Majčina je majka bila „luda“. Tako je rekao otac. U rijetkim trenucima kad je govorila o njoj, majka je bila neodređena i ljutita. Ja je nisam upoznala, umrla je u domu prije nego sam se rodila. Živjeli su životom bogate ugledne obitelji u centru grada. Majka je imala sve. Osim što je baka provela njeno djetinjstvo po sanatorijima. Lišena majčinske figure, okrenula se ocu koji je bio despot no kći je volio. Naučio ju je da se drži iznad svih, da bude ponosna na svoje korijene koji sežu navodno do nekog plemstva, da u ljudima izaziva poštovanje jer je poštovanje bolje od ljubavi. Nikad više majka nije tražila ljubav niti je davala. Tražila je da joj se dive, da je se boje. Povezala sam priču njenog djetinjstva iz kratkih crta koje mi je pričala, govoreći o superlativima dok se ne bi dotakla svoje majke; tu bi joj se glas produbio u ogorčenosti i suho bi rekla da ju nije stigla upoznati zbog majčine boležljivosti. Skrivala je njeno ludilo od mene kao da bi me njime mogla zaraziti. Istinu mi je otkrio otac. Imala sam tad petnaest godina i priča o baki me se dojmila. Bila mi je kao neka heroina koja se pobunila protiv pravila. Malo sam znala o surovosti psihičkih bolesti i tadašnjih metoda liječenja pa mi je sve djelovalo nestvarno i filmski. Pitala sam se nosim li u sebi gen ludila. Hoću li poludjeti i tako izazvati majku, naljutiti je, slomiti njen porculanski svijet u stotine komada. Zabavljala me ta misao. Počela sam nositi crno i jako se šminkati. Nosila sam poderanu odjeću. Unosila sam svoju pojavu u majčino bijesno lice znajući da mi osim vikanja ne može ništa. Raspalila bih metal u svojoj sobi i čitala o okultizmu. Sve što je bilo s one strane dopuštenog, izazivalo je u meni uzbuđenje. Jednom sam pokušala prizvati bakin duh. Zapalila sam svijeće i ponavljala riječi iz knjige. Očekivala sam raščupanu ženu u bijelom da iskrsne u mraku moje sobe no na moje razočaranje, to se nije desilo. Jednom sam našla njenu sliku s vjenčanja u majčinoj ladici. Djed i ona. Bila je lijepa. Ukrala sam sliku i povremeno bih je gledala. Htjela sam znati sve o njoj. – Nema se tu što reći, odbrusila bi majka na sva moja propitkivanja. Ono što sam nekoć percipirala kao ljutnju, danas vidim kao strah. Majka se bojala bakinog gubitka razuma. Nosila ga je u sebi kao mogućnost, prijetnju, lebdio je u njenim strogim kretnjama, pravilima i opsesivnom redu. Htjela je biti kao svoj otac, jaka i postojana. I uspijevalo joj je. S vremenom sam prestala misliti o baki.
Sjetila sam je se kad mi se učinilo da majka gubi razum. Da ju je dostigla sudbina od koje je bježala cijeli svoj život. Prvi put mi se to učinilo strašnim. Nisam dotad mogla zamisliti kako je živjeti s vječitim strahom od vlastite krvi. Kako je gledati se u ogledalo i tražiti tragove sličnosti, crte koje će neminovno dovesti do iste sudbine. Kako je korigirati svaku svoju osobinu i sustavno trijebiti u sebi svaku radnju, misao i naviku koju je i ona imala. Kako je gledati sebe, a vidjeti tuđi odraz. Taj je strah nosila ispod svojih otmjenih manira, besprijekornih navika i ispolirane vanjštine. Tim je strahom ogrnula moje djetinjstvo, kao teškom vlažnom dekom ispod koje sam se gušila, ne znajući joj podrijetlo ni razlog. U svemu što je radila i govorila bio je strah da će jednom prestati biti ona. Nije joj ostalo u toj životnoj vježbi mjesta za ljubav i toplinu. Čuvala me i hranila, nadzirala i strepila no nije me voljela. Bojala se i moje sjene. Da će jednom iz nje istupiti čudovište i pojesti nas obje. Bojala se moje impulzivnosti, buntovnosti, moje žudnje za životom. Svega što nije mogla kontrolirati. Bojala me se gotovo kao sebe same. Misleći da ću jednom postati njeno predskazanje. Prenijela mi je taj strah mlijekom, šutnjom i gestom. Odjednom sam znala otkud potječe. Odjednom sam mogla napipati žilu kucavicu toj zvijeri koja je čučala u meni cijeli život. Nije to bio moj strah. Ili jest? Bojim li se i ja generacijskog prokletstva? Loših gena? Možda zato ne želim djecu. Pitanja su pljuštala iz moje utrobe kao optužbe i izvlačila neman na površinu. Skinula sam se i stala pred ogledalo. To sam ja. To su moje ruke, moje noge, moje grudi, moje oči, moja usta, moje uši, moja kosa, sve je moje i ništa nije njeno. To sam ja da ne mogu biti više svoja. Jesam li? Nisu li ovo njene oči u mojima, ono zeleno okolo zjenice gdje prelazi u očevo smeđe, izdajnički tračak zelenila? Nisu li ovi tanki zglobovi isti oni oko kojih je vješala narukvice, kojima mi je davala tanjur i mahala s prozora? Nije li, naposljetku, ovo lice s visokim jagodicama ono isto lice koje me gledalo s davne crno bijele fotografije? Lice koje sam prizivala. Lice žene koja je u dvadesetoj izgubila razum, dvije godine nakon udaje i rođenja kćeri. Živi li ona u nama objema, kao podsjetnik da nitko nikad nije umaknuo onom što je predodređeno? Vrtjelo mi se u glavi, srce mi se popelo u grlo i nisam osjećala lice ni ruke, a noge su mi postale gumene. Uštipnula sam se za obraz i nisam ga osjetila. Istrčala sam na balkon i hladan me zrak podsjetio da nemam ništa na sebi te sam utrčala nazad u stan. Sustigao me prvo sram, a onda i strah. Jesam to sada ja? Luda žena što izlijeće gola na balkon? Tko zna je li me tko od susjeda vidio. Tko zna što će pričati između sebe. Bezglasno sam jecala na podu neko vrijeme. Onda sam ustala i obukla ogrtač da me Damir ne nađe takvu.
Moj osviješteni strah ga je gurnuo u pozadinu. Odjednom mi je postalo nebitno što se događa s nama. Danima sam opsesirala nad svojom poviješću, provodila sate istražujući o nasljednim bolestima i čitajući bizarne priče, gledajući slike nehumanih sanatorija i razmišljajući koliko je moje prošlosti prekriveno tamnim zastorom iza kojeg ne mogu proviriti. Koliko me majka pokrala prešućenim. Koliko je toksičnosti u onome neizgovorenom, u obiteljskoj tajni koja sve članove zavije u žalovanje bez da znaju što su izgubili, osim sjećanja. Ja nemam sjećanje na baku, a ona je odredila moj život. Skrojila moje sumorno djetinjstvo. Učinila od moje majke vojnika razuma. Moja majka ima sjećanje na svoju majku i ono je samo njeno. Sve što nije podijelila, posadila je u moju utrobu, kao nemir kojeg se ne mogu više riješiti. Kao osjećaj da nešto nije u redu. Cijeli život nosim taj osjećaj. Sad mu znam i uzrok. No to ne pomaže. Moja majka gubi svoj razum i svoja sjećanja. Priznajem si to, napokon. Istina je. Ne treba mi neki doktor da to potvrdi. Ne treba mi Internet. Znam.
Ni nakon spoznaje nisam ništa poduzela. Nisam rekla Damiru, nisam odvela majku doktoru, nisam je ni posjećivala tjednima nakon posjete. Čule smo se i bila je ona stara, ali ja sam znala. To je bila moja mračna tajna. Držala sam u posjedu nešto što će promijeniti naše živote i nisam rekla ni riječ. Učila sam od najbolje. Pretvarati se da je sve u redu dok umirem od straha. Ne znam zašto nisam reagirala. Možda sam htjela zadržati život u onom momentu gdje je još uvijek sve u redu. U statičnosti. Kao što mi je odgovaralo šutjeti o svom braku koji se očito raspadao, odgovaralo mi je šutjeti i o majčinom stanju. Bolest šutnje je bolest mog djetinjstva.
