DVIJE NIJANSE PLAVE
Za Goricu Stevanović
***
Stojim na pijesku bosih stopala. Osjećam zrno po zrno dok mi prolaze između prstiju. Lagano tonem i čekam veliki val da me zapljusne. Pokušavam na trenutak samo udisati slani vazduh. Daleko iza, čuje se žamor mojih saputnika; neki su mi prijatelji, neke sam tek upoznala. Od svih sam pobjegla, osamila se koračajući pored žbunjavog rastinja na zadnjoj strani plaže; došla moru. Sad čekajući šapatom govorim: “Dođi, o veliki valu, zapljusni mi članke poput sjećanja! Samo na tren sam ovdje, samo u prolazu…”
Ali, i val nešto čeka i ne dolazi. Ja se bacam u mislima, otvaram se poput padobrana da mu lagano pristignem, zaronim mu u plavetnu dubinu, okrunim se bjelinom slane pjene što klizi između pješčanih zrna, kvaseći ih. U mislima, val je već došao. U mislima je se pak najlakše prevariti, izmaštati oštrinu i svježinu vode vala koji još nije ni stigao, ustuknuti prije vremena, osjetiti grudi kako se podižu i malje na rukama ispravljaju kao strijele. Zatvoriti oči pomislivši ”samo što nije; još samo tren, evo tu, nadolazi, osjećam na koži, došlo je…”
Prošlo je. Ostala je mokra koža i ustreptala površina trenutka u prolazu. Jesam li otišla predaleko; jesam li se pak nedovoljno približila? Kuda idu riječi koje podijelimo s morem? Poniru li u dubine, bivaju li uhvaćene u školjke, i pretvorene u bisere? Isijavaju li izronjeni biseri ono nedorečeno drugih ljudi? Pitam se. Čekam. Nadolazi val Sjevernog mora. Osjećam hladnoću na stopalima, sada me doista zapljuskuje. Sretna sam. Biram da se predam radosti trenutka radije nego strahu. Suze mi teku niz obraze; od svega srca se smijem.
***
Gledam u sunce koje visi negdje na liniji razdvajanja dviju nijansi plave. U ovom blještavilu teško je razlučiti gdje završava nebo, a počinje more. Žutilo pijeska gubi se na nekoliko metara ispred mene, a onda se plava prostire unedogled. Ovo je moje postojanje; za njega sam se uhvatila čvrsto kao što sam se nekoć, spuštajući se niz snježnu stazu, držala za stranice sanki. I sunce mi sada tuče po licu kao tada pahulje. Bjelinu je zamijenilo plavetnilo; djevojčicu je zamijenila žena.
Na kratko se ponovno nađem u tijelu te djevojčice; njena kosa, koja je moja kosa, tanka je poput perastih listova poriluka, i vjetar ju mlati tamo-amo, podiže ju i pušta da se tromo sruči niz ramena. Volim biti ta djevojčica; vratim se u njen lik katkad dok koračam ulicom, pored knjižare u čijem su izlogu uvijek stojale čudesno oslikane knjige koje je željela kupiti; ili pored trgovine srebra, gdje su imali one krasne naušnice sa plavim bobcima. A onda kući pored tržnice sa tezgama punim trešanja, pretrpanim to te mjere da se činilo kako će svakoga trenutka sručiti poput lavine; priželjkivala bih da se sruče pod moje noge, zamišljajući kako bih ih brala i trpala u školsku torbu, pa trčala do obližnjeg parka gdje bih se krila u žbunju i žurno ih trpala u usta. Ne bih ni košpice ispljuvala; davila bih se u soku koji se krio ispod tanke kožice svake trešnje.
Šta bi ta djevojčica – ja – tek mislila o moru? Ovom Sjevernom, naročito? Toliko je voljela vodu, plivanje od jutra do mraka, dok koža ne pobijeli i ne napuhne se. Da li bi vrištala: “Mama, mama, ruke su mi stare! Pogledaj! Upomoć!”, ili bi ih zarila u pijesak (kako je i običavala sve činiti sama) i uplašeno čekala da prestanu biti takve, “stare”?
Osim nekoliko odlazaka na obližnje jezero, ta djevojčica nije nikada putovala. Rekla bih da je more upoznala prekasno. Zbog toga ga se ja pomalo plašim. Veliko je, i ima nesagledive dubine. Istovremeno, žudim da zaronim, da potopim glavu i držim dah poput žabe kojoj obrazi zasijaju kao staklene kugle na mjesečini, prije nego izdahne i svoju zbilju pretvori u hiljadu mjehurića.
Ako učinim tako, ako sada zagazim u val, udahnem pa zaronim i puhnem kroz usne posljednje daške zraka, hoću li svoju zbilju pretvoriti u nešto što sam oduvijek priželjkivala? Ili će možda samoća koju tražim postati, ispod površine, usamljenost koje se plašim? Jer biti sama i biti usamljena daleko je od istog, cijeli val daleko. Stope koje sam ostavila u suhom pijesku dolazeći k moru, zameo je vjetar; stope koje ću ostaviti u vlažnom pijesku izbrisat će val koji nadolazi. Ja sam tu, između dva svijeta, dva svoja života, i dva brisanja. U prolazu, na pijesku Scheveningena.
