Tek ste počeli da čitate knjigu, a već vidite kako je tanka i kako će se brzo završiti i već vam je žao. Hodate zato sedmicama s njom u ruci i uzimate ju u malim gutljajima, štedite ljepotu jer odlažete neminovni kraj. Imao sam tek nekoliko takvih susreta s romanima – Noćna šuma Djune Barnes, Valovi Virginije Woolf, Bidon Nataše Skazlić. Iz izdavačke kuće Areté izašao je najsvježiji primjer, roman Soba 427 Jadranke Milenković, pobjednik na natječaju za Areté knjigu godine.
One koje čitanju posvećuju najviše svoga vremena, oni koji otvaraju drugu knjigu tek što jednu zatvore ili, kao autor ovih redaka, čitaju više knjiga istovremeno, tegle u tašnama i ruksacima sve njih iako znaju da će od stana do posla stići uhvatiti tek nekoliko stranica samo jedne, kojima je unutarnji život vječiti razgovor s onim što su pročitale ili čitaju, s nekim stihom i s nekom proznom rečenicom kojih se vazda prisjećaju, oni dakle koji bez potrebe da ikome išta dokazuju i koji žive i dišu literaturu, pronaći će u Sobi istinsko zadovoljstvo. Načitana pripovjedačica na posve nepretenciozan način uvodi literaturu u svoju svakodnevnicu i obratno, pretvara svoju svakodnevnicu u vrhunsku literaturu. Roman je, između ostalog, jedan veliki naklon klasiku njemačke moderne, romanu Čarobni brijeg Thomasa Manna, jer autorka osim što radnju smiješta u jedan regionalni institut za plućne bolesti, na brijegu iznad grada u dolini, na više mjȇsta i direktno referira na Mannov opus. Bolnički život, tako različit od onog uobičajenog koga ovaj nȁzōr pokušava da imitira, postaje okvir unutar kojeg, kao i kod Manna, vrijeme teče drugačije. Izmještenost iz svakodnevnice nadomješta se zato životom po bolničkom rasporedu, u privremenoj zajednici s ostalim bolesnicama i bolesnicima te osobljem bolnice koje naša neimenovana junakinja naravno nije mogla da bira, ali s kojim mora da se saživi. Zato priče koje joj svi oni pričaju žive na stranicama njene bilježnice skupa s esejističkim promišljanjima o životu, literaturi, pitanjima iz filozofije, društvenoj analizi, o tome šta želi bolesna a šta zdrava osoba, o smrti.
Pisanje je, naime, uz druženje s ostalim pacijentkinjama i pacijentima, jedino što pripovjedačici preostaje, jer od svega u institutu najmanje je pretraga i liječenja. U tome je ovaj roman, koji bi inače mogao biti u bilo koje vrijeme i na bilo kojem geografskom području, izuzetno jasno sada i na Balkanu. Svi koji su preživjeli rat ili se našli u njegovoj neposrednoj blizini znaju koliko su dugotrajne posljedice koje on ostavlja, koliko daleko ode ne samo urušavanje vrijednosti nego i fizičko urušavanje institucija i infrastrukture. Institut je tako i bilo koja naša javna bolnica; svima nam je i više nego poznato kafkijansko stanje obamrlosti u kojoj u hodnicima i čekaonicama vrijeme provode blijedi ljudi pored kojih malobrojno osoblje prolazi bez da im se pogledi susreću; bolnica s uređajima koji su zastarjeli ako i postoje, za koje jedino preostaje da ih se kao nekada stari televizor „pogura“ kakvim šaketiranjem; ljudi bez dijagnoza i ljudi s dijagnozama ali bez liječenja i nade. „Bedni ljudi“, kaže pripovjedačica. Zapisujući životne priče nekoliko žena s kojima dijeli sobu 427, kaže nešto kasnije:
“. . . Zanima me istinita priča, bez prećutkivanja, sa onoliko bola koliko hartija može podneti . . . Zanima me trudna seoska devojka, čiji je muž kovač, sedlar ili bačvar u tom selu, a ona je otišla da žanje noseći u zavežljaju njegovu staru, bezbroj puta ispranu košulju, da uvije bebu ako se tog dana porodi, iako ne zna kako će, prvi joj je put. O njoj nikad niko nije napisao bajku. Princeza na zrnu graška dobila je svoju bajku.
Ležim u sobi s tri stare žene. Dve su žene sa sela, iscrpljene teškim radom, treća je Romkinja koju još nisam stigla da pitam odakle je; ona je došla posljednja. Sve teško i zvučno dišu. Spavaju uprkos tome što institut još nije utihnuo i čuje se kretanje u sobama do naše. Ja pišem sa sveskom na kolenima i lampicom iznad kreveta. Nijedna od nas nije princeza na zrnu graška. Ovo je priča o nama. Svaka od nas je i nazubljeni zid i prozor s rešetkama i vitez u oklopu i pobeda i pogibija.” (6,18)
Premda ne jeziva kao Orwellova „soba 101“, ni soba 427 ne donosi utjehu ženama koje kroz nju prolaze, zadržavajući se tek neko vrijeme. Sve se vraćaju u dolinu istog ili goreg zdravlja, i nose sa sobom samo iskustvo boravka i priče koje su jedne drugima ispričale. Našoj junakinji jedna od njih, baba Dara, daruje još i jabuku (znanja?) i lukovice gladiola (pamćenja?): „Eto, da imaš po čemu da se sećaš.“ (131)
Sav taj bolnički život, umetnut u romanu između dva duža opisa „bednih ljudi“ dok rade prvo sve ono što nas na njima nervira, a onda i sve ono što nas tjera da ih volimo, zapisan je rečenicom koja gospođu Milenković čini prepoznatljivom i već velikom književnicom. Knjizi se ništa ne bi moglo oduzeti i ništa ne treba da joj se dodaje. Odlažemo ju na policu puni života. Za njene junakinje i junake nije moglo biti naročitog lijeka; mi smo, pak, sada sasvim dobro.
(Jadranka Milenković, Soba 427, Beograd, Areté, 2019)
