posmatranje neke vrste
i mi
koji stojasmo na kičmi svijeta
gledasmo ga
svatko sa svoga pršljena
u motivima cvijeta
sa čeških tanjira
za uskršnju juhu
i motivima stabla sa drozdovima
na kineskoj limenoj
kutiji za čaj
postójasmo neko vrijeme i u velikim
i u sitnim
stvarima
prosti kao slova
složeni kao riječi
pa produžismo
ovamo, ovako, ooo
jasni kao spoznaja
nedokučivi kao značenje
o,
i mi
kao i oni prije
lomismo pijukom kamen
a u kamenu
— ništa
i mi
kao i vi poslije
tražismo u kamenu
makar kamenost
a ne nađosmo od nje
ni kost
ni amen
vjerovasmo u proljeća
glupavo zureći u martove
puni očekivanja
i mi
i kada nas je koštalo
zuba, nokata, kože i kose
trošismo svoja tijela
bez ustezanja
ali hodismo
rame uz rame
s onima koje smo
silno željeli
i
produžavasmo dalje
niz ulicu
kao da smo zbog toga bili
pobjednici
priznavasmo im ljubav
samo godinama poslije
kada je od nje ostajalo
nešto-do-malo,
umalo ništa
cijela naša povijest
spoticanje svemira niz
stepenice
iščašeno koljeno koje se
već u padu vrâti
prebólje
i spomene sada samo kao
neugodno probadanje
pred kišu
mi i
sve naše
tek pad
i manje od
toga
sjećanje na njega
ali i ljudi drugih prilika
što se predavaše krugovima
i vjerovaše da sve je znak
pa mora i ta stara ljubav
da se pojavila opet
godinama zakašnjela s
razlogom
sada, kada i razlog
može pronaći razumijevanje
kada je i
rez
zarastao
meko
i ne boli
kada stara ljubav
još živi
ali nema više moć
da povrijedi
uspravno stoji kičma svijeta
i uspravni na njoj
mi
svatko na svome pršljenu
ostadosmo da mislimo
dan duže,
godinu,
još jednu deceniju
da stojati na kičmi svijeta
ima svoga smisla
i mi
i mi da
vrijedimo
gledajući s prozora
dok čovjek prebija ženu
i nitko ni da pritrči
ni mi, gadže,
jer nismo Romi i šta
se nas tiče
ni mi, Cigani,
jer to je njegova žena
i ta pripadnost odriče joj
svu ljudskost
osim malo one što na pločnik
iscurila je iz glave joj,
crvena
i ne brinemo
saprat će ju prolaznik pijanac
koji se tu svaku noć
popiša
vraćamo tiho krilo
do prozorskog ležišta
i zavrćemo bravicu
moleći za noć, za noć
u kojoj ništa
neće da naruši
naše uobičajeno stojanje
svako sa svog gledišta
na žulju vremena
koji otkucava kad će
pući
Slobodno nebo
Aniti Pajević
Sišli smo niz travu i izgubili se
u pogledima
Na orošenim vlatima za nama su se zgusnule kapljice;
Modri, kao pasiflore, opružili smo se po šumskom humusu
I gledali gore
u zasvođeni dan
Gubila se, gubila se, gubila
oštra nedoumica;
Padao je smisao po svemu
kao blagovijest,
Ali trebalo je proći još nekoliko decenija
prije nego smo to počeli pamtiti
Kao ipak lijepu mladost,
Ti u kuku, ja u čeljustima.
Rekla bi: Nakinuta membrana;
mlohavi mrijest.
Pamtiš li?
Jutro u Varšavi lijepo je kao i negdje drugo,
Ali biti u Varšavi je ljepše.
(Ime joj se rasipa u ustima;
kao k o š a r a,
Kao š u m s k i p l e s,
V a t r o m e t sa zemlje p r a h u lj e,
Var – ša – va)
Rekla bi: Na radnom stolu držim orahe i plodne dane;
iz uha mi curi otuđenost.
Zaboravljamo.
Nevažno je; nad nama je visoko hirovito nebo
a ulice su široke, široke.
Na Mokotovskom polju
ići ćemo tragom Kapuścińskog,
Utopiti stopala i žurbu u jezercu,
I utrti se u bivanje kao miris zvjezdastog
anisa u nos.
Tu život neumorno udara
u podsjetnike na smrt
Kao džemre
U zrak, u vodu, u zemlju
s ranog proljeća,
Ali mrtvi kao da su pristali
da se na kostima njihovim posvudnim
Prkosno živi i hoda.
Pamtiš li, pamtiš li, pamtiš li?
Zaboravljaš, zaboravljaš, zaboravljaš.
Skleněná louka
Ali, reći ću, Zdravo Antoane
i onda ću reći: Čekala sam.
Nećeš mi pisati u međuvremenu
niti ćemo se sretati na ulicama
(ne živimo, na kraju, izgleda u
istim, naslućenim krajinama i
životi nam se događaju u
nekim slučajnostima neočekivanim,
a ipak ih ponosno nosimo
kao broš od merdžana ili
cvijet što nam ga za rever priljubi
netko komu se rado smiješimo)
i neću znati je li sve vrijedilo
makar već znam da vrijedi.
Proći ću, očekivano, avenijom Andrássy
u kasnim šezdesetim i sjetiti se
da si bio dobar čovjek kada
si iskreno stavio pred mene svoje oči
i plućna krila položio još u dahu
na moje dlanove, nadajući se
da ću razumjetistvarnorazumjeti
to čemu si se većinu života utjecao.
A ja razumjela i čekala.
Bit će da ću živjeti, doduše,
neki život koji se neće stvrdnjavati
na suncu; vješto ću mu održavati
vlažnost da se za nuždu, za
neku ludu sreću, ne zatreba
preoblikovati.
Uvijek mjesto za Antoana
i tanjir za Antoana i duža
ruta po gradu u slučaju da Antoana –
uvijek šta će reći i šta li radi
i šta bismo mogli i gdje bismo htjeli.
Mnogo, mnogo tebe i, uz sve
neizračunjljivosti putanja, ja koja
umijem čekati, mi koji smo,
mogli bismo, dogoditi se;
mi što se odgađamo.
Oproštaj
I tako sam te danas napokon
počistio iz stana.
Jer kada si pošao nisi pokupio
sve što ti pripada
―ostala je prašina
i ja sam te disao danima,
odbijajući da te usisam
i konačno pustim tvome
mjestu, tvojoj zemlji,
nesigurnostima . . .
Naprotiv, lijepio si mi se za stopala
dok bih poslije tuša
iz ormara izvlačio čist veš;
čekao si, tako disperziran,
neko odvažnije raspoloženje,
da te nosnice prežale,
da se oproste od tvoje
kože koju si odbacivao
kao Ivica mrvice kruha,
vlakno po vlakno.
[O, kako neobično ljudi u naš život ulaze
―čitavi, postojani kao
obli riječni kamen,
a iz njega izlaze polako,
rastvoreni,
uporni kao prašina koja se
vraća svaki puta
kada ju pometemo;
izmili niotkuda,
valjda iz prisjećanja.]
Ostali su bijeli podovi,
nijemo cvijeće na dasci,
hrpe knjiga po svemu kao krtičnjaci,
duplja gdje je bilo tvoje ime što se
odlomilo,
u koju ću naseliti vjeverice
i sve zaboraviti.
Odmisao
I ja bih rado da sam
crnobijela fotografija
pariškog šetališta uz Senu,
s pogledom koga će
godinama tumačiti
uštogljeni kritičari
savremene umjetnosti.
Rado bih, ne zbog
kritičara, nego zbog
crnobijele neprolaznosti
Quai Malaquaisa.
Suprotno svemu što ste
pomislili
danas bih samo rado
da sam bilo šta
drugo:
papirna maketa tetraedra
napravljena za čas geometrije,
silueta Étienna de Silhouetta
s mjerama štednje na obzoru,
latica cvijeta u kraj
ljeta,
svijetlozeleni izdanak
na tamnozelenom boru,
godišnjica braka ili
smrti,
nos majora Kovaljeva
odstranjena noga pauka,
rog divokoze . . .
Da se ničega ne sjećam,
nikoga ne volim
i da ne mislim.
Vanredne vijesti
Danas, u pet to dvanaest
kuće su odlučile da odu
Potegnule su svoje temelje
kao rubove haljina
i vinule se u zrak.
Cijela naselja, gradovi,
sve je poletjelo.
Kao i mnoge druge, crvena
na četiri vode sa broja 128
iz ulice Šarla Bodlera
velikim je zamasima
svih svojih vrata
odletjela nepospremljena.
Gospođa Nikolina,
koju je neobični odlazak
zatekao u vrtu, nalakćena na
trnokop dugo je maramicom
za znoj mahala u nevjerici,
misleći: moje neoprano posuđe,
nepodignuta posteljina,
staze koje nisam pomela . . .
Gospodin Mehmed iz ulice
Cara Dušana (nekadašnja Oktobarska)
drijemao je oslonjen na vanjski
zid svoje obnovljene kuće
pazeći na piliće,
kada ga je ova,
posve nepripremljenog, napustila
pridruživši se svome jatu,
pa je jadan i u tako poznim
godinama napravio kolut unazad
i završio na tratini.
Ostaje nejasno kako su sve kuće
uspjele na tih nekoliko trenutaka
ostati posve prazne
―jer u ovom eksperimentu nijedno
ljudsko biće nije povrijeđeno.
Kuće su naprosto
odlučile da odu.
Različitih fasada,
ali sve od žbuke i opeke,
konačno su jednake
(mada ne identične)
letjele u savršenim formacijama.
Upitane od čaplji i gusaka
čemu takva nagla odluka,
rekle su da će potražiti bolje
građane kojima bi se učinile
gradovima.
Osvrnuvši se posljednji puta
na mjesto s koga su pošle,
vidjele su neke od svojih
pređašnjih vlasnika kako se
opsjednuti posjedovanjem
vješaju po zaostalim ogradama.
Ali, uperivši pogled nazad prema nebu,
u svojim su prozorskim oknima
odražavale vedro do mjestimično
oblačno vrijeme, praćeno vjetrom
svjeverozapadnog smjera,
i letjele dugo i daleko dok se nisu sasvim
izgubile iz vidokruga posmatrača.
(Napomena : Sve pjesme su iz druge, neobjavljene zbirke Odjezd. Osim pjesme „Skleněná louka“ koja je prvi puta objavljena u printanom izdanju dnevnog lista Oslobođenje, ove pjesme do sada nisu bile objavljivane.)
Autor fotografije: Tomaš Brozman