Dnevnik jednog bosanskog konja
Ušao sam u lift i pritisnuo izlizani broj šest. Iznad moje glave je blinkala neonka. Iz zida su kliznula dvoja vrata. Kad se spoje postanu jedna. Na svjetlosnom okviru ulaznih vrata ukaza se Snježana. Maše mi i trči hodnikom. Ruke nam se spoje, blokiraju vrata da postanu jedna. Nakon nekoliko bezuspješnih trzaja, vrata su odustala.
Uspinjući se ka šestom spratu ruke su ostale jedna u drugoj.
Unutrašnjost lifta je išarana markerima. Dominiraju četiri političke parole i dva ljubavna stiha. Niz hodnik, spojene ruke se dječiji razmašu. Pred vratima studentske sobe se umire. Prsti se istežu. Vlažna nit znoja poput ljepila se protivi rastanku dlanova. Ne kucamo. Iz sobe dopiru poznati glasovi i muzika. Pogledamo jedno drugo…
Vrata se otvore.
– Gdje ste vi dosad! – isturajući glavu u hodnik uzviknu Goran.
Hladan znoj nam oblije dlanove. Ruke se objese.
Zoran svira na gitari i pjeva: „Sweet family will die / Killer on the road, yeah / Girl, ya gotta love your man / Girl, ya gotta love your man / Take him by the hand…“
Goranovi poljupci na Snježaninom vratu su suhi. Na stolu su im ruke, prepletene. Ona izvlači prste, ispija pivo. Vrata lifta u hodniku škripe. U drugarskom zagrljaju sa Sabinom i Ivanom tiho pjevušim Morrisonove stihove.
U jutarnjim satima pjesma je tiha, pokreti mlitavi. Konzerva nareska je puna potopljenih opušaka. Iznad konzerve, na zidu je ispisano: Ja hoću, ja mogu, ja moram!
Stojim kraj prozora, gledam blijeda svjetla Sarajeva i pušim. Dim cigarete se izvija i širi u fluidne figure. Ulice grada su preplavljene radničkom klasom. Sumaglica se uvija oko zgrada. Ispred studentskog doma, na poleđini kioska su poderani plakati prvih višestranačkih izbora. Parole S nama u Evropu i Nema više tiranije i jednoumlja su zamazane žutom farbom. Na manjem plakatu su dva vrapca. Oko njih leprša perje. Ispod ptica je natpis: Poslije biranja nema kajanja. Dvoje ljubavnika se rastaju kod rampe studentskog doma. Ona gleda za njim, on se ne osvrće.
Snježana se oslobodi Goranovog zagrljaja, ustane i dođe do prozora. Stavi mi ruku na rame.
– Sviće.
– Da.
Plamteća svjetlost na horizontu najavljuje novi dan. Goran ispije rakiju naiskap. Pripali cigaretu i gleda prema prozoru.
– Rat! Biće rat! – uzvikne da ga svi čujemo ali ga niko ne čuje.
Zoran, odsutan, solira na gitari. Na podu, zagrljene leže Sabina i Ivana, pjevuše: „Od druga do druga / od drage do drage / od grada do grada / provodim vijek.“ Tramvaj juri šinama. Iznad njega nebo varniči. Pjevam u sebi: „Rasut u komade / vezan samo pjesmom / sebi i životu / tražim smisao i lijek.“ Snježana nasloni glavu na moje rame, pjeva refren: „Sa mukom pod rukom / tražimo nadu u padu / a gađa me aplauz / gađa me smijeh.“
– Biće rata!!! – Goran uzvikne glasnije.
– Ima li još ijedan džoint? – pita Zoran.
***
Utakmicu smo gledali u kafiću Balkan. Crvena zvezda je pobijedila, postala prvak Evrope. Za pola sata hiljade Sarajlija i studenata se sjatilo kod Vječne vatre. Zakrčili su ulice, proslavljali. Semafori su radili po programiranom redu, ali niko više nije držao do programiranog reda.
– Neću! Gdje god se okupi više od hiljadu ljudi nema tu ni Boga ni ljudskosti! – odgovorio sam grubo.
– Molim te! Svi su na ulici! Pliz! – hvatajući me za ruku, cvili Snježana i tegli me na ulicu. Srednjim prstom me nježno miluje po dlanu. Iza nje stoji Goran. Nervozno tapka nogama.
– Hajde, šta ga moliš!
Veselje se širi na sve strane. Nikom ne smeta zastoj saobraćaja. Najveća gužva je u Ulici Maršala Tita. A jezgro zgusnutih tijela oscilira kod Vječne vatre.
Crvena zvezda! Crvena zvezda!, odjekuje ulicom.
S pivom u ruci na Goranovim ramenima Snježana pjeva:
“We will, we will rock you!“
Na vratu joj visi obješen amblem Crvene zvezde s petokrakom i resama. Ivana i Sabina idu za njima, štipaju Snježanu za guzu. Ispred Gorana, gazim naprijed, probijam se kroz narod. Nadam se da će se iza glava ukazati slobodna ulica.
Goran me sustiže, hvata za kaiš na poleđini da nas druga tijela ne rastave. Snježana me zgrabi za kosu kao da se drži za konjsku grivu. Ljuljajući se na Goranovim ramenima, uzvikuje: „Hija! We will, we will rock you! Hijaaa!“
Tijela su se stopila u jedno. Iz njega izviruje hiljade očiju. Uzoholjena masa je sve grublja, agresivnija. Uzvici se mijenjaju, nadvikuju.
– Crvena zvezda! Crvena zvezda!
– Jugoslavija! Jugoslavija!
– Bosna! Bosna!
– Srbija! Srbija!
Nemoguće je ići dalje. Nemoguće je ići bilo kuda. Glave nam poput periskopa izviruju. Slobodna ulica je sve dalje.
Ljutito se okrećem, tražim izlaz. Nedaleko od nas je haustor, desetak metara. Ali masa već ima svoje puteve, nepoznate, ćorave. Inercija nas usmjerava, izvor joj niko ne vidi.
Ruke više ne mogu da uzdignem, vidim samo jato glava.
Nevidljivi izvori izazivaju razornije talase. Sudari tijela su nekontrolisani, bolni. Jauci i plač. Psovke i prijetnje u prazno. Izbezumljena tijela mali talas pretvaraju u stampedo. Tutanj i vrištanje. Na dva izloga se saspe staklo. Nekoliko tijela pada po policama knjiga. Iz ruku djevojčice krv kapa po knjizi jednog pjesnika.
S golog muškarca i žene, skamenjenih pred ulazom u Narodnu banku, uzlijeću golubovi i preplašeno lepršaju.
Snježana me poteže za kosu, ljulja se na Goranovim ramenima kao na rodeu.
Surva se u moj zagrljaj.
– Biće rata!
***
Na prozoru je debeli sloj prašine. Kad gledate kroz njega, napolju je uvijek maglovito. Zgrada je stara, izgrađena u vrijeme austrougarske okupacije Bosne. Do sada je služila kao općina, zatvor i hotel. Trenutno je elitni studentski dom. Nosi ime narodnog heroja Mladena Stojanovića. Soba je, kao i većina studentskih, skromno namještena.
Na zidu je Bosanski konj. Slika na hamer papiru B2 formata zalijepljena selotejpom. Prije nego što je završila na zidu, bila je dio performansa Dnevnik jednog bosanskog konja u caffe klubu Zvono na kojem je pjesnik Ladin hrzao sluteća prokletstva u Bosni.
U prvom trenutku, gledajući konja, stičete dojam da je propet na zadnje dvije noge i da pokušava da poleti. Ali, pošto je to bosanski konj, kad se bolje zagledate uviđate da ima tri para nogu. Dok mu dvije, izlazeći iz poprsja batrgaju po zraku, preostale četiri su nepomične kao da su čavlima prikovane za zemlju. Boje je narandže. Široko otvorenih usta, velikih zuba i našminkanih, rumenih usana. Teško je dokučiti da li se kezi ili bol trpi. Ima jedno oko, okruglo, bijelu bionjaču i crnu zjenicu. Pogled mu je dječiji. U lijevom uglu slike je natpis FILM.
Iako slika izgleda banalno, bilo je nešto u njoj što me opsjedalo. Često sam gledao konja u pauzama pisanja kao da sam očekivao da će mi izreknuti traženu riječ.
Sad ne gledam konja. Niti pišem. Kroz prljavi prozor osmatram Ulicu narodnih heroja, čekam Snježanu.
Zadigla je okovratnik, stavila sunčanice. Oborene glave ulazi u zgradu.
– Prošlo je mnogo vremena, mislio sam da se nećeš javiti.
– Čekala sam pravi trenutak.
– Pravi trenutak!?
– Da.
U njenom glasu hladnoća. Gleda u moje oči kao u dvije prazne rupe. Nisam navikao na ovakav pogled. Nije to Snježana iz srednje škole. Nije to Snježana iz lifta. Tijelo joj je kruto. Pokreti oštriji, kraći. Nešto se dogodilo, pomislim.
– Ne boj se, neću ti ništa – kaže Snježana i zvonko se nasmije.
– Što bih se bojao!?
– Pa dobro, šta bi drugo muškarac tvojih godina poželio.
Postiđeno šutim. Ona gleda kroz prozor.
– Sotona je u tebi, ali ne brini, sitna je, bezazlena. Mitski ostatak nasljeđa muškog roda.
– Izvini…
– Zavodnik te je udaljio od Boga. Ali ne oholi, nego ljubomorni. Ništa strašno, svi muškarci su njegovi robovi.
Toliko vremena sam čekao ovaj trenutak, a došla mi je s Bogom. Ili možda sa sotonom!? Vjerovatno želi da me preobrati, uputi na Božiju stazu. A možda je i sama sotona!?
Zagledam je iskosa, kao da je prvi put vidim. Ruke su joj tanke, čvornate. Na nadlaktici ima tetovažu, pamučastu lopticu maslačka. Nokti joj nisu lakirani. Tragovi boja od slikanja se preko jagodica zavlače pod nokte. Pogled zaustavljam na bojama, nijanse crvene i zelene se pretapaju.
– Jesi za vino?
– Može, ali samo jedna čaša.
Donosim crno vino iz kupatila. Nespretno ga otvaram, prolijem po stolu.
– Živio!
– Živjela!
Procijedi gutljaj. Gleda u konja.
– Lijep konj. Mogao bi i on biti dio igre.
– Kakve igre?
– Saznat ćeš…
Podižem pogled ka njenom dekolteu, njene dojke su nabrekle kao u trudnice. Ona lista studentske novine Valter pretrpane političkim temama. Zgužva ih i baci u kantu za smeće.
– Nova sloboda će da košta. Čovjekoubojica je dočekao svoj trenutak. Bog neće mnogo da se zamara. Izdali smo ga u proteklih pedeset godina.
– Jebi se i ti i tvoja sotona! Ne mogu više! Šta hoćeš?
Na trenutak se nasmije od srca, zatim se iznenada mačkastim očima zabulji u mene prigušujući smijeh.
– Hoću pravi trenutak!
– Sad je pravi trenutak!
Sjednem pored nje, stavim ruku na njeno koljeno.
– Ne vjerujem u sotonu!
Ona gleda u magloviti prozor. Tijelo joj se opušta, oči pune bojom, vlažnošću. Vidim da mi se vraća moja Snježana. Obori glavu.
– Mome ocu su donijeli uniformu i pušku u kuću.
– Kakvu pušku!? Kakav rat? Šta vam je ljudi!?
Rukom pomjeri moju ruku s koljena. Ustane.
– Vrijeme je za spavanje.
Skida se, ostaje u gaćicama i brushalteru. Napolju rominja tiha kiša.
– Završio si mi seminarski?
– Jesam.
– Bježi s mog kreveta! Moram predati seminarski do pola devet.
– Šta ćemo radit cijelu noć?
– Spavat!
– Ja ne mogu da spavam.
– Tvoja sotona je mizerna. Za razliku od onih na ulici, zatomljenu strast uspijevaš kontrolisati.
Odgurne me s kreveta. Ustanem, hodam uskom sobom. Ona se prekriva plahtom, spava. Skinem farmerice i majicu, legnem u cimerov krevet. Gledam u zid. Tiho zahržem:
– Njihaaa!
Čujem kako se slatko smije, šuštanje plahte, korak. Zadiže moju plahtu, legne pored mene. Njene grudi su naslanjaju na moja leđa. Spušta svoje prste na moje rame, jagodicama klizi prema vratu. Dlake na ramenu bride.
– Strah me, nevina sam.
***
Zauzeli smo šest voznih traka i tramvajske šine. Svi smo išli u jednom pravcu. Nosili zastave i transparente. Na sebi sam imao majicu s natpisom Das ist Walter. Goran je nosio transparent Peace, a Snježana Vodimo ljubav, ne rat. Zoran, Ivana i Sabina su kopirali Morrisona, izvodili šamanov ples.
Narod je uzvikivao: „Živjelo Bratstvo i jedinstvo!“
Na prozorima su bili penzioneri, mahali nam kao da smo svatovi.
Ispred zgrada su djeca trčkarala za loptom i preskakala lastiš.
Pješačili smo već nekih šest kilometara. Došli do zgrade Predsjedništva Republike. Iz trgovina su nam ljudi davali sokove, vodu. Iz pekara nam dijelili vruće kifle.
Na Vrbanja mostu je bila barikada. Nekoliko uniformisanih vojnika je stajalo pored isprepletene bodljikave žice. Na glavama su imali crne kape, navučene do vrata. Oči su im izrezane. U rukama su držali kalašnjikove. Narod, u farmericama i patikama, je krenuo prema njima. Povukli su se u brdo do prvih kuća. Na mostu je djevojka plave kose pala.
Pucanj i vrisak su sve zaledili. Sljedeći pucanj nas je prisilio da zalegnemo na asfalt.
– Biće rata! – Goran je tiho uzviknuo.
– Ne seri! Jedan pucanj nije rat! Pogledaj nas, protiv koga će ratovati! Niko od nas nema oružje! Nas je hiljade protiv rata, oni su šaka jada!
Osvrtao sam se prema žutom hotelu, i otamo su pucali. Četvorica momaka su u trku nosili dvije djevojke prema autima. Za sobom su ostavljale kapljice krvi. Trag kojim se više neće vratiti.
– Zar je moguće!
– Pa mi nemamo oružje, kako mogu!
– Ne razumijem!
– Monstrumi!
– Ubice!
Snježana je ležala na asfaltu. Jednom rukom je držala Gorana, drugom mene. Ispravila se na koljena, zagrlila nas obojicu i zaplakala. Iza nas, Zoran je ispuštao nerazumljive zvuke. Okrenuo sam se i pogledao ga u oči. Širio je ruke, ne izgovarajući ništa. Sabina i Ivana su pogledima lutale po ljudima, zgradama, kao da su pale s druge planete i skeniraju okruženje. Istražuju stvarnost koju ne mogu da pojme.
Iznad nas se prolomi razarajući zvuk.
– Avion!!!
– Napadaju nas avionima!
Snježanina jedna ruka drhti u mojoj, druga u Goranovoj.
– Sotona! – buncala je u strahu.
– Ne pričaj gluposti!
Građani su goloruki trčali preko mosta. Preskakali ograde, uspinjali se kroz bašču. Opkolili su dvije kuće i uzvikivali, prijeteći praznim rukama: „Predajte se! Predajte se!“ U kući nisu zatekli nikoga. S jevrejskog groblja, udaljenog stotinjak metara od kuća, odjeknuli su pucnji. Ubice su se sakrivale iza nadgrobnih spomenika.
***
Sljedećeg dana Goran se javio iz Beča. Odbio je da obuče uniformu i uzme pušku. Snježana je otputovala u rodni grad. Njen tata je došao autom po nju. Nismo se ni pozdravili.
Ja sam naredne četiri godine ganjao sotonu po bosanskim šumama.
Bosanski konj nam je raznosio hranu, municiju.
Pričalo se, jedan nije izdržao, skočio je u provaliju na Treskavici.
