Dugo se nismo vidjeli
Dugo se nismo vidjeli, tvoj ples u ribi, moja užad nad tvojim dahom
Dugo se nisu vidjele riječi pretvorene u otvoreni kišobran,
Taj, koji nas čuva,
I kad kiše samo su prijetnja, slučaj istresen nad udaljenim planinama
On štiti
od proloma nebeskih, a naše prolome propušta
Dok tebe nisam znao, ja ništa nisam znao
Kako su mi narisali svijet tako sam ga tupim bojicama ispunjavao
Siva se najbrže trošila
Dok tebe nisam znao, i noć bez snova bila je neodoljiva ljepota
Mislio sam da je nebo plavo, da je ljubav čista trampa,
ja malo dam, ti malo više pridodaš, eto
ljubavi!
Vulkani u ljudima da ne sopću,
zvijezde da greškom su prosute želje, to sam ja mislio u onih
nekoliko dnevnih mislećih sekundi
Dok tebe nisam znao, jabuke bezmirisne su zorile,
moje ruke ljeskale su se plivajući među
rukama potamnjelim
I ljubav je sa zvonika zvonila samo za blagdane i mise za pokojnike
Rijetko je zvonila i ja sam imao vremena napretek,
za napuštene rovove u sebi, za novosti iz
Bangladeša i za cjelonoćne degustacije vina
Dok tebe nisam znao,
imao sam poprilično visoko mišljenje o sebi, o svom mjestu na palubi
A sad kad tebe znam
I tijelom tvojim kad otvaram cne rupe u svemiru
Pao sam nisko, nisko
I razapet sam kao kušnja
Jednom rukom se držim za Božje skute
Drugom tvoj gležanj hvatam
Tko će me prvi odgurnuti?
I vidjeh da je dobro
I reče mi Bog: Neka ti bude svjetlo!
I bi ona!
I ja razvežem gležnjače u njenim očima, njene zjene postaše sloboda
I ja odmotam povoj s krstionice u utrobi, ona dobi ime i korijen
I ja skinem periku pod rebrima, njena pluća ispune se šumama
I ja raširim nebo među njenim nogama, potkovane zvijezde zazveckaju
I ja pitam Boga: gdje si dosad bio?
Tamo gdje jedino i mogao sam biti
U njoj sam bio, pričuvao sam ti mjesto za zadnji čin
Od pjesme stvorena
Ti kažeš da od mojih pjesama si stvorena
Oblikovana i nahranjena
Popravio sam ti srce, sad ubrzano kuca kao ptičja selidba
Želje sam ti prepravio, pokazao kako se posrće, a pad izbjegava
Ljubav na ljubav sam nasadio, u nepreglednoj žitnici sad vežeš klasje
A korov i drač
Prošlost i sve loše ljubavne replike
Moj ljubavni srp otkosio je da ti se korak ne bi otputio
Od mojih pjesama si stvorena
Njihov rasap u tvojoj krvi i tkivu pluta
Kao satkani klobuci meduza
Ja sam tekst, ti si glazba
Tvoje tijelo sad napjev je za prigodne susrete, odmotavanje slatkiša,
Usklik zapetljan u razigranim vrpcama mog jezika
Od mene ti si stvorena
Ne od rebra
Od mene cijelog ti si istkana
Od nepoznatih zvijezda, dodira u kojima su i dodiri, prolazni bijes i neprolazni razvrat
Od pjesme ti si stvorena
Kad je tako, ne srami se, razveži klasje
Pjevaj!
Čin
Okićeni nesklad, zakićen u mojoj duši
Tvoje su verige i moja raspuštena vojska:
Vilenjaci bez ceremonije postrojeni, polumrtvi čarobnjaci u šašu,
ispuhane vile u sjećanju
U tvojem rezervatu ja živim zahvaljući velikoj milosti
Napojiš me katkad, ne daš da izdahnem
Nahraniš me još rjeđe, ne daš da uginem kao dobar pas
Onda me označavaš poljupcem
Pokažeš mi da uđem u minska polja na otkrivenom bedru
Tvoji lakirani nokti blješte kao početni izazov
Mi bismo se možda i rastavili da jezici nisu neposluh
Jedini brat i sestra kojima dopuštena je sljubljenost
Mi korito smo puno pušećeg znoja
Otpalih dlaka i savjesti
Valjamo se u nama, moje srce ispunilo je tvoje tijelo, sada spremno za ludilo
Dogodilo se, kao svibanjski snijeg, pokrov u kojem preživjet ćemo nas
Za luđaka, za njegove katarke izdignute nad morem, ti se držiš
Padaš kao kiša smijeha, kiše padaju iz tebe
Liju
Valjamo se u tebi, tvoje žensko ja zapupalo je na
Mojem totemu i sva radost, sva radost sad je u njemu
Tvoj potmuli strah i tvoja želja, lijek protiv straha
Mi se valjamo, svijet oko nas miruje
Mi hučimo, dva lepeta u postelji
Dva prauzora ljubavi
Dva albatrosa na pučini
