SPLET
(Entangle)
Ponekad to radije ne otpetljavam.
Više volim da ostane neuređeno
jer tako je bujnije
kao izvesno grmlje u Ulici Riba kraj kojeg svakodnevno prolazim
u neuglednom dvorištu, ispred kuće u kojoj izgleda niko ne živi:
razgranati žbun, u visini grudi, krupnih belih voskastih cvetova –
po čijim se stabljikama istovremeno penje i prepliće
druga vrsta puzavice sa malim cvetovima purpurnocrvene boje
koji se pojavljuju i nestaju unutar lavirinta lišća
poput majušnih grimiznih šavova.
Da bi se shvatio beli i grimizni splet ovih vrsta,
od kojih jedna možda davi drugu,
jedna drugu možda podupire – bili bi potrebni
botaničar i psiholog u isti mah,
– ali više volim da to ne raspetljavam,
jer tako je bliže istini.
Svoju divlju ljubav, i to što je stalno iznova
zarobljava strah da ne budem sentimentalan;
potrebu da obuzdavam čak i ljubaznost sveta,
odbijajući darove za koje nisam spreman;
svoju očito neiskorenjivu predstavu
da se krećem prema odredištu
– verovatno bih mogao raspetljati,
pa ipak, umesto toga, radije šetam Ulicom Riba
po suncu i vetru, bez kontrole nad
svojim osećanjima i mislima,
grimiznim i zelenim i boje slonovače, ne shvatajući šta sam,
a onda se povremeno ipak prisetim, i briznem u plač,
pomalo zbunjen dok kroz mene rastu puzavice
i cvetaju nepredvidljivo.
KRATKA ISTORIJA MODERNE UMETNOSTI
(A Short History of Modern Art)
Kafić „Zelena sova“ – mislim da sam
tamo prvi put čuo Đakometijevo ime;
„Đakometi“, sa strahopoštovanjem je izgovorio tip s kozjom bradicom i beretkom,
koji je pušio kretek i razglabao
o položaju modernog čoveka,
dok se upinjao da ubedi neku mladu, istetoviranu vampirku
da se vrati s njim u njegov kovčeg.
„Kapiraš li me, dušo?“, preo joj je u uho.
„Đakometi je realan do bola.“
Posle toga sam otišao u muzej
i nadogradio svoj rečnik
s još malo Đakometija,
Đakometija, koji je ideju ljudskosti
iz izrazа stanje ljudskosti
predstavljao kao nekog stradalnika od požara
osovljenog na dve noge nalik pocrnelim štakama
u krajoliku s bodljikavom žicom i koncentracionim logorima.
Tamo negde mi je palo na pamet
da su Đakometijeve skulpture zacelo neobični autoportreti.
Zamišljao sam anoreksičnog tipa negde u Italiji
kako sa gorionikom za zavarivanje
tumara po seoskom predelu,
i vari, jednog za drugim,
paukolike kosture
od nagaravljenog metala.
A onda sam na radiju čuo pesmu pod naslovom „Đakometi“,
sa mučnim, upečatljivim stihovima
prožetim teskobom: Svaki se čovek trudi odluku da odmota,
da li da ljudožder bude, il’ da se liši života.
Imao sam 17 godina – majka mi je umrla;
u glavi mi je kiptelo od besa i straha.
Uvideo sam da su ljudi neiskreni i zbunjeni;
u duši teško crnilo – svet nesiguran.
Izgledi čovečanstva ne baš tako sjajni.
I upravo tad se pojavio Đakometi
da me izbavi.
Dobra vest beše to
što je neko prokljuvio
kako da uzme loše vesti
i pretvori ih u umetnost.
AHILEJ
(Achilles)
Ahileja donose sa bojnog polja.
Tri četvrtine tela zastrto je tankim zelenim ogrtačem; izviruje tek krupno golo rame;
lice mu je pepeljasto i bledožuto.
Njegov rat je završen. Vode ga kući.
Ostavili su ga na nosilima naspram mene
u proširenju ispred Radiologije. Kese sa infuzijom lebde mu nad glavom
poput dečjih balona sa helijumom privezanih uzicom za ruke.
Svima je jasno da je gotov.
Čini se da smo privremeno utaboreni
na obali one čuvene reke koja je tekla
kroz London i Detroit, Bangkok i Bagdad –
tog Ganga niz koji je minulo stotinu miliona duša
poput sveća što trepere u izmaglici.
Tu su i naši hrabri drugovi: bolničar sa dredovima iz Birmingema;
punačka medicinska sestra s Filipina; Miron koji svoju platu troši na loto;
uplakana rodbina. Sa šapatom prolaze između nas.
Ahileju – konačno ga prozivaju –
i odvoze u zasvođenu odaju
Radiologije hladnu kao grob.
Guraju ga pored mene. Možda jedino ja vidim
šest stasitih duhova što stupaju mu uz bokove
i ritmično udaraju pesnicama o štitove.
Poželim da kažem: Slušajte, nemojte ga sažaljevati! Njegova mašta nije mrtva!
I dok promiče tako postrance, otvara sivo oko,
gleda me i diže dva prsta u znak pozdrava
koji polako prepoznajem.
A potom ostajem sam,
i sad ja plačem,
samog sebe oplakujem.
SELOTEJP
(Scotch Tape)
Ima jedna radio-stanica na levom kraju skale
na kojoj se ceo dan može slušati o genocidu i ratnim zločinima;
kako su na jugu izbore jeftino kupili
ljudi u uniformama bez obeležja;
kako se kontaminirani lek otpremao u inostranstvo,
sve dok se nisu počela rađati deca sa deformisanom kičmom.
– A onda velike zavere: kako se truju okeani;
toksični otpad ispumpava se iz jednog kontejnera u drugi,
naftne bušotine poput stomatološkog zahvata
na vilici zemlje.
I loše vesti samo naviru poput reke
ili mahnitog, prljavog talasa, koji se lomi o tebe kao o obalu.
Emisija se zove Beda sveta.
Spiker ima glas poput želučane kiseline.
Slušati ga predstavlja neki vid moralnog mazohizma.
Emituje se svake večeri od osam i deset.
I slušam je večeras, revnosno,
predano,
gunđajući pomalo iznerviran
dok pokušavam da zavučem nokat
pod reckavu ivicu selotejpa
i odlepim je sa malog providnog kotura
kako bih zalepio pocepani list
u polovnom primerku Heraklita,
gde on kaže da sve gori.
TRUDIM SE DA TE USREĆIM
(Trying to Keep You Happy)
Prikovaću limenu ploču na krov iznad naše spavaće sobe
tako da će te, u avgustovskim noćima, žestina kiša
probuditi,
a potom ponovo uljuljkati u san.
Okrečiću prednju sobu u žuto, a stražnju u plavo,
da premeštanjem možeš menjati raspoloženje.
Unutra će biti zabranjene novine, sa svim tim pričama o ljudskim gadostima,
i na zidu neće visiti satovi, umesto toga
postavićemo fontanu nasred kuće,
da nas šum vode što protiče
podseća šta vreme uistinu jeste.
Za letnjih dana, povetarac s jugozapada nanosiće
dremljivo zujanje pčela iz kukuruzišta i vinove loze
preko simsa kuhinjskog prozora
gde na tanjiriću iznad sudopere
komad sapuna koji su tvoje ruke u više navrata dodirivale
čeka da ponovo dodirnut bude.
Sve što činim u sklopu je moje sebične mudre strategije
da te srećom okujem za sebe.
Tako mi je sinula i ideja za piliće
naručene poštom.
Pogledaj piliće, reći ću ti, pokazujući napolje,
dok ću drugu ruku uvući
u zadnji džep tvojih farmerki.
NEKRETNINE
(Real Estate)
Ne verujem ljudima koji suviše često koriste reč izvanredno.
Niti onima što ti kažu kako obožavaju sve,
kao recimo: „Obožavam Suzan Sarandon“, ili „ovaj kolač od jabuka“, ili „tvoju frizuru“.
Izgubim se u preterivanjima.
Drvo će se srušiti pod tolikim obećanjima.
Grana će se slomiti od svih tih teških plodova.
Zašto se pretvarati? Nisu sva ljudska bića lepa.
Ljudi nastradali od bombi nisu, samim tim, heroji.
Ako je čovek nesrećan jednog utorka uveče
to ne znači odmah da je svet užasno mesto.
General sa četiri zvezdice na televiziji kaže:
„Bombardovanje tog grada bilo je ozbiljna greška,
ali me je naučilo mnogo o sopstvenoj ličnosti.“
Možda bi trebalo da dâ medalju svom psihoterapeutu.
Kad čujem kako neki ljudi govore,
pomislim na one velike kuće izgrađene duž obale Nju Džerzija
koje običnom svetu potpuno zaklanjaju pogled na okean.
Pomislim na one koji to nazivaju ulaganjem u nekretnine.
Moji heroji su oni koji ne govore mnogo.
Ne grle se s ljudima koje tek upoznaju.
Koriste se običnim jezikom čak i kad slušaju.
Odmaknu se i omoguće vam da sami vidite.
Ne dopire mudrost do svakog iz Kalifornije.
Sva je prilika da ću i ja
umreti mukotrpno u neznanju.
Ako želiš da vidiš izgubljenu civilizaciju,
zašto naprosto ne pogledaš u ogledalo.
Ako želiš da govoriš o ljubavi, zašto ne počneš
s tim nevenima koje si zaboravio da zaliješ.
IMAM DOBRE VESTI
(I have Good News)
Kad se poslednji put u životu razboliš,
dok budeš hodao uokolo, klecav, slab od svoje konačne bolesti,
osećajući kako se prostor između tebe i drugih ljudi
sve više širi
poput razmaka između čamca i doka –
počećeš da primećuješ biljke i cveće svoje mladosti.
I izgledaće ti novi kao i onomad –
buketići lavande uređeni u neshvatljivo
delikatne sunčeve sisteme:
tamnozlatna dugmad sa ljubičastom grivom;
labuđebelo grlo isprskano mrljama boje rotkvice;
vlaknaste stabljike što se završavaju zvezdicom.
Tamo su gde si ih i ostavio, pored klupe na stanici;
uz žičanu ogradu iza udovičine kuće.
I duboko ćeš čučnuti
i zuriti u njih, baš kao i ranije.
Pošto ti se to sada srce obnavlja,
ne treba da se plašiš poniženjâ smrti i starenja.
Sinagoga od cveta marihuane biće ti dokaz
da nije svaki trenutak
pregažen nastupanjem svih ostalih.
I nije važno ako skončaš izolovan i sam,
dok neprestano pritiskaš prekidač za ubrizgavanje
morfijuma; nije važno ako umreš
cmizdreći u ogradu bolničkog kreveta,
odbijajući da primaš posete,
njušeći vlastito telo u zoru.
Mračni kraj ne poništava
sjaj sredine.
Nikakva sramota ne može baciti senku na tvoj najradosniji dan.
Avenijom Šepard promiču vozila.
Vitice orlovih noktiju prepliću se
oko žica odbačenog bicikla.
Toni Hogland, “Psihoterapeut, bivši sveštenik leči strah od Boga”, s engleskog preveo Alen Bešić, Kontrast, 2021.
Knjigu možete nabaviti na: Kontrast