Zbrajanje
Nedjeljom ulice
Smrde na hidrogen
Prelazim jednu od onih
Bez broja
Dan me tjera na spavanje
Pijem
Popodnevnu terapiju
Pred kraj sam liječenja
Polako mršam
Apstinencija mi zezne korak
Na svakih petnaest sekundi
Ušuškavam se
Među daskama
Pazim
Ja sam znate
Prašina
Preživio sam abortus
Odavno sam trebao
Biti bačen
U kontejner
Iza porodilišta
Linija
Tijelo mu je prožeto svrabom,
Mrzi kad raščešava tjeme
Na ulaznoj kapiji
Pozdravlja djevojke,
Uređaji otkucavaju
Njemu drage ritmove
Noću,
Ona mu zatvara
Prozor
Da ga hladan vjetar
Ne probudi
Prije vizite
Zimska kratkodnevnica
Boce sa antisepticima
Su spremljene
Za slučajnosti sa keramičkim nožem
Uniforma zaslijepljuje,
Tehničar ravnodušno govori
Deseti večeras
Hidrogen zapucketa u prorezima
Sedative povraćam u bubrežnjak,
Krv zamrlja lateks
Nabijenog katetera
Priče više ne postoje,
Sve staje u manje rečenica, kao:
U čekaonici
Sjede roditelji i prijatelji
I niko ništa ne radi
Niko ne zna
Šta da uradi
