Koliko ove istine mogu podnijeti da vidim
i još poživim neoslijepljena? Koliko ovog bola
mogu da upotrijebim?
—Audre Lorde
…Nitko ne pjeva tako čisto kao oni koji su
u najdubljem paklu…
—Franz Kafka
Ako se od nečega mora početi, neka se počne od bola. Poezija se, na kraju, rijetko kada piše u trenucima iznimne sreće. Prva zbirka pjesama bosanskohercegovačke pjesnikinje Velide Zukan, Živci ništa ne govore[i], otvara se tako stihovima upućenim nekome koga nema, ali čitavši dalje dalo bi se reći i vlastitome bolu: „Šaljem avaz da te nađu.// Bez tebe/ Ne dižem sidro.“ (Zukan, „Nuhova lađa“)
Sačinjena od pet dijelova, zbirka je svojevrsno meditativno putovanje kroz vlastite udarce i modrice, preko onih koje se tuče do onog koji tuče. Riječ je o atlasu ličnih ožiljaka koji nenametljivo prijeti da postane opštim, ne svojom ambicijom, nego svojom iskrenošću, malim ali dubokim rezovima gdje od slika kostiju i mesa više nema bijega, čak ni oku slučajnog čitatelja.
Prvi dio trenutak je pred isplovljavanje; lirski subjekt tek sebi dozvoljava da će ovo biti značajan susret sa sveopštim potopom od koga valja pribjeći, i kao amajlije nudi slike drugih, radije nego sebe: od poštara, hirurga, starca i starice na ulici, do pauka, te (naslovom ili oslovom) Leonarda Cohena i Malog princa. Ali već u pjesmi „Poslije rata“ nagovještava se da je ova Odiseja prije svega razračunavanje s vlastitim dječjim traumama:
„Bijele košulje u kojima
Molimo za mir.
U napuštenim kućicama koje su
Nijeme ostale poslije nas.
Kroz stare prozore vire
Prevarene oči djeteta.
Mole da mu se ukloni
Gorki okus nepravde iz usta.“
Sve je, međutim, još u slikama; uspomene će tek da se istresu iz neke kutije koju bi valjalo ponijeti na Nuhovu lađu. Stihovima o izvjesnoj Barbari i njenom ljubavniku otvara se zavjesa na vlastitu porodičnu dramu.
„Barbara je zahtijevala i gojila se.
Apsurdno, ali udovoljavao je njenim hirovima.
. . .
I dok mu miluje otečeno lice
Njegove modrice su poklon za nju.
Barbara je zaželjela okean.
Donio joj ga je u flašici.
. . .
Barbara ne shvaća njegovu ljubav i
Goji se.”
(Zukan, bez naziva)
Drugi dio konačno pokazuje duboku ranu: „Oče, nikog u kući nema/ Pred kim bih/ Vrata zatvorila.// Nikog./ Tijelo leži, vonja./ Nikog, da te pomjeri.// Nikog./ Osim mene . . . (Zukan, „Samac“) Šta je doista to što je palo na pleća kćerke koja govori, svakom narednom poemom postaje sve više jasno; načinje se nenaslovljenom minijaturom „Ja samo živim u mašti/ One koja bi trebala/ Da me rodi.“, a nastavlja u privatnom domišljanju s Fridom Kahlo
„ . . .
U kafezu od korzeta,
Bez njega bi se kosti razišle,
Tijelo bi postalo vreća.
Kao duša bez Maestra,
Prazna vreća.
Već dugo stojim
Poput napuklog kamenog stuba.“
(Zukan, „Frida“)
Skretanje se donekle nastavlja, ali pjesnikinja smjelo iznosi razlog u pjesmi „Strah od disanja“: „Odrasla sam/ U kuli od karata.// Zato nam je zajedničko/ Svima bilo// Strah od disanja.“, nakon čega konačno progovara dublje o majci, čime zbirka ulazi u novu fazu, ali i proširuje značenjske mogućnosti. Ranije je u pjesmi o Malom princu Zukanova stihom referirala na slavnu prethodnicu, Sylviu Plath, koja je, poznato je, svoju ličnu porodičnu historiju opjevala što u poeziji, što u romanu Stakleno zvono. Djetinjim „Tatice“ iz istoimene pjesme, ipak je govorila odrasla Plath. Kod Zukanove međutim vidno dominira glas djeteta, tek uobličen u izrazu odrasle poetese. Bol djeteta zbog bola majke tek je žalostivi vapaj: lirski subjekt lamentira, ali ne nudi rješenja. Pjesma koja zatvara drugi dio, „Prazan mezar“, zvuči gotovo kao bespomoćno mirenje sa sudbinom:
„Ispred moje kuće,
Svakodnevno je zijevao.
Čekajući njen leš.”
Zajednička bol međutim u trećem dijelu pokazuje ipak generacijsku i(li) karakternu razliku. Ako je prvi dio bio isplovljavanje, drugi, grubo rečeno, otac, treći je svakako majka. Najveći prijekor upućen majci ipak je tek nježno „Mi nismo isti mati.“
STARINSKA PJESMA
„Mater ducissima…“
(Salvatore Quasimodo)
Mi nismo isti, mati.
Svaki put kad se vratim kući,
U zagrljaju si mi manja, topiš se.
A iz kose ti se naziru
Vlasi koje upozoravaju.
Između požutjelih prstiju kriješ tugu
Koju smo davno napustile.
Za razliku od Barbare koja se goji, mati se topi. Kćerka koja želi vjerovati da je tugu davno napustila krvari pjesmama, a majka, neblagoslovljena istim darom samoizliječenja, svoju tugu ispoljava fizičkim smanjivanjem i sijedim vlasima.
U transtekstualnom smislu, figure majke i oca dobijaju nove izraze u pjesmama koje posuđuju iz autoričina književnog repozitorija – prvenstveno fragmentom „nelijep ženski život“ iz pripovijetke „Majka“ Zije Dizdarevića (Zukan, „Isusove muke“) ili u internaliziranju sadržaja knjige Bilježnica moga oca, nizozemsko-iranskog spisatelja Kadera Abdolaha. (Zukan, „Abdolah Kader“) Transtekstualno do mjere postaje metatekstualno, time što se ono gorko „nelijep ženski život“, koje u Dizdarevićevoj antologijskoj pripovijetci sumira sudbinu glavne junakinje – majke, u pjesmi Velide Zukan odnosi i na majku i na kćerku. Pridijevajući takav opis svome djetinjstvu, kćerka možda i nesvjesno izražava onu veliku bojazan – da će postati svojom majkom. Svakako da je figura majke u ovoj zbirci pozitivna, prema tome bojazan se ne odnosi na nasljeđivanje majčinog karaktera, nego usuda.
„Idilični prizori
Moga djetinjstva
Nagovještavali su
Nelijep ženski život.
Umornog nosača
Svoje tridesetreće isusovske godine
Zakovane naivnom žrtvom
Judističkim čavlom sudbine.
Ivane, pomozi joj.”
(Zukan, „Isusove muke“)
Oscar Wilde davno je, komičnim tonom, rekao kako „Svaka žena postane kao njena majka. To je njena tragedija. A nijedan muškarac ne postane kao njegova. To je njegova tragedija.“ Dok narator u Dizdarevića niže sjećanja s najvećom nježnošću, on to radi sa distance – odrasli čovjek pripovijeda o događajima od prije petnaest godina, i dok je emotivan, ipak ne biva promijenjen; njegova priča posve je fokusirana na težinu majčina života. Zukanova, s druge strane, svojim ostalim pjesmama pokazuje da kćerka ipak nosi dublje ožiljke koji ne samo da su utjecali na život njene majke, nego i na njen sadašnji život.
Pjesme koje nisu o majci ili ocu najčešće su ili eskapade u književne klasike koje je pjesnikinja uzidala u svoje odrastanje kao potporu, ili prozor u erotsko-ljubavni svijet mladalačke intime. Taj svijet međutim nije neokrnjen padovima iz djetinjstva i adolescencije. U pjesmi „Pljuske koje me trzaju“, stoji: „Ne mogu da prestanem misliti/ O svome djetinjstvu. Pijanom// Ocu.// Majčinim suzama, njenoj// Krvavoj glavi.// O pljuskama koje me trzaju…“
Otac je ovdje prisutan u svakoj pjesmi – bilo fizički, bilo kao izvor traume koja se manifestira na ravni života odrasle kćerke. U neimenovanoj pjesmi koju započinje epigrafom iz opusa Selima Arnauta, „More je izbacivalo nasmijane školjke“, pjesnikinja prerađuje rečeni stih u „Njegovo more izbacuje školjke/ Bez bisera…“ Očevo djelanje ostavlja samo pustoš; figurativno govoreći vjerovatno ima dana kada se i kćerka osjeća kao školjka bez bisera, kao prazan plod očevog mora. Otac je gnjila mrlja na obzoru. I sam si je kriv. Živome, ali za kćerku mrtvome, njemu je upućena neobična molitva. U pjesmi pod nazivom „Fatiha“, Zukanova se obraća saptanicima:
„Pozdravljam one koji su
Na svojim leđima
Nosili očeve u mezar
Prije nego im je živote ukrao.“
Fatihu bi ovdje trebalo shvatiti kao dio svakodnevnice jednog djeteta, a ne kao nipodištavanje molitve. Jedna od najkraćih sura iz Kur’ana, najčešće je to prva molitva koju djeca nauče ili od odraslih ili tokom vjerske naobrazbe. Njena primjena je jako široka, ali u svakodnevnom životu najviše se uči kao poklon mrtvima. Ovdje je ona pak molitva za sve one kojima su očevi ukrali živote na putu samouništenja. Surovošću svojstvenoj povrijeđenom djetetu, kćerka takvom ocu odbija i fatihu.
Ovaj dio zatvara se pjesmom koja poteže treću ranu, a koja je cetralnom temom i četvrtog dijela: onu emocionalno osakaćenog djeteta. „Otkrivam primjerak djeteta/ Na spratu./ Ne znam šta sam tražila gore./ Možda njega.// Stavim zvono na tiho./ Isključim svijet na tiho./ Isključim život na tiho.“
Ono što potom slijedi je krajnja instanca potopa s početka; trougao će se zatvoriti kćerkom kojoj je preostao najteži dio računice – suočavanje sa sobom. „Alergična sam na strah“, kaže lirski subjekt u prvoj pjesmi dijela koji slijedi. (Zukan, „Hronična alergija na strah“) Potom ipak kontemplira molitve za oca, ali takve njene „…molitve u samotnim/ Noćima grebu po zidovima ćelija.// Svako slovo nosi težak zadah/ kanona kojim su stari narodi/ ispisivali svoju sudbinu“; drugim riječima, lirski subjekt shvata da stari načini u njenom slučaju neće omogućiti ono što prethodi molitvi – oprost. Baš u tom dijelu zbirke slijedi pjesma o nani (u čijim mislima su vjerovatno živjele fatihe, ili psalmi – to je sada manje važno), i to stihovima „Iza moje nane ostale su samo/ Blatnjave cipele na vrhu stalaže…“ Unuka će za sebe morati da pronađe vlastiti jezik; onaj koji je naslijedila od nane (pa i od majke) nosi zadah kanona, a kćerka/pjesnikinja je po izrazu svakako antikanonična.
Patrijarhalne matrice ne samo da su izložene kritici, nego se „zakon oca“ napada baš onim sredstvima koja bi služila njegovoj potvrdi: kanonskim molitvama. Tu dolazi do konačnog suočavanja. Pjesme „Taj kofer“ i „Moj teret“ ono su što je čitateljka možda očekivala cijelo vrijeme: poetesa je napokon pogledala u ogledalo.
„U jednom zatvorenom
koferu su muške stvari.
Stvari za muškarca.
Očeve stvari.
Ne otvaram ga.
Kada ga na ulici sretnem, ni oči
Ne otvaram.
Jednosmjeran
Pogled za jednosmjernu kartu za bijeg.
Bez kofera.“
Tek od tog trenutka dolazi do otvaranja teme tereta koji subjekt nosi od početka i koji je tu i na novoj adresi jednako kao što je bio na staroj. Pjesma „Molitva za moga oca“, koja konačno dolazi nosi priznanje: „Kada nekoga gubim, ponovo/ Gubim tebe.“ Poslije tog priznanja slijedi pjesma „Čistilište“, koja i doslovno upućuje na ozdravljenje što dolazi nakon ovog unutarnjeg jauka.
Posljednji dio zbirke čije teme se tiču odrasle osobe, pokazuju kako se lirski subjekt većine pjesama nosi sa svojim teretom u svijetu koji će čak i kada osjeti njenu kompleksnost možda teško za istu pronaći razumijevanje. „’Tvoj kamen je težak.’/ Kroz žamor kao oštrica me brecnu.“ (Zukan, „Cvijetni trg“) Zaljubljena, zapletena u erotske igre, kćerka ne uspijeva posve isključiti prošlost. Oko oca u pjesmi „Peto oko“ i dalje budno gleda kao opomena koja priječi apsolutno prepuštanje i sreću. „Veliko oko ih posmatra/ Iz magle.// Živci su mrtvi./ Živci ništa ne govore.“ Tijelu se odriče plodnost, „S nakanom Grete Faustove.“ (Zukan, „Otrov za Gretu“) Ali coitus je preplavljen erotskim nabojem. Isto tako, intimnost u pretposljednjoj pjesmi nagovještava nadu. „Bliskost je ipak/ Mala beskonačnost.“ (Zukan, „Bliskonačnost“)
Izgleda da lirski subjekt konačno nadrasta svoju tegobu. Pjesnikinja uzima uzde u svoje ruke. Šta će doći? pitamo se. Čin je velike hrabrosti pokazati najmračnije odaje svoga vlastitog boravišta. Zukan je neustrašiva pjesnikinja već u prvoj zbirci. Ista zato zvuči kao veliko obećanje za budućnost pod našim književnim nebom.
(Brno-Prag, novembar 2015.)
[i] Rukopis Živci ništa ne govore nagrađen je prvom nagradom Mak Dizdar za 2014. godinu, koju za prvu neobjavljenu zbirku mladog pjesnika/pjesnikinje dodjeljuje udruženje građana Slovo Gorčina iz Stoca. Iz štampe je izašla 2015.
