Ti se ne sjećaš drveća. Posmatram te dok ljuljaš svoje tijelo, tijelo dvanaestogodišnjaka, oko akacije mlade koliko i ti ili mlađe. Stare lipe su posjekli kada sam ja bio tvojih godina ili blizu toliko: debele, drevne i prepune tamnog zelenog lišća. Penjali bismo se i sakrivali po njihovim granama dok smo se igrali žmire; okrutno, kako samo djeca umiju, katkad bismo otkidali i gulili one tanje i od njih pravili lukove ili harpune, koje uopće nismo trebali jer je more bilo mjesto daleko od nas koliko i Eskimi u čijim smo pričama čitali o njima, ali smo ih svejedno oštrili. Ova ulica, iako nosi isto ime i kuće su prilično iste, nije više ona ulica; ona je uljez koji je uzurpirao mjesto što bi inače trebalo mirisati na jabukov pekmez razmazan preko kriške kukuruznog hljeba i čaj od nane i matičnjaka. Ti se ničega ne sjećaš: i tko je kriv za to? – cijeli svijet je kriv.
Ranije, mnogo ranije prije nego su posljednje stare lipe posječene, one su bile naši bogovi. Bogova sada više nemamo. Nije mi žao zbog toga, ali ne mogu sebi izbaciti iz glave misao da da smo bili zadržali bogove, možda bismo sada imali i lipe. Istina je i to kako smo vjerovali (ili, oni, pošto je to bilo prije mojih dana) – da je duša svakog pojedinca bila vezana za dušu nekog stabla u blizini: naše šume su stoga u to doba bile guste i blistave. Izgubivši drveće, jesmo li izgubili i svoje duše? Sigurno je da je duh življenja uz drveće time izgubljen.
Ali evo ovdje – mogao bi kazati – je jedna akacija, drvo u svakom smislu. E, ali ti se ne sjećaš hlada pod lipama i mirisa u rani juni, kada bi se činilo kako se cijeli grad pretvorio u to drvo: i ulice su mu bile grane: i mi smo mu bili sok, što je jezdio gore-dolje. Mnoga smo stabla slavili: bio je javor – avorъ – srčan kao mladić, i hrast – dǫbъ – u kome se gnijezdio grom i bila je lipa o kojoj danas slabo znamo ali koja bijaše majčina toplina i miris, što bi nas ljubavlju obavijala srcolikim svojim listovima.
Mnoge su stvari ljudi zaboravili, koji su bogovi u kojem drveću i time samim i u njima; djetinje, naši su se stariji oslanjali više na vlastiti unutarnji osjećaj, vjerujući da su u suštini njihove duše i duše drveća, pa ih se nije trebalo učiti kako da su-osjećaju s njima. Dovoljno je bilo otići u šumu kada se oćutjela potreba, katkad zakucati na stablo i zazvati ga dobrostivo, šapnuti želju blagostanja. Ti živiš u svijetu u kojemu ljudima trebaju priručnici za najprirođenije stvari – ti živiš u bijednom svijetu. Najveći žal obuzme me kada pomislim na stvari koje ti uopće ne znaš i koje možda nikada nećeš ni saznati. Jasno, u svome konstantnom mijenjanju svijet biva otuđen za dragocjena znanja i stvari čak i dok ovo pišem, pa i ti možda svjedočiš nečemu što će za dvadeset godina biti samo dio prošlosti – i za čim ćeš, ako te jednog dana snađe takva misao – možda žaliti. Ali me posve hroničan bol ozlojeđenosti probada sada kako postadoh svjestan onoga o čemu ja nikada neću ništa saznati, jer je toliko toga bilo i prošlo prije mene, nepovratno izgubljeno, da posežem za prsima u agoniji, skupa sa agonijom nad onim što je bilo i prošlo u moje vrijeme i čega se moja generacija sjeća, a o čemu ti ne znaš ništa. Možda, pak, ovo što sada pišem jednoga dana zapali šibicu i osvijetli barem tvoj um, ako ikada pročitaš.
Moje je da piljim u zvijezde. Bljeskanja Ursa minor ipak su mi spas. Makar je nešto postojano i vječno, po našim mjerilima. Na neki način, kada pogledam uvis kao da uspijevam prizvati natrag nešto od onoga što je bilo znano u vrijeme prije nego su posjekli lipe, i još prije, i još prije: kada je ovo isto tlo držalo ljude koji nisu bili moji ljudi, već još drevniji, koji su jednako ostavili trag duboko u godovima stabala, kasnije posječenih, ali koji se može razumjeti, čini se, ako se upravim prema zvijezdama i posmatram dovoljno dugo. Ono čega se ne možemo sjetiti, moramo zamisliti – i vjerovati u to.
Uperivši pogled u noć, čini se da vidim ljude kako plešu u kolu, vatru, rijeku što buja i tanji se, stoku na ispaši, grmlje borovnice teško od plodova, bosonogu djecu u trku i polja pšenice što se povijaju pod rukom vjetra. I sjećam se drveća.
