Tvrtka Kulenovića sam intervjuisao u njegovom sarajevskom stanu, čini mi se na trinaestom katu jednog nebodera smještenog pod Trebevićem i u Trebeviću, kako mi je objasnio dok smo telefonom dogovarali intervju. Zamolio me da dođem u pola osam navečer, noć je za kasnu zimu bila neobično sparna. Iskoristio je moje prisustvo da, tokom cjelovečernjeg razgovora, ispuši nekoliko cigareta kojih se baš tog jutra bio odrekao.
Dok sam pio instant kafu koju mi je poslužila njegova kćerka, Kulenović mi je na primjerku Oslobođenja pokazivao jednu toponomastičku šalu koja na zabavan način objašnjava kako je od imena Ragusa nastao Dubrovnik. Sjedili smo u trpezariji, svjetlo je prigušeno, na zidu se djela slikara Hakije Kulenovića, Tvrtkovog oca.
Prije nego sam uključio diktafon razgovarali smo o Bulgakovu, Claudeu Levi-Straussu i jednoj empiricističkoj kritici poststrukturalnih teorija. Uspio sam izbrbljati i nekoliko rečenica o Dylanu Dogu. Nešto od tog ćaskanja izronilo je i u kasnijem razgovoru. Na kraju večeri imao sam više od tri sata snimljenog materijala.
Dok sam se opraštao Kulenović me najuljudnije pozvao da ga ponovo posjetim, napominjući da ne moram žuriti.
SALČINOVIĆ
Običava se pisati i govoriti da ste pisac intimističke, autobiografske proze, ali Vaše prve priče, koje ste objavili u studentskim danima, nisu bile takve. To su bile izmišljene priče…
KULENOVIĆ
Da, izmišljene, izmišljene. Ja za njih kažem da su moj modernizam. U bitnom smislu jesu modernizam, jer su izmišljene, ali neke od njih su i dobre. “Priča o kočijašu” mi je još veoma draga, jer ima tu ljudsku socijalnu dimenziju, a u drugima ima dosta, dosta igrarije. Modernističke igrarije.
SALČINOVIĆ
Kako je došlo do poetičkog obrata?
KULENOVIĆ
Ah, pa reći ću vam, nema to veze sa teorijom. Niti sam ja to tada znao, niti me je zanimalo. Postmodernizam me jeste zanimao, ali tada još nisam ni znao šta je postmodernizam, a uglavnom niko nije znao, koliko se ja sjećam. Dakle, nisu mi bile dobre te priče. Po mome osjećanju, osim te jedne koju jako volim, nisu bile dobre. Negdje u tom trenutku se, otprilike, pojavila knjiga Miloša Crnjanskog, koju zovu romanom, a koja je zapravo putopis, “Među Hiperborejcima”, i ja sam tada rekao: pa putopis može biti visoka literatura. To nije pitanje nikakvog puto-opisa, nego je to jedno stanje koje je djelimično i esejističko, i pripovjedačko i svakakvo. To je i Isidora Sekulić nazivala prozom, i to mi je najviše odgovaralo. Zato sam prekinuo sa pisanjem tih modernističkih priča, vidio sam da te priče nisu dobre ni meni ni drugima. Onda sam prešao na putopis.
SALČINOVIĆ
Vratit ćemo se na putopise, za sada ostanimo u Vašim studentskim danima. Vi ste odabrali studij književnosti nauštrb filma?
KULENOVIĆ
Da, jesam ja htio film, i moram vam reći, vrlo… Pa sasvim je logično da sam na kraju odabrao književnost, jer putovanja bezveze, sjedenja negdje bezveze, razgovori bezveze, to nije nešto što je meni odgovaralo. Iako jako volim film, ali da se time bavim, to mi se čini besmisleno. Da li bih uspio, to je sasvim drugo pitanje. Ali film kao bavljenje nečim nije moja stvar. Moja stvar su ipak bile knjige i književnost. Ja ne znam ni da li bih prošao na prijemnom ispitu. Tada je postojala Filmska akademija, uglavnom ne znam da li bih ja prošao na toj akademiji. Ali to pitanje ovdje i ne spada. Bitna je ta činjenica da to jednostavno nije moje, ma koliko volim film. Mogu da ga volim isto kao i književnost, ali da se dođe do filma, treba raznog običnog rada, ubjeđivanja, spavanje kojekuda itd, što meni nije trebalo.
Ono što je meni bitno kada se govori o filmu, a to sam stavio i u svoje knjige, čak i u prozu, jeste da nije važna činjenica da je film priča u slikama. To nije bitno. Nego filmu prethodi, ne fotografija… da, fotografija mora biti, ali filmu prethodi ona vašarska sprava na kojoj se konj vrti na dobošu. Cilj je da se postigne da se konj vrti kao da je u trku. Ali, zapravo, temelj filma, pa i književnosti, treba tražiti prije nego se konj zatrči, dok još polako obilazi svoj krug. U mnogim velikim filmovima možete nešto slično naći. Dakle, ne opis trka, nego uvodno kretanje koje je uslovljeno tehničkom činjenicom.
SALČINOVIĆ
U to vrijeme u Beogradu boravite u jednom kosmopolitskom miljeu. Aktivna je slikarska grupa Mediala, u gradu je bio i Leonid Šejka, a upoznali ste i Danila Kiša i ušli u krug njegovih prijatelja. Koliko je to vrijeme odredilo Vašu poetiku?
KULENOVIĆ
Veoma, veoma. Kiš mi je bio i prijatelj i učitelj istovremeno, što je i najljepša moguća situacija. Ono što je on radio, to sam i ja zapravo želio da radim. Stil, da nazovemo to stilom, bio je i njegov i moj. Nisam ja njega nikada oponašao, ali veoma tijesno i veoma blisko sam bio vezan za taj način književnog govora. U to vrijeme je još bilo puno realističke književnosti, ali i drugih međustepena, da tako kažemo, nečega što nije književna kreacija, nego je pitanje odnosa prema realnosti. Odnos prema realnosti se ne može izbjeći, to će uvijek biti, ali ako smatramo da je to zadatak pisca, da se time isključivo trebamo baviti i da nam to bude sve, onda to, po mome mišljenju, nije književnost. Književnost je sam jezik. Kako god to shvatili, ipak jeste. Kao što je poezija – poezija, tako je proza – proza, a ono o čemu se piše to je jedna od neizbježnih i neophodnih stvari. Da nema toga ne bi bilo ničega, to je jasno.
SALČINOVIĆ
Pored toga, Vi ste odrasli u ateljeu. Vaš otac je bio slikar. Koliko je odrastanje u ateljeu uticalo na oko književnika?
KULENOVIĆ
U ateljeu sam pokupio više interesa za slikarstvo i bavljenja slikarstvom, hajdemo reći, kao likovni esejista. Znam o tome jako puno, ali da je nešto direktno utjecalo – nije. Ipak književnost dolazi iznutra, sva je iznutra, i to se mora nekako začeprkati. U djetinjstvu mi je, međutim, strip bio opsesija. Kada je izašlo „Putovanje“ onda me je Momo Kapor zvao da dođem govoriti o toj knjizi. A istovremeno je u susjednoj sobi jedan Žika, jedan od čuvenih stripologa, da tako kažem, u isto vrijeme govorio o stripu. To je bilo negdje gdje se strip još uvijek nije smio pojaviti, nije imao šanse. A on je o stripu govorio. Ja sam potpuno poludio, napustio sam svoju emisiju i otišao kod njega, da ga slušam. Strip mi je bio temelj svega. Na dan kad je počeo Drugi svjetski rat, toga se naravno sjećam i to sam napisao, kada je počelo bombardovanje Beograda, ja sam čitao strip Brick Badford. On je pravo ulazio u neki podrum koji je bio beskrajan kao pećina kada su po Beogradu počele padati bombe.
SALČINOVIĆ
Da, kod Vas je i to zanimljivo, mnogi pisci se ustručavaju da o tome govore, ali Vi nikada niste krili da imate uzore. Bulgakova ste uvijek isticali kao prvog. Kakvo je bilo to vrijeme u kojem ste otkrivali Bulgakova?
KULENOVIĆ
Joj, to je smiješno. Ja sam tada bio, tačno se sjećam, dramaturg u Drami Narodnog pozorišta. Neko među ljudima koji jesu ili nisu čitali knjige, šta ja znam, teško da je bio neki glumac, ali neko mi je rekao da je to fantastična knjiga. I ja počnem nešto s njim razgovarati, po me začeprkalo. I onda, kada sam to prvi put pažljivo pročitao, bio sam kao maljem udaren. Kaže mi Dino Pobrić, i to je činjenica, pa knjiga se zove “Derviš i smrt”, ali u njoj nema smrti. A kod tebe ima smrt i u “Istoriji bolesti” i u “Čovjekovoj porodici”. Smrt kao neki zaključak. To je od Bulgakova.
SALČINOVIĆ
Nekad sam to izbrojao, u “Dervišu i smrti” umre pet ljudi i Mula Jusuf pokuša izvršiti samoubistvo.
KULENOVIĆ
Da, kada smo o tome razgovarali, već sam bio zaboravio pojedinosti iz “Derviša i smrti”. Ali, Dino je mislio na to da nema smrti glavnog junaka.
SALČINOVIĆ
On je čeka.
KULENOVIĆ
Jeste. Veličina njegovog lika je upravo u čekanju smrti. Jeste, to je dobro rečeno.
SALČINOVIĆ
Pored Bulgakova, tu su i Crnjanski i Andrić…
KULENOVIĆ
Da, da, da. Crnjanski je na mene jako uticao, i poezija, putopisi neizmjerno. Andrić je već pisac s kojim nema poređenja. Od naših pisaca mi je bio drag i Rastko Petrović, i kao pjesnik i kao putopisac. Taj roman “Šesti dan” me nije baš obrlatio, ali i on svakako spada među pisce koji su na mene uticali.
SALČINOVIĆ
A od stranih pisaca?
KULENOVIĆ
Toga već ima podosta. Dostojevski svakako. Za Kafku u početku nisam mario, ali to je bio baš početak, bio sam na nekom marksističkom kursu, gdje je isticano da je to crno, mračno, da se život ne smije tako predstavljati, i onda mi je trebalo vremena da shvatim šta je to. Da to nije nikakav ni marksistički ni nemarksistički odnos prema realnosti, nego da je to Kafka u kome su stvari tako duboke i tako važne da moraju biti važne za sve nas. Dakle genije. A Borges mi je bio učitelj. Dugo, dugo, dugo. I to baš u onome što se tiče pisanja – d kako se piše. On je tu bio veličanstven. Još je. Mada, Kafka i Camus su ostali podjednako veliki kao što su i bili, dok Borges na izvjestan način u izvjesnoj mjeri, dolazi kao kritički, ne kritičar, nego kao kritički pisac o životu, o kulturi, o svemu. To ne znači da je to lažan život, nego da se on prema svijetu odnosi kritički, što nije slučaj kod Kafke, jer za Kafku je to sve crno, to se ne može nazvati kritički. Pa ne može se reći ni da je Dostojevski kritički pisac, nego mu taj mrak izlazi iz njedara. A kod Borgesa ima toga racionalnog kritičarenja, ali je ogroman pisac.
SALČINOVIĆ
Ima i mnogo smišljene lakrdije.
KULENOVIĆ
Da, smišljene. Svaka čast. Kad je dobra lakrdija, onda je i književnost vrlo dobra.
SALČINOVIĆ
Ja bih sada malo prekinuo ovaj razgovor. Maloprije ste rekli da se sa Andrićem niko ne može porediti. On je naš jedini književni nobelovac. Vi ste nedavno kandidovani za Nobelovu nagradu. Kako se osjećate?
KULENOVIĆ
Pa šta da vam kažem. Prvo, jasno mi je da to nema nikakve veze sa realnošću, jer čitava planeta ima svoje kandidate. I razne stvari su me, neću čak ni reći razočarale, ali imam razloga da budem razočaran kada se govori o toj nagradi. Prošle godine je, recimo, nagrađen Francuz Patrick Modiano, čije su dvije knjige objavljene na našem jeziku. Jedna u Beogradu, jedna u Zagrebu, prije otprilike četrdeset godina.
SALČINOVIĆ
Čitao sam jednu prije nekoliko godina. Nije mi se svidjela.
KULENOVIĆ
“Ulica mračnih dućana”? To je objavilo Znanje.
SALČINOVIĆ
Tu ne.
KULENOVIĆ
Drugu je objavio Nolit ili Prosveta. Biće Nolit, ali sad se ne mogu sjetiti kako se zove.
SALČINOVIĆ
Pamtim samo da je bila plava.
KULENOVIĆ
Plava, jeste, jeste. Takva je bila cijela biblioteka. Ali, smiješno je onda kako se dolazi do te nagrade. Vjerovatno je dobar pisac, ja se više ne sjećam, ali iz toga zaista ništa ne možete da zaključite o tome kako se dodjeljuje Nobelova nagrada. Vrlo mi je simpatična bila ona Austrijanka koja nije htjela otići na dodjelu. Jelinek. Gertruda valjda…
SALČINOVIĆ
Elfrida
KULENOVIĆ
Da, tako je. Pa to je veliki gest, čovječe. Malo je ružno, jer je napuhano, kad si već tu, onda ostani tu, mislim, kada si već stigao do toga. A vrlo je naporno i teško stići do toga. Onda mi je to malo neukusno, a istovremeno je neophodno da se kaže: “Daj, brate, kakva Nobelova nagrada”. I Sartre isto nije htio uzeti nagradu. On nije htio primiti ni pare, što mu jako zamjeram. (Smijeh)
SALČINOVIĆ
Našao sam podatak da ih je ipak primio. Možda nije tačan.
KULENOVIĆ
Možda je i uzeo, toliko se brlja oko toga da je moguće da ih je i uzeo. A to isto može da bude i posipanje pogani po njemu. Njemu pare nisu bile neophodne, to je činjenica. Ali to je potpuno nevažno.
SALČINOVIĆ
Vratimo se sada priči o putopisima, odnosno o romanima. Vaša prva knjiga “Odanost jugu” nastaje, kako ste već rekli, na tragu putopisa i memoara Miloša Crnjanskog. Nakon te knjige odlazite u Aziju…
KULENOVIĆ
Tako je. Ta je knjiga zapravo objavljena nakon mog povratka iz Indije, ali to sve nije važno.
SALČINOVIĆ
Crnjanski je govorio da sa putovanja donosi nove stilove, da li je i sa Vama bilo tako?
KULENOVIĆ
Ne, nove stilove nisam, ali jesam puno novih sadržaja. Da bi se donio stil, treba upoznati i jezik, a ja niti sam učio jezik, niti me zanimalo, niti bih znao šta da činim s time u životu, bilo da sam učio hindi ili sanskrt. Čak i kao pisac nisam znao šta ću s time u životu. Međutim, bio sam oduševljen sadržajima indijske kulture, i književnosti, ali naročito likovne umjetnosti. To mi je poslije koristilo kada sam radio na svojoj doktorskoj disertaciji. Doktorirao sam na modernom evropskom i klasičnom azijskom pozorištu. U Aziji sam naučio dosta toga o odnosu primaoca i pošiljaoca, gdje je taj odnos drugačiji, ali gdje nemaju ni svečane sale, ni pozdravljanje usput, ni pitanje kako si kao u američkim filmovima.
SALČINOVIĆ
Šta Vas je tamo očaralo, jeste li ovdje bili nečim zasićeni?
KULENOVIĆ
Bilo mi je, a to mi je tek danas jasno, dosta napuhanosti Zapada. To je jedna od stvari koje su me uvijek iritirale. Jesmo, postigli smo mi, mi na Zapadu, ogromne rezultate, ali smo neke druge rezultate koji Indija ima zanemarili. Bio sam ja i u Kini, ali Kina toga nema. Kina je genijalna zemlja u evropskom smislu riječi. Ima jedan engleski biolog, bio je filozof, marksista, pa je napustio to, on ima devet ogromnih knjiga “Nauka i civilizacija u Kini”. Tu on govori o kineskom pronalazaštvu, o kineskoj pameti, a to nije ono što je mene posebno zanimalo, ali me je jako zanimalo u smislu koliko je to. Uzmite barut, pa svila, pa šta ja znam, takvih stvari ima milion. E, to je bogami nešto što je važno poštovanja.
Mi smo uvijek vezani za neku stvarnost koja je prisutna i agresivna, a u Indiji toga nema. Neću upotrijebiti riječ ljepota, to mi nije nikakva riječ, ali kod njih ima nešto drugo, jedno zračenje koje je vezano za mitologiju, što je vrlo važno. Kineska opera nije vezana za mitologiju, dobrim dijelom je kućna, kao i evropske drame. Međutim u Indiji se primijeti jedno zračenje u samom kretanju na sceni koje nas na ovim prostorima ne zanima. Nama treba borba, mi smo borben narod.
Tu mi je važno ono što kaže Levi-Strauss: magija je tehnika primitivnog čovjeka. Prva važna stvar je to što mi kad kažemo primitivni mislimo nazadni, zaostali itd, a primitivan znači primaran, davnašnji, najstariji… to znači primitivan. I u tom svijetu se izvanrednih stvari događalo i izvanrednih stvari se saznalo. Indija ima nešto što ja stalno ponavljam i pričam svojima: zmija je sveta životinja. Kada se na sred ceste nađe sklupčana, to je onda veliki doživljaj, velika sreća. Ali, isto tako može da se u pijesku sklupča komad kanapa, da napravi isto ležeće klupko, i da misliš da si naišao na zmiju, a nisi nego si naišao na komad kanapa. Takvih stvari je Indija puna i od toga se ima šta učiti. Nisam nikada bio direktno u toj struci, išao sam na susrete indologa, ali sam se držao svoje oblasti. Ali, to je nešto što nikada da naučimo. Naši zanosi nas guraju u jednom ili u drugom pravcu. Fino se izgine pa se ode dalje. Onda se kaže, oni ne ratuju. Ma vraga. Oni ratuju. Ali nema toga suludog zanosa u vezi sa borbom. Imaš ideal, i onda da bi ga ostvario ili ne znam šta, zaroniš u zločin. I u tome se osjećaš komotno jer je to zakon rata. Činjenica je da je zločin zakon rata. Ili jedan od zakona. Ali, kada uranjaš, onda uroniš u oboje – i u zločin i u borbu. E toga u Indiji nema. Kada su se, recimo, borili za teritorije, onda bi kralj jedne države izveo paradno okićenog konja na teren koji hoće da osvoji, i to bilo nešto kao objava rata, ali smiješno je da mi za to upotrebljavamo svoje riječi. On bi došao na tu teritoriju, izveo okićenog konja, i to bi bio znak rata. Naravno da tu postoji diplomatija i sve moguće prevare. Ali se vidi iz te osnovne činjenice da je to nešto drugo. Bili su vrlo veliki ratovi. I njihova epska poezija je vezana za te ratove. Ali ne sa onom agresijom koja nije samo naša, jugoslovenska, nego svi su naši civilizovani narodi bili divlji kad krenu u rat. U španskom građanskom ratu je bilo neopisivog divljaštva, iako je to jedna visoko civilizovana zemlja. Da ne govorimo o Nijemcima. Dakle, kod nas ima nekog divljaštva više nego što mora da bude.
SALČINOVIĆ
Sve do 1987. ste objavljivali “romane o putovanjima”, te godine izlazi “Kasino”, knjiga koja je zadržala fragmentarnu strukturu, ali je crpila mnogo historiografske građe…
KULENOVIĆ
Da, jako mnogo. Ja sam to prvo poslao u onu čuvenu šarenu biblioteku koju je uređivao Zlatko Crnoković. Bože, kako li se to zvalo…
SALČINOVIĆ
Hit?
KULENOVIĆ
Da, i Modianov roman je izašao u toj biblioteci. Prvo sam poslao Hitu, ali mi je Crnković odgovorio da to nije za biblioteku Hit i da nije roman. A onda, kada je izašlo u beogradskoj Prosveti, na ovitku je pisalo: “ovo je jedna jako uzbudljiva knjiga koju njen autor zove romanom”. A meni je već tada to bio roman sto posto, mislio sam da u naše vrijeme tako treba pisati romane. Moram da primijetim da sredina još nije bila sazrela za neki roman koji nije tradicionalan.
SALČINOVIĆ
Zbog čega Vas je zainteresovala ta tema? Kod nas je već postojala cijela književnost koja je tematizovala Drugi svjetski rat u Jugoslaviji. Ali, Vi ste pisali o Drugom svjetskom ratu u Italiji, i o Poljacima.
KULENOVIĆ
Razlog je vrlo jednostavan. Naravno da mi je bila dosadila partizanska književnost, pa i partizanski film. Prvi izuzetan partizanski film za mene je “Gluvi barut” Bate Čengića. Ono je sve bilo povuci-navuci. Bilo je i dobroga, ali je bilo puno navlačenja. Kao dijete sam prošao kroz taj rat i napatio se na razne načine, ali ideja mi je bila da pišem o ljudima, ‘ajmo sada reći o narodu, koji su se najviše napatili, i to su, po mome mišljenju, bili Poljaci. Neki dan sam gledao film, sada sve odreda gledam te filmove iz Drugog svjetskog rata, gledao sam film koji govori o vazdušnoj odbrani Britanije u kome piloti razgovaraju na poljskom. To me je dirnulo, plaćem kada vidim takvo nešto. To je jako lijepo od Engleza. Šta koga briga, piloti su piloti – oni, međutim, komuniciraju na poljskom. A ima puno tih stavova, ili, ne znam da li da to nazovem stav, ima mišljenja gdje se kaže: “poljski avijatičari su spasili London”. Možda jeste, možda nije, ali me je to dirnulo u engleskom filmu gdje oni idu da brane London, a međusobno razgovaraju na Poljskom. To je nešto što svjedoči o veličini Engleza. I tu je meni bila “kvaka 22”. Rat je jedna strašna ljudska situacija i, u izvjesnom smislu, velika ljudska situacija, to je razumljivo. Ali taj motiv kod Poljaka, motiv osvete i ljubavi za domovinu, bio je vrlo moćan. Vrlo vjerovatno, između ostalog, i zato što su bili tako pregaženi. Da se taj rat odvijao i teturao, ne bi bili toliko motivirani, ali ovdje je patriotizam izazvan udarcem. Nefer udarcem. I zato sam se opredijelio za Poljake. A onda sam “Kasino” našao tako što mi je Italija bila svaka druga riječ. Iskopao sam taj “Kasino”. Bila je tu i komponenta koja mi je vrlo važna, nju su svi pominjali, da je, navodno, ja sam to studirao, pa sad, da li je tako ili nije tako, ali navodno su opatiju Monte Casino užasno bombardovali, skroz je razvalili, a da su navodno pri tome znali da Nijemci nisu u opatiji, nego iza nje. Nijemci su na tome dobili: pod jedan, zato što su bili iza, a pod dva, zato što su se bolje mogli braniti u krhotinama i ruševinama, nego u jednoj stabilnoj, sređenoj zgradi. Tu ima primjedbi koje možda… ma jesu, jakako, izrečene su… da su to protestanti bombardovali i razvaljivali svetinju katoličanstva. Ma ima, rečeno je i to direktno.
SALČINOVIĆ
Šta je u poetičkom smislu značilo prestati pisati putopisne romane i početi kopati po historiografskoj građi?
KULENOVIĆ
Tu, znate, ima moje putovanje. Ono nije ušlo u ova izabrana djela, a bilo bi dobro da jest. Maleno je, a nismo htjeli ništa da prislanjamo jedno uz drugo. To je putopis o Indiji koji je zapravo roman. I Dževad Karahasan je pisao o njemu pod naslovom “Roman o putovanju”, a Kiš je onda na sljedeću knjigu “Pejsaži zrelog doba” isto govorio, meni lično: “Čovječe, pa to je roman”. Dakle, tu je bio, kako da kažem, tihi prelazak sa putopisa na roman.
SALČINOVIĆ
Vama, pretpostavljam, nije bilo mnogo stalo do toga da li je to putopis ili roman.
KULENOVIĆ
Ne, ne, ne, jer putopise u smislu 19. vijeka ne bih nikad pisao i ne mogu pisati. To su gluposti. Dakle, uvijek je tu bilo mnogo romanesknog, i u „Odanosti jugu“, samo što nije težilo ka jednoj cjelini, nego je išlo po pričama. A ova dva romana su išli u cjelinu. Sve je u tome, osim što su bili organizovani u cjelinu, drugog razloga i argumenta nemam.
SALČINOVIĆ
Nakon “Kasina” otišli ste nešto dalje u prošlost, u Španjolski građanski rat. Zašto tamo?
KULENOVIĆ
Tamo, eto, tu nisam ni bio prisutan, ali to je… možemo reći jedna ideološka opsesija. Jean Luc Godard je rekao: “Ne mogu prežaliti što nisam imao 20 godina u doba Građanskog rata”. Da li bih ja otišao, da li je meni to pristajalo, o tome ništa ne mogu reći, ali to je, za mene, jedno ispunjenje čovječanstva kakvog ni ranije ni poslije toga nije bilo. Jer, boriti se protiv Hitlera značilo je spasavati se, a Španski građanski rat je samo mogao biti spasavanje ideala. Ideala ljevice. I u romanu i kasnije sam rekao da je s time ljevica prestala da postoji. To je bio njen posljednji veliki čin. Krvarila je i spolja i izvana.
SALČINOVIĆ
Nakon dva rata o kojima ste pisali sa vremenske distance, u “Istoriji bolesti” pišete o ratu dok se on događa. Kakva je razlika u pisanju?
KULENOVIĆ
Prije svega, razlika je u brzini pisanja. Pisao sam noću i u mraku. Događaji su me pritiskivali. Sve što se meni događalo jako me pritiskivalo. To je veliki bol. Onda detalji, koje kao dijete nisam mogao ni da vidim, niti sam učestvovao. Jer ovo što je bilo u Sarajevu, to nikad nigdje nije bilo. Sve me je pritiskalo, ali najviše ono što je bilo lično: smrt supruge i smrt majke. I smrt brata po završetku rata. To je ono o čemu ja uvijek govorim: umjetnosti bez emocije nema.
SALČINOVIĆ
Negdje ste, ne sjećam se da li pisali ili govorili, ali ste, pričajući o Tolstojevom “Ratu i miru”, kazali da je potrebna distanca od rata…
KULENOVIĆ
To sam i sada, nedavno, negdje rekao.
SALČINOVIĆ
Zanimljivo da ste sa sviješću o distanci morali pisati bez nje.
KULENOVIĆ
Ne mogu vam to objasniti, išlo je samo od sebe. Kod mene se i inače stvari uklapaju kada dođu do neke tačke. Ove detalje hoću, ove neću, toga je jako mnogo bilo, a otkud su se našli ti detalji i zašto stupaju u cjelinu, ni u jednom od ta tri slučaja ne mogu objasniti. Ni u putovanju, opisan je tok putovanja, ali je fragmentirano. Pišem mnogo više nego što ostaje u knjigama. Iz napisanog mogu da vadim detalje koji sami od sebe prave cjelinu. Od svega je ostalo puno. Od “Kasina” oko 80 strana. I u “Čovjekovoj porodici” isto. U “Istoriji bolesti” sam bio štedljiviji.
SALČINOVIĆ
Boro Kontić je Vaše pisanje uporedio sa jazzom.
KULENOVIĆ
Jeste, to mi je vrlo drago. Mogu vam reći da sam, kad su me predložili sa fakulteta za Nobelovu nagradu, rekao da bi mi bilo beskrajno drago da Boro Kontić napiše prijedlog. Napisao je fantastičan kratak tekst u ime Sarajevskih sveski.
SALČINOVIĆ
Profesor ste na univerzitetu od 1972. Kako ste kombinovali profesuru sa književničkim radom?
KULENOVIĆ
Teorijom se bavim onako kako se pisci bave. Nešto je bilo neophodno u nastavi, ali nisam na tome insistirao, mada me jako hvale kao teoretičara. Ali, razlog je u tome što sam želio da razumijem stvari i da ih razumijem na svoj način. Ja Lacana baš nešto i ne razumijem, da vam pravo kažem. Pritom mi je žena psihijatar (smijeh). Ne razumijem Lacana. To onda ne može biti moje, jer ne mogu ga sebi približiti. Šta onda, dakle, sa teorijom? Tu ima bezbroj detalja koje vam mogu navesti. Prvo, jedna ubitačna preciznost u književnosti. Za to imam primjer iz „Srca tame“ Josepha Conrada. Onaj brod ide kroz uzak kanal. I sa jedne i sa druge strane je obala, i na jednoj i na drugoj strani su divljaci. A on kaže ovako, svaki divljak može da gurne ili da baci koplje na njih. Ako se koplje može gurnuti, to znači da smo mi tu. Kako se to gurne koplje? Koplje se baca. A ako se može gurnuti znači da smo tu, s njima, pred njima, paralelno. Takve me stvari oduševljavaju u književnosti, gdje detalj otkriva čitav jedan svijet, bez neke namjere otkriva nam čitavu geografiju. Ima kod Alessandra Bariccoa, ne mogu se sjatiti da li je to kod njega direktno u vezi sa književnošću, ali mislim da jeste, mjesto gdje on kaže da je problem sa umjetnošću isti kao sa avionima na početku Prvog svjetskog rata. Jer, tada su avioni imali propelere koji su se okretali i mitraljeze koji su gađali između krakova propelera. E, hajde ti to ugajguni. A on je rekao, to je jedan od osnovnih problema književnosti. Takve stvari mi jednostavno otvaraju oči. I kao profesor sam gađao takve detalje. Zbog toga sam se intenzivno bavio teorijom, ne da bih saznao, nego da bih shvatio neke stvari.
SALČINOVIĆ
Pratite li književnost Vaših studenata?
KULENOVIĆ
To je vrlo veliko pitanje. Književnosti je tako mnogo. Naravno da, ako uzmemo neko današnje stanje, onda je izbor iz tog stanja književnost mojih studenata. Ali ne mogu reći da baš pratim, jer je previše toga.
