ostalog, na kreativne industrije i obrazovne politike. Njeni akademski radovi objavljivani su u ljubljanskom zborniku Fakulteta za umjetnost, časopisu Baština, a teza o fenomenu jugonostalgije i sjećanja izabrana je kao jedan od najboljih radova na bolonjsko-sarajevskom master programu Demokratije i ljudskih prava u jugoistočnoj Evropi. Kreativne uratke objavljivala je u sklopu Narrative Witness razmjene međunarodnog programa Univerziteta u Iowi, u Oslobođenju u sklopu Pravo Ljudski filmskog festivala, online časopisu H.O.W., Asymptote blogu, online časopisu Strane, i drugim magazinima.
Vanja Čerimagić je rođen 1981. godine u Sarajevu. Od 2011. godine fokusiran je na aktivnosti razvojnih organizacija u Bosni i Hercegovini. Njegov rad prepoznale su brojne istaknute firme, međunarodne organizacije, vladine institucije, nevladine organizacije i festivali. Sarađuje sa raznim nevladinim organizacijama i radi za Europsku uniju (EU), Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) i Ured Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR). (Više informacija o autoru fotografija: www.cerimagic.ba)
