Američke pustinje hrvatske pustoši
Krivo sam skrenuo. Planine, brda i nizine zamijenila je pustinja. Mislio sam usporiti kod prve benzinske crpke u nadi da se ondje okrenem i vratim na pravi put, no na kraju sam ipak odlučio da je najbolje da jednostavno nastavim voziti dalje. Tko zna, možda sam pogodio kakav prečac do Rijeke.
Mjesec prži umjesto sunca. Temperatura prelazi trideset stupnjeva.
S moje strane, ugledam paklenog psa. Divljak juri cestom u potrazi za dušom koju treba rastrgati i povući u pakao. Za sobom ostavlja vatreni trag demonskih šapa. Potrubim. Pogleda me, zalaje i ubrza. Vidio sam ga prije. Nije se zaustavio na znak stopa nad kojim je pričljiv gavran pijano plesao. Kamo se toliko žuri? Čija je duša toliko zašla u transgresivne vode da ga vrag želi pored sebe? Crno se pseto izgubi iza planina što se uzdižu nad pijeskom mistične pustinje što se našla usred Gorskog kotara.
Zar izgledam toliko jeftino da ne želi moju dušu?
Izgubljen u mislima, toj nečasnoj uniji budućnosti i prošlosti, prođem pored samotne mladenke u krvavoj vjenčanici. Bosonoga, korača asfaltom s bijelim štiklama u jednoj i bocom šampanjca u drugoj ruci. Kroz savjest mi odzvanjaju riječi mrtvog pjesnika i njezini ranjeni koraci s užarenog asfalta, kao bosi prosjak na po pusta puta. Misleći da je jadnica tek fatamorgana nastala u nedostatku hidratacije, nastavio sam dalje, sve dok nisam primijetio kako njezina pojava ne isparava iz retrovizora.
Rikverc.
Zaustavim se pored nje. Lice joj je ukrašeno razmazanom šminkom.
Gleda kroz mene.
“Uđi.”
Mladenka ne kaže ništa. Posluša i uđe.
Svoje štikle baci na stražnje sjedalo. Iz dekoltea izvuče zgužvanu cigaretu, a iz najlonke, to jest, iz onog vraga koji joj je muž trebao skinuti u sklopu rituala koji uslijedi nakon sklapanja demonskog ugovora između dvoje zaljubljenih, izvuče crni matirani Zippo s posvetom – Sada i zauvijek, tvoj Billy.
Zapali cigaretu, izbaci dim i istrese pepeo kroz prozor.
“Jebiga…” šapnem u nadi da će suputnica započeti svoju priču o tome kako se pronašla na mom suvozačevom sjedalu, no ne dobijem ništa.
“Kako god želiš”, napomenem i ostavim je neka uživa u umirujućoj kupki tišine našeg razgovora dok u pozadini krče country pjesme.
“Mislio sam da je prigodno da pustim radio kad smo se već izgubili u vesternu”, našalim se, no vidim da je gospodična u potpunosti utonula u svijet gdje joj misli masiraju tijelo, nanoseći blagotvorne kreme na njezine masnice. Šteta što moje misli ne djeluju na mene na takav način.
Nabio sam gas do kraja kako bih pratio vatreni trag demonskog pseta. Ni sam ne znam zašto, ali uvjeren sam da će, čim prije stignem do nekog cilja, mog ili njezinog, sve biti bolje. Djevojka izvuče malu vrećicu duhana koju je sakrivala u dekolteu s nekoliko zgužvanih rizli i filterima. Filtere je malo teže pronalazila. Mala gamad lako se sakrije ispod grudi. Napokon pronađe jednog od njih. Primijetivši da je gledam, popravi svoj dekolte i ružno me pogleda. Nisam mislio ništa krivo, nisam jedan od takvih, nisam te zbog toga pokupio. To sam joj trebao reći, ali mislim da je bolje da šutim.
Crven i znojan u licu, vratim svoje oči natrag na cestu dok me istovremeno pere osjećaj kako sada namjerno spušta svoj dekolte, otvarajući svoje grudi da se sunčaju na ponoćnom suncu. Osjećam kako skida bijele najlonke, kako svoje noge izbacuje kroz prozor. Djeluje kao djevojka izgubljena u nekakvom road trip filmu mladog redatelja koji je tek izašao iz akademije te snima film o ubojitom ljubavnom paru koji juri ususret svojoj propasti.
Proškiljim na suvozačevo sjedalo. Moja fantazija o opuštenoj djevojci sudari se sa stvarnošću, s hrpom atoma koji sačinjavaju djevojku koja si s cigaretom u ustima popravlja frizuru, još uvijek napeta kao da nas revolveraš proganja dok crni Yugo bježi pustinjom.
“Od koga bježiš?”
Umjesto odgovora, ispuhne kolute nikotinskog dima. Cigaretu izbaci kroz prozor. Okrene se na drugu stranu i pokuša zaspati. Probudit ću je kad stignemo nekamo.
***
Zaustavimo se na benzinskoj koja je zapela u filmu 70-ih godina prošlog stoljeća, kada Malick i Scorsese svijetu otkrivaju čaroliju srebrnih ekrana. Izađe iz automobila i otiđe po cigarete. Crveni Lucky Strike. Klasika. Sjedne na haubu. Promatra moje mučenje s prastarom napravom koja je jednom davno služila za točenje benzina.
Prvi zvuk koji sam čuo od nje bio je smijeh koji je ispustila nakon što je otvorila paket cigareta. Savršeno zarolan joint skrivao se u kutiji. Bogami sretni zgoditak. Ignorira znak upozorenja zabranjenog pušenja na benzinskoj crpki.
Otišao sam platiti benzin. Starac kratke sijede kose i duge brade ukaže na djevojku. Ona je ta koja je riješila moj račun. Ostavila je više nego što je trebala, ali to je njezina stvar. Nije prvi put da netko ostavlja poveću svotu u zamjenu za diskretnost.
Pokrenem Yugo, a cura me ponudi jointom. Prihvatio sam prvi znak pažnje kojim je potvrdila moje postojanje.
Uzeo sam dim-dva i vratio joint. Neka uživa. Drugu rundu sam odbio. Nisam za travu. Ja sam više čovjek za pivu. Naglo zakočim. Prebacim u rikverc, natrag do benzinske. Jebiga, zaboravio sam kupiti four-pack.
***
Pivo u jednoj ruci, volan u drugoj.
Mladenka u krvavoj vjenčanici na suvozačevom sjedalu.
Njezine bijele štikle na stražnjem. Cigareta na njezinoj usni. Zvuk igranja sa Zippo upaljačem dolazi iz sitne šake.
Cigareta za cigaretom, opuške baca kroz prozor, ostavljajući ih kao mrvice da je obitelj može jednom pronaći… Ako im se prohtije.
***
Ispred nas, uzdigne se znak motela u obliku kauboja s oblačićem iz stripa koji nam daje do znanja kako ima slobodnih soba. Skrenem prema motelu i parkiram ispred recepcije. S lijeve strane ugledam bajkerski bar koji me uvelike podsjeti na dobri stari X izvan Labina koji su zatvorili zbog navodnih nepoštivanja svih mogućih propisa, kako građevinskih tako i sanitarnih. Upravo to nepoštivanje propisa davalo je X-u tu vibru, tu atmosferu u kojoj su se hamburgeri pravili u simbiozi rock’n’rolla i pepela cigareta koje je pušio kućni kuhar nad tvojim jelom. Možda bih mogao otvoriti koju pivu prije spavanja.
Predložim joj isto.
Djevojka odmahne glavom.
Izađemo iz automobila. Nesuđena nevjesta baci mi se u zagrljaj, iznenada sva sretna i vesela. Tjera me da je odnesem preko praga recepcije kao što ju je muž trebao odnijeti preko praga njihova zajedničkog doma. Starija gospođa spava na recepciji. Sniva Deana i Branda. Neugodno crvenilo popunilo joj je obraze u trenutku kad “moja supruga” udari u zvonce, istrgnuvši staru recepcionarku iz vruće noći s mrtvim hollywoodskim bogovima.
“Ja i moj muž bi htjeli uzeti jednu sobu”, djevojka čiji glas do tog trenutka nisam čuo prekine svoju šutnju, te me čvrsto zagrli i počasti poljupcem.
Starica nevoljko zamijeni Solitaire na CRT monitoru digitalnom tablicom sa sobama.
“Molim vas, brže!” ne skidajući osmijeh s lica, požuruje staru damu udarajući zvonce na recepciji.
“Soba 021”, starica izvuče ključ sobe i preda mi ga.
“Naš sretni broj”, veselo klikne djevojka i povuče me prema sobi.
***
Čim otvorim vrata, ćudljiva je i šutljiva. Baš kao na putu do ovdje. Skine vjenčanicu. Okrenuta mi je leđima, niska i krhka. Ponudim joj svoju majicu u kojoj inače spavam. Leđa prekriju datumi Springsteenove turneje Wrecking Ball. Trst. 2012.
Zavukla se u krevet, sakrivajući se ispod tanke posteljine.
Dlanom udari po krevetu. Daje mi dopuštenje da podijelimo krevet.
Poslušam je. Skinem odjeću i legnem pored nje.
Posteljina joj prekriva lice, potpuno je sakrivši od stranca u onome što je trebala biti prva bračna noć. Okrenuo sam se na suprotnu stranu kako slučajno ne bih postao prvo lice koje će vidjeti ujutro.
Brojevi na satu bodu me u oči. Ne dopuštaju mi da usnem.
Njezin plač iz minute u minutu postaje sve glasniji.
Odjednom vidim trenutak njezina velikog dana, minute prije nego što treba zakoračiti prema svom mužu, oslikava minutu u kojoj oštra bol u trudničkom trbuhu krvlju oskvrnjuje bjelinu vjenčanice.
Trgnem se iz stanja između sna i jave. Okrenem se. Nema je.
Kucam na vrata kupaonice.
Nema odgovora.
Uđem.
Ugledam je na podu – uplakanu i nasmiješenu, iznad oštrih krhotina zrcala, iznad refleksije njezina izmučenog lica.
Raširi svoje ruke. Želi da je zagrlim.
Sjednem pored nje i ispunim skromnu želju mladenke čija je krv preplavila pod kupaone. Otvorim joj šaku. Izvučem komad stakla kojim si je razrezala arteriju na preponama.
Bunca u umirućem deliriju.
“Bit će sve OK”, ponavljao sam.
Pogleda me. Nasmiješi se i zatvori oči.
U njezinoj sam tišini ostao puna tri sata. Nakon prve minute trećeg sata, ostavio sam je u kupatilu nepoznatog motela, položenu u smrdljivu smrt što odiše po sredstvima za čišćenje kojima je starica s recepcije tik pred naš dolazak isprala krv i rigotinu prošlog slomljenog srca koje je iskrvarilo po nebesko plavim pločicama. Pri izlazu, stara me zaustavi i uputi prema bajkerskom baru. Kao poklon za dobro vladanje, darovala mi je vizitku motela s posebnim pečatom.
“S time možeš piti na račun našeg motela dok ne zatvore ili dok ne zaboraviš”, kaže starica.
Pogledam vizitku koja djeluje kao da je prošla kroz ruke stotine klijenata. Na njoj, smiješi se neonski kauboj s parkinga i kroz oblačić progovara podebljanim slovima – Hvala što ih dovodite k nama. Tako je najbolje za sve.
“Što preporučujete?” upitam je.
Starica se na trenutak zamisli.
“Kad već možeš piti na naš račun, ja bih uzela plavog Johnnieja”, nasmiješi se i nestane s motelom, ostavljajući me ispred bajkerskog kluba čiji mi zaštitar širom otvara vrata i naklanja se tome što sam mladu izgubljenu damu sigurno doveo u smrt.
Sjetim se riječi s vizitke. Tako je najbolje za sve. Ne slažem se s njima.
Johnnie Walker, blue label. S time se slažem.
Dok očekujem piće za svoj pro bono obavljeni posao, blijedi Harun na karaokama kroz suze pjeva o dobroj djevojci koja voli Isusa i Ameriku. Pored šanka, pakleni pas spava neometen karaokama i masakrom klasika. Harun dolazi do refrena. Konobarica postavi bocu viskija na stol.
S čašicom viskija u ruci, gledam kako Harun završava sa sakaćenjem Pettyjeve pjesme. Želi nastaviti s “Room At The Top”, ali ga zaštitar zbaci s pozornice. Harun se odupire. U pozadini glazba ide dalje. Umjesto riječi pjesme, Harun psuje svece. Prijeti zaštitaru, ali ovaj ga ne sluša. Ima sreće što ga nije izbacio.
“Di ćeš sljedeće?” upita me konobarica.
“Rijeka.”
“Super. To je odmah iza ugla. Dvadesetak minuta vožnje.”
“Super. Mogao bi onda i krenuti, ha?”
“Ne djeluješ mi baš da si u stanju voziti.”
“Mogu prespavati ovdje?” upitam.
“Ne. Ovdje možeš samo pit. Pravila kuće.”
Pogledam oko sebe, u gotovo prazan klub. Dignem bocu plavog Johnnie Walkera u zrak i zaderem se kako nudim bocu onome tko me doveze do Rijeke. Barem mislim da sam to uzviknuo. Uglavnom, nešto sam promrmljao. Pakleni pas lijeno zijevne.
Uzmem gutljaj viskija.
Harun sjedne pored mene.
Gleda u ključeve mog Yuga.
“Čekam te ispred”, uzme ključeve i zavrti ih među svojim mršavim prstima.
Prije nego što iziđe, pljune na pod pored izbacivača.
Krenem za njim. Vidim ga ispred Yuga. Nije mu jasno zašto su četiri žmigavca upaljena. Nije mu jasno zašto sam ostavio otvoren prtljažnik. Kroz bijeli šum krčećih zvučnika dopiru fragmenti propovijedi koji nas uvjeravaju u ljubav Isusa prema momku s desne strane križa, s desne strane Bogu. Šum propovijedi i mehanički zvuk neonskih svjetala nadglasaju razum.
Mrak.
Toni Juričić, “Nokturni u d-molu”, Fraktura, 2022.
Knjigu možete nabaviti na: Fraktura