(“Maske dramskog subjekta”, Almir Bašović, Buybook, Sarajevo / Zagreb, 2015.)
Druga knjiga teatrologa i dramskoga pisca Almira Bašovića nije samo knjiga o drami i dramskome tekstu. Zapravo, zagrebe li se malo ispod njezine, naslovom indicirane, površine – to je ponajmanje knjiga o drami i dramskome tekstu. Jasno je, naravno, da je Bašoviću dramski i teatarski prostor prirodno i primarno područje istraživanja i interesa, ali pitanja koja se ovom knjigom donose jednako su važna, primamljiva i izazovna u mnogo širim okvirima umjetnosti i kulture. Vidljivo je to već kroz uvodni dio, u kojem se naglašava važnost i opravdanost samoga bavljenja kompleksnim pitanjem dramskoga subjekta, a gdje se istodobno artikuliraju razmišljanja o različitim mehanizmima književnosti, književnog diskursa, o kontinuitetu kulture, o filozofskoj pozadini umjetnosti, te općenito o raskolu između klasično i moderno mišljene umjetnosti.
Nije slučajno da je autor raspravu o dramskome subjektu odlučio oprimjeriti upravo kroz modernu dramu, koja, krajem XIX. i početkom XX. stoljeća najavljuje i zahtijeva nova promišljanja o stalno prisutnim pitanjima. Jedno od takvih pitanja je i ono poznato Kayserovo „tko to govori u književnome djelu“, stoga Bašović, birajući neke od najintrigantnijih predstavnika moderne drame, nanovo potražuje odgovor i traži od čitatelja da logički razmisli o tome koga zapravo (u dramskome tekstu) čuje i preko kojih mu je instanci omogućeno slušati.
Već će u prvom poglavlju knjige Bašović odmjereno i analitički razraditi pristup temi o kojoj iskusan, ali možda teorijski nepotkovan čitač svjesno ne razmišlja, temi kojoj su stalno dužni vraćati se svi koji se na ovaj ili onaj način bave književnošću; ovim će se poglavljem pokazati kako i zašto naizgled jednostavno pitanje onoga koji govori u književnome djelu postaje izuzetno kompleksno u raznim književnim žanrovima, koje autor promatra kroz spletove različitih povijesno-filozofskih i društvenih sfera. Važno je istaknuti kako Bašović, nastojeći ponuditi što jasnija i što podrobnija objašnjenja, ovoj temi prilazi s namjerom da je demistificira: unaprijed odbacujući dekonstrukciju subjekta koju osjeća kao simptom svoga vremena (i prepoznaje je kao najavu u dramama odabranih autora), on ponajprije pokušava, kroz reviziju tradicije, rekonstruirati kratku povijest promišljanja o subjektu kao o, jednostavno, onome koji govori. Slijedi jednako tako jasan i koristan pregled odnosa prema pojmu autora kroz povijest, gdje Bašović zauzima zapravo pomirljiv stav između opore tradicije i postmoderne krajnosti: pronalazeći praktične i logične veze između opredjeljenja koja djeluju poput nespojivih krajnosti, Bašović će podcrtati svoju poziciju koja će obilježiti cijelo njegovo istraživanje, a temelji se na vjerovanju da sve što se opisuje kao „novo“, „moderno“, zapravo je takvo jer se istodobno može opisati kao „izostanak starog“, odnosno „tradicionalnog.“ U takvome duhu Bašović progovara o modernoj drami koja zapravo samo predstavlja reorganizaciju odnosa unutar već poznatoga okvira.
Drugim poglavljem knjige naslovljenim Govoreći subjekt i autorska pozicija u književnom djelu autor deduktivno rasijava naslovnu temu, upozoravajući na problematske prostore i(li) dvojbe koje mogu iskrsnuti prilikom recipiranja određenoga teksta, a vezani su za univerzalno pitanje odnosa između umjetničkog i stvarnoga svijeta. Međutim, treba istaknuti kako Bašović taj raskol ponajprije koristi kako bi ukazao na specifičnost dramskoga naspram (prvenstveno) proznoga diskursa, a zatim i kako bi artikulirao specifičnost načina na koji drama barata određenim instancama imanentnima bilo kojem umjetničkom djelu. Priklanjajući se prije svega autorima kao što su Uspenski, Lotman, Bahtin i osobito zanimljiva Käte Hamburger, Bašović dodiruje neka uža književna problematska polja vezana za dihotomiju subjekta i autora, a čije moguće razrješenje vidi u pomnijem razumijevanju odnosa stvarnosti i fikcije. Moglo bi se reći da autor zauzima pomirljivu poziciju unutar brojnih paradoksa proizvedenih tim odnosom; naime, njegovom će se logikom, čvrsto utemeljenoj na relevantnim tematskim radovima biranih znanstvenika, pokazati da istraživanje odnosa i potencijalnoga ispreplitanja govorećeg subjekta i autora u sebi podrazumijeva suštinsko bavljenje odnosima između beskonačne stvarnosti i uokvirene fikcije, između „ja“ i „Drugog Ja“, između individualnog i kolektivnog, i tako dalje. Pokušavajući spomenute paradokse opravdano i pozorno uključiti u temu govorećeg subjekta i autora u dramskoj književnosti, Bašović u spomenutim dihotomijama pronalazi produktivne prostore, zone preklapanja, zone „pomirenja“, i to preko promišljanja o uporabi jezika, zatim o, rječnikom K. Hamburger, istini i estetskoj istini i okviru umjetničkog djela.
Kompleksnu, neraskidivu vezu između autora, autorske pozicije i govorećeg subjekta Bašović razumijeva kroz prodor stvarnosti u umjetnost i umjetnosti u stvarnost, gdje se upliv jedne sfere u drugu odvija gotovo poput kemijskog procesa: priča koja je otkinuta od stvarnosti biva okrnjena i istodobno okrnjuje, ali probojem u umjetnički okvir konstruira se kao nova cjelina. Upravo taj proces autora dvojako poništava: on se ne može poistovjetiti s govorećim subjektom niti se zadržati u poziciji autora kao građanskoga lica, nego nužno zauzima izvanjsku poziciju zbog mogućnosti objektivizacije procesa uokvirivanja, rekontekstualiziranja jednoga komadića otkinutoga od stvarnosti.
Međutim, istraživanje odnosa unutar dominantnog trokuta autor – autorska pozicija – govoreći subjekt u sferi dramskoga teksta pokazat će da drama kao forma zasnovana na dijalogu zahtijeva redefiniciju spomenutih pozicija. Naime, specifičnost drame naspram drugih formi leži u činjenici da ona dopušta apstraktnost autora, računa na neposrednost, podrazumijeva istodobno i vremenski i prostorni okvir, te nužno operira u sadašnjosti – ovdje i sada. Bašović će, međutim, u kontekstu svoje dominantne preokupacije, odnosa autora i govorećeg subjekta, primijetiti da su upravo ta neposrednost, autorska apstraktnost, uvijek konkretiziran govoreći subjekt uzrok onomu što se najopćenitije označava kao „dramska napetost“ koja zapravo predstavlja stalnu, izravnu izmjenu perspektiva.
Treće poglavlje knjige izravno se bavi govorećim subjektom i autorskom pozicijom u dramskome književnom djelu. Bašoviću je jasno da promišljanje o drami nužno podrazumijeva promišljanje o likovima i o radnji kao o njezinom konstruktivnom principu; iako između tih elemenata vlada međuovisnost, autor ima razloga da o ovim elementima koji posreduju između autorske pozicije i govorećeg subjekta promišlja odvojeno. Analiza svakog pojedinačnog posredničkog slučaja dovest će ipak do zajedničke zaključne točke u kojoj se drama nužno razumijeva kao socijalna forma, kao oblik komunikacije, kao kolektivna činjenica. Dramski je tekst istodobno uvijek kontekstualan, vezan za epohu i ovisi o čitateljskome iskustvu pojedinca.
Međutim, lucidno odabravši autore poput Shawa, Krleže, Schnitzlera, Čehova, autor će dokazati kako moderna drama relativizira postavke tradicionalno mišljenog teatra. Perpetuirajući ista pitanja kroz različite prizme, Bašović uočava dva osobito važna i prijelomna trenutka u začecima moderne drame: pojavu redatelja, kao još jednog mogućeg posrednika, što će uvelike izmijeniti autorsku poziciju i početak polaganog raspada govornog subjekta, što nanovo mijenja posredničke pozicije. Dakle, zaključujući u duhu naslova Bašovićeve studije – maske se stalno mijenjaju. A tko kakvu masku stavlja i koju poziciju zauzima Bašović će analizirati i popisati kroz vrlo simptomatične primjere drama modernih autora. Izuzetno detaljna analiza drama tih modernih pisaca ukazat će ne samo na dinamiku mijenā dramskoga subjekta, nego i na Bašovićevo čvrsto vjerovanje kako je u znastvenom promišljanju potrebno odmaknuti se od dekonstruiranja različitih teorija – i jednostavno se vratiti pomnome čitanju (na to će u svojim iznimno važnim teatrološkim radovima pozivati i Dževad Karahasan, koji tvrdi da nije potrebno psihologizirati, apstrahirati i pretpostavljati o dramskome tekstu, nego ga samo – (iš)čita(va)ti – u njemu je, naime, sve rečeno).
Bašović tako upozorava da govoriti o Shawu znači govoriti o igrama maske individualnoga i socijalnoga, govoriti o Wildeu uključuje temu „božanskoga autora“, promišljati o Schnitzleru znači podsjetiti se na srednjovjekovni svijet i uočiti raspad takve slike…A nakon pojave autora kao što su Krleža i Čehov i načina na koji oni percipiraju i postavljaju dramski subjekt, Bašović će svoju studiju dovršiti otvorenim pitanjem na koje (post)moderna drama tek treba početi potraživati odgovor. Dok se ne zauzme potrebna vremenska distanca za takvo nešto, Bašović uporno ukazuje na potrebu povratka periodu u kojemu su se maske moderne drame počele oblikovati: to je razdoblje u kojemu se drama kao autonomna forma i rodila, a na koje Bašović, ne slučajno, intezivno podsjeća na početku i na kraju svoje knjige.
