Muškarci koji čekaju
Koračam ulicom i odjedared su na sve strane. Ulijevaju se u vidik nasumično kao drveće, neki kiosk ili ptice na električnom vodu, kao da tamo pripadaju, vrsta u svom prirodnom staništu. Muškarci u mom rodnom kraju često stoje na ulicama i čekaju. Na parkingu pored parka zgrade Općine jedan u iznošenoj crvenkastoj kožnoj jakni stoji oslonjen o auto i gleda negdje u pravcu istoka. Drugi, deset metara dalje, sprčeno u crnoj šuškavoj bundi i plavim, kao bubreg ispranim farmerkama čačka uho ključem za auto, dok drugom rukom biska dugmiće na svom starom mobilnom telefonu. Nešto niže, na keju, jedan stoji pored ulične lampe i pogledom ispraća svaku prolaznicu, prolaznike ne zamjećuje. Na glavnoj šetnici stari poznanik prodaje polovne knjige, ne obazirući se na dvojicu-trojicu koji pored njegovog štanda jednostavno stoje; ne razgovaraju, ne čini se da su igdje pošli. Knjige nikada nisu ni dotakli. Na jednom raskršću, pored mamine kuće, šestorica stoje skupa i keze se, nadovezujući jednu na drugu šuplju, katkad tapšući jedan drugog po ramenu, ili šutirajući kamenčiće. Dobacuju prolaznicima. Krevelje usta u podsmijeha puno „Kako je?“, „Šta ima?“ ako ih ovi pokušavaju ignorisati. Ti na raskršću ostatak vremena su radnici u fabrikama, vozači kamiona, srednjoškolci, penzioneri, automehaničari, ali čini se da tek stupanjem na ulicu postaju ono što u svojoj suštini sami osjećaju da jesu. Stoje i pljuckaju okolo, vrhom obuće potpokopavaju neki zidić, razmahuju rukama, nadglašavaju se. Svi imaju nadimke. Svi nadimci su skraćeni oblici najgorih osobina, nikada nečega lijepog. Zovu jedni druge. Zvižde nekome ispred kuće dvjesto metara niže: „Heeeeeeeej… Vidiiii! Heeeeeej!“ Jedan, mutav, viče za djevojčicom koja se vraća iz trgovine, kćerkom lokalne pjevačice, „Reci mami nek’ me noćaš čeka.“ Svi skupa se cere. Dijete se, postiđeno, ne obazire. Muškarci raznih životnih dobi stoje tako na ulicama diljem moje rodne zemlje, bez razloga, ne čekajući ništa naročito.
Dum spiro, espero
Dok sjedim u avionu za Tuzlu u pozadini čujem neku stariju ženu s unukom, očigledno je da žena leti prvi puta. „Hoćel’ oni nama vratit’ naše kofere? Nekud ih uzeše…“ kaže stjuardesi. Stjuardesa joj ljubazno, zadržavajući blagi smijeh u grlu, odgovara „Naravno gospođo. Ništa se vi ne brinite, kada stignete u Tuzlu, vaši koferi će vas čekati.“ I gospođa se, umirena, prebacuje na neke druge teme. Tih dana sam ponovno čitao zbirku eseja Dubravke Ugrešić, Nikog nema doma pa sam s prstom zabodenim između stranica odlučio sačekati da se svi putnici ukrcaju prije nego se prebacim u neki od brojnih praznih redova poluprazne letjelice. Još prije četiri godine sam, čitajući istu zbirku, jedan paragraf u eseju pod nazivom „Govno“ označio plavom tintom, a sada je on pronašao mene. Kako primjećuje Ugrešić, govoreći o prostoru nekadašnje Jugoslavije, ljudi iz ovog kraja sasvim lako o svemu daju svoj beskompromisni sud kako je ovo ili ono čisto govno, bez obzira radilo se o filmu sa druge strane planete na koji nisu ni kročili, ili o cijeloj jednoj državi, npr. Švicarskoj.
Takav globalni pogled na stvari moji zemljaci nisu stekli jurcajući po svijetu, nego
obratno, stojeći tvrdoglavo na jednom mjestu. Jer svijet je uvijek dolazio k njima:
u svojstvu osvajača, kolonizatora, avanturista, turista i – mirovnih pregovarača. A
oni su stoljećima sjedili na klupicama pred svojim kućama, zirkajući napolje
naslonjeni na svoje prozore, sjedeći ukotvljeni na rivi i dočekujući brodove,
čavrljajući po kafićima i gledajući svijet kako prolazi. Sjedili su i komentirali,
svijet je prolazio.
Naši zajednički zemljaci ne samo da stoje, nego imaju i posebnu vezu s konceptom čekanja, i to takvu koja ne ovisi ni o rodnom ni o dobnom, niti o klasnom niti o et(n)ičkom određenju. Na riječima uvijek brzi, na potezu se uvijek omišljaju. Strpljivi su. Preživljavaju tako, jer bi živjeti iziskivalo napuštanje sadašnjeg stanja; sada je možda loše, ali uvijek ima gore. Ta izreka često im je na usnama: „Uvijek ima gore!“ Isprepadani nesigurnošću, mašaju se bilo kakve sigurnosti, pa bila ona dobra, ili tek manje zlo. Žale se, ali samo jedni drugima, rijetko tamo gdje treba.
„Srce na cesti“
Šetajući s mamom pored rijeke, na drugoj strani ispred zgrade Zavoda zdravstvenog osiguranja TK ugledam red ljudi koji se proteže od unutrašnjosti, kroz ulazna vrata, niz stepenice i sve do parkiranih automobila na jednosmjernoj ulici. „Šta čekaju?“ pitao sam. „Ovjeru markica na zdravstvenim knjižicama,“ odgovorila je mama. Sutra sam vidio isto. I prekosutra. Svaki dan, tih deset dana koje sam proveo u Bosni, slika je bila ista. Prijateljica je jedno jutro objavila fotografiju na kojoj se vidi kako ljudi čekaju već od 6:45 kada je ona prolazila ispred zgrade koje se otvara u 8 sati. Sličnih redova sjećam se i od ranije ispred pošte u kojoj je i dan danas smješten i CIPS, a gdje se na podnošenje prijave za pasoš ili ličnu kartu čekalo i preko pola radnog dana; pa opet isto toliko drugog dana tokom davanja biometrijskih podataka i fotografisanja; pa isto toliko tokom podizanja isprave. Takvu vrstu javnog ponižavanja gdje se za markicu koju ionako masno plate, pored toga što za zdravstvo izdvajaju sredstva od poreza koji svi plaćaju, nije mojim zemljacima nametnuo nikakav stranac, nego oni koje su sami izabrali iz vlastitih redova. Moji zemljaci kukaju, i čekaju dalje.
Prije nekoliko godina daljnjem rođaku je od slabog srca umrla majka. Bila je sredovječna; noć prije su uobičajeno razgovarali, ali se ujutro nije probudila. Nekoliko mjeseci poslije, dobili su poziv iz regionalne bolnice. Upitani su zašto se gospođa ta i ta nije jutros pojavila na zakazanom terminu za snimanje srca magnentnom rezonancom. Za snimanje se, naime, morala naručiti daleko unaprijed, a najbliži termin bio je za šest mjeseci. Dočekala je tri mjeseca, a onda se jedne noći, na polovici čekanja, njeno srce ugasilo.
Za jednog životnog vijeka, ako je vjerovati mome iskustvu, prosječna stanovnica BiH dočeka da se cesta u njenom naselju obnovi dva puta. Moja nena prvi asfalt u našoj mahali dočekala je za vrijeme Jugoslavije, polovinom 1970-ih, kada se makadam prvi puta asfaltirao. Od tada je istim asfaltom hodala i tokom ratnih godina, a bome i najduži dio poraća (sa svim rupama od gelera i granata, prirodnih padavina, i općeg trošenja uslijed korištenja). Od jednih izbora do drugih, od jednog obećanja do drugog, novi asfalt dočekala je tek pred samu smrt, u svojoj 78. godini. S obzirom da je asfaltiranje puteva u mojoj rodnoj zemlji iz decenije u deceniju jedan od glavnih aduta u osvajanju i lokalnih i općih izbora, naročito u starijim, prenapučenim gradskim naseljima, ali i zabačenijim seoskim sredinama kojima u zimskom periodu od istih zavisi goli život, lako je na njemu pokazati trpećivost ali i lakomislenost mojih zemljaka. Od završetka rata prošlo je više od dvadeset i tri godine, a izbori (lokalni + opći) održani su do sada ukupno 14 puta. Jednostavnom računicom dolazimo do zaključka da prosječnom stanovniku i stanovnici BiH možete nešto obećati trinaest puta prije nego im to konačno date četrnaesti put. A oni će se tog četrnaestog puta još i okupiti da na svečanom otvaranju, nakon što netko iz lokalne uprave presiječe crvenu vrpcu, poigraju i kolo i provesele se uz ćevap-dva, ili kakvu jeftinu kobasicu. Narodnom veselju nema tada kraja. „Ko čeka, dočeka,“ ponavaljaju oni mudre misli iz svoje starine.
„Ne prilazi, ne silazi dok se ljulja ne zaustavi“
Posljednji vašar u godini u Bosni i Hercegovini dešava se 8. novembra u gradiću iz kojeg potičem. Puna tri ili četiri dana grad je u opsadnom stanju, na nekoliko stotina kvadratnih metara stisnu se hiljade i hiljade ljudi, jaganjci se okreću na ražnjevima, prodaje se sve što se da postaviti na tezgu, a na prostoru zelene pijace vrte se veliki i mali ringlšpili. Pored velikog stoji vašardžija i pokušava privući pažnju posjetiteljima kako bi popunio kapacitet, da bi svakih nekoliko minuta, pred kraj vožnje, ponavljao – naglašavajući „NE prilazi, NE silazi dok se ljulja ne zaustaVI“. Većina mojih sunarodnjaka voli ringlšpil. Sjetimo li se citata D. Ugrešić od ranije, dalo bi se iz toga štošta zaključiti. Na primjer to da moji sunarodnjaci vole ringlšpil jer je isti vjerovatno ispunjenje jedne duboke žudnje: one da se kreću, a da ipak ne idu nikuda. Pridodamo li k tomu još ostvarenje dječje fantazije leta (ali sigurnog leta!), ringlšpil se odjednom transformira u samu metaforu savršenog života u mojoj zemlji.
Same vašardžije su, međutim, nekog drugog, skitačkog kova. Tri dana poslije, već počnu da rasklapaju svoje magične metafore, i do izmaka dana, već ih nema. 362 dana čekanja na 3 dana zadovoljštine, okrutna je računica. Ali opipavajući puls svome rodnom gradu i mjereći temperaturu svojim zemljacima, posljednjih godina uočio sam da citat iz eseja „Govno“, objavljenog 2005., ipak više ne odgovara u potpunosti realnoj slici naših zemalja. Nešto se drastično promijenilo i nagnalo naše zemljake da ipak popuste stisak oko sigurnosti manjeg zla, i otisnu se u bijeli svijet koji im ništa ne obećava, ali ima šta da ponudi za razliku od neba pod kojim se nalaze. „Ljulja“ se naime, zaustavila, i gotovo svi su poželjeli da konačno siđu.
Premda i dalje čekaju (ovaj put u dugim redovima ispred ambasada), mladi i sredovječni sunarodnjaci žele svim silama otići iz ove zemlje. Situacija u susjedstvu je možda tek malo bolja. Svijet je zaista prošao pored Balkana, ali su u međuvremenu u kafićima ispred mojih zemljaka ostali opustošeni i stolovi, pa su se, posve obeznađeni, riješili potrčati za posljednjim vozom. Pri tom se često, glavom bez obzira, hvataju prve prilike koja se ukaže sa bilo koje strane svijeta. Jedni konkurišu na univerzitetske stipendije; drugi se vjenčaju s onim čiji pasoš više vrijedi; treći kao volonteri odlaze u Vijetnam dječicu podučavati engleski jezik; četvrti u njemačke staračke domove njegovati onemoćale geronte. Nekolicina se, kako je nedavno dokazao i tim novinara Žurnala, bez obzira ali i bez obraza, u toj hitnji ne libi npr. niti kupovine medicinskih diploma s kojima će u novim, obećanim zemljama, pronaći zaposlenje po raznim lječilištima. To da ljudi podliježu kriminalu samo da bi sišli s ove balkanske ljulje, govori da smo ipak možda prerasli ringlšpil.
Kroz polupropusnu membranu šengenske granice dešava se trenutno intenzivan proces osmoze. Za razliku od doskorašnjeg stajanja u mjestu, Bosanci i Hercegovci svih etnija, te dobnih, rodnih i klasnih određenja, prelaze u otopinu zvanu ostatak svijeta, a naročito u onaj njegov dio koji se zove Europska unija, povećavajući tako svoju koncentraciju unutar stabilnijih i prosperitetnijih društava država članica. (Time, po prvi puta u svojoj povijesti, biraju da postanu svojevrsni kolonizatori.) Kakvoj vrsti ravnoteže svo ovo izjednačavanje koncentracija vodi, još uvijek je teško pogoditi. Ali sam siguran da će bez ikakvog objašnjenja, i tamo, u bijelom svijetu da se nađe neki muškarac iz mog rodnog kraja koji će katkad, na putu između radnog mjesta i kuće malo da stoji na ulici, ne čekajući baš ništa, pa će – bacivši pogled lijevo i desno – da pljune i na europski asfalt ili potkopa vrhom cipele kakav nedužan zidić.
Januar, 2019.
