(Marko Tomaš Pjesme sa granice Sarajevo: Buybook, 2019)
“Pjesme sa granice” Marka Tomaša predstavljaju zreliju fazu pjesnikovog stvaralaštva, sa već poznatim motivima i metaforama; dakle pjesnik se iznova gotovo opsesivno bavi pitanjima života i smrti, Ljubavi i Revolucije. Tomaš i dalje u svom maniru piše tvoreći u svojoj poeziji nekakvu neobičnu fuziju bitničkog i trubadurstva, u svojoj osnovi obilježenog patinom romantičarskog zanosa, ali duboko uronjenog u stvarnost svijeta u kojem živi. Sa jedne strane to je poezija obilježena jesenjinovskim zadahom rakije u ustima, u zadimljenim kafanama Mostara, ili bilo kojeg drugog grada, u kojima nož reže ustajali vazduh. A sa druge strane pjesništvo koje svjedoči jednoj izgubljenoj postratnoj generaciji, kojoj je melanholija egzistencijalna konstanta. Stoga stihovi Marka Tomaša, dok napolju hladne rijeke režu strukture gradova bez imena, kao skalper po venama režu čitaoca. Međutim, iako pjesnik generacije čije je odrastanje rat kao lomni povijesni događaj zauvijek obilježio, Tomaš se u svojoj poeziji rijetko direktno obračunava sa naslijeđima mračnih devedesetih. Nasuprot toga on nastoji često kroz generacijski okular gledati na stvari, pokušati iz onih intimnih boli jedne izgubljene, kolektivnom depresijom destruirane mladosti pjevati o svijetu kao ličnom porazu. “Pjesme sa granice” Marka Tomaša nisu pak nikako Danteov Pakao, Čistilište i Raj. U ovoj trilogiji se uprkos svemu traga za budućnošću, ubija se Revolucija, zarad Revolucije i biježi na neko (ne)sigurnije mjesto. Vizuelni identitet zbirke otkriva mnogo. Dvoje ljubavnika na granici, u strastvenom zagrljaju, čiji se pogledi mimoilaze, dok oko njih plove papirne regate, govore o tome koliko je Tomaševa Ljubav bolna, a potrage katkad, uzaludne i krhke. Osim toga, ona ima masku, što je uzdiže do muze, ali i mistificira i govori o tome da on nije baš uvijek povjerljiv.
Marko Tomaš je pjesnik čija se poezija objavljuje u gotovo svim republikama bivše Jugoslavije. Proglašavaju ga kosmopolitom, humanistom, antišovinistom i antinacionalistom, a britkost njegovog pera dovode u vezu sa njegovom geografijom, koja je pomalo ujevićevska i tumara od Ljubljane, preko Sarajeva, Beograda, Splita, Sombora, Mostara, i na kraju se, ponovo, završava u Zagrebu.
Također, pored svih tih gradova, za koje slobodno možemo reći da su kod Tomaša mnogo više od puke kulise čovjekovih konvulzija, njegova poezija je od početaka premrežena interliterarnim i uopšte umjetničkim vezama. Koen, Orvel, Morison, Tarkovski, Bergman… su daleko od onoga što nazivamo ovdje i danas, ali su ostavili itekakav uticaj na Marka Tomaša i prisutni su živo u njegovoj poeziji.
“Ja sam slušao pank, metal i r’n’r, a uz nedjeljni ručak s radija su dopirali zvuci sevdalinki i starogradske muzike.”- ovom rečenicom Tomaš objašnjava ono što je oblikovalo njegovu poetiku, pa nije ni čudo što za svoje stihove kaže da se u njima nalaze “i dop, i punjena paprika”.
Prevazilazeći geografske i kulturne granice, Tomaš i dalje čezne za Slobodom, koja je pomalo anarhistička. Za njega je iskazivanje svog stava jednako Slobodi: “Meni je bitno makar i na silu iskazati ono što mislim.”
U posljednje tri knjige, Marko Tomaš piše uvjerljivo, jednostavnim i pročišćenim stihovima, bez suvišnih metafora. Ne drži se forme, ne boluje od rime, nastoji i dalje iscrpljivati mogućnost svojih oprobanih stilskih rješenja, pomjera granice na značenskom nivou knjige uvodeći trideset deveti maj i peto godišnje doba. Ne plaši se patetike i mogućnosti da sklizne u banalno.Zapravo, moglo bi se reći da Tomaš na tome insistira, svjesno pretvarajući svoju poeziju u nekim slučajevima u povik sa gradskog trga, ili neko slično pučko kafansko razglabanje. Zato Tomaša čitaju boemi i revolucionari, lijevo orijentisani političari, gubitnici i pobjednici, i sva ostala svjetina.
U “Crnom molitveniku”, Tomaš je razapet između čežnje i samoće. Ubija svoju dragu, koju će kasnije ponovo oživjeti i sprema je na život bez njega i put koji mora nastaviti sama.
“Crni molitvenik” je angažovana i revolucionarna knjiga buntovnika osamljenika, koji Ljubav banalizujesve do odsutnosti, da bi je na kraju uzdigao. Molitvenik u kojem je smrt blagodet, a bog se zaziva malim slovom. Molitvenik, kao jedna velika antiljubavna pjesma, razočarana i tužna. Molitvenik u kojem je ispisana “Nihilistička molitiva”.
“Ne postoji dobar čovjek,/ postoji samo onaj koji nije imao priliku da ubije”.
Kroz svoje stihove, Tomaš stalno propituje da li je smrt početak ili kraj. U njegovoj poeziji smrt i Ljubav se grčevito bore, ali i sastaju. Nema Ljubavi bez smrti, kao ni smrti bez Ljubavi. Tu Tomaš zatvara krug.
Ljubav je, možda posljednja šansa da se suprotstavimo svijetu u kojem “nema pobjednika” i u kojem se “samo poraženi smjenjuju”, dok je smrt, prema Tomašu nešto što se iskusi još prije rođenja i zato je nasušna potreba čovjeka da stalno živi sa mišlju o smrti koju on demitologizuje i oslobađa svakog straha.
Na “Crni molitvenik” se nastavljaju “Trideset deveti maj” i nesporazumi oštećenog srca glavnog junaka, kao žal za svim ranije izgubljenim. Iako je “Regata papirnih brodova” hronološki prethodi “Trideset devetom maju”, zbog samog konteksta, potpuno je opravdana inverzija napravljena u ovom izdanju.
Već u uvodnoj pjesmi “Nismo se stigli voljeti” naziremo recidive izgubljene generacije, no Tomaš pravi otklon od rata, vraćajući se pomješanim snovima i stvarnošću u kojoj smo licemjerni, te nemamo dovoljno hrabrosti i Ljubavi.
“Tridesde deveti maj” je knjiga o jeseni, o “Melankoliji jesesnjeg sunca,/ koje bježi nekim boljim ljudima”, o skončanju nakon što propadnu sve iluzije o borbi i sva nastojanja da se postane buntovnik. Zašto je sve propalo i zašto sve postaje tako beznadežno, Tomaš pokušava osvijestiti bježeći u djetinjstvo i arsenovski propituje mladost punu Ljubavi, jednako mučnu i nježnu.
Često progovara iz očišta djeteta, kako bi opravdao sav svoj defetizam, “Kad porastem/ prestaću piti rakiju i pivo/ ostavit ću drogu jednom zauvijek”. No, nakon što propadnu iluzije da će “Dan neovisnosti” nešto promijeniti i da toponimi istorije i egzistencijalno otpadništvo imaju bilo kakav uticaj na gradove bez imena i države koje ga prisvajaju, on kaže:
“Mrzim džamije, katedrale i crkve/u kojima se sprema izdaja Boga/za sitni ćar i malo nasilja/nad nemoćnom zemljom,/toliko nemoćnom/da se ne može oduprijeti stihovima/koji ju ruše. Mrzim ratove ove zemlje/i njena primirja/koja podmuklo ubijaju./”
U “Regati papirnih brodova” Tomaš se vraća socijalnoj poeziji i na kraju trilogije, umjesto da ide u Raj, on spas vidi u bijegu u Slobodu. Odriče se Revolucije, te izlizane riječi kojoj su sasvim razbili značenjskim penetriranjem “pravi muškarci” koji “pak, žele voditi države,/ poslati nečiju djecu u rat/ baviti se humanim preseljenjem/ i zaslužiti Nobela za mir”. Umjesto toga, on bira smrt kao milosrđe i jedino trajno utočište, te zatvara tematski krug koji je počeo u “Crnom molitveniku”.
Propitivati valjanost poezije Marka Tomaša je potpuno neumjesno. Neumjesno je iz pozicije kritičara umanjivati njegov značaj jer je postao mejnstrim pjesnik, na čijem čitanjima samo što ne lete halteri na pozornicu, te ličnost koju se pita o sportskim, kulturnim i političkim događajima. Neumjesno se ograđivati od poezije Marka Tomaša i smatrati je trivijalnom samo zato što se može naći u rukama svakoga od nas, što je ogledalo naše stvarnosti i hronika tragedije našeg podneblja.
Ipak, bilo bi neadekvatno iz kritičarske perspektive svoditi Tomaša samo na tu analogiju sa Cohenom. Neosporno je da on nastoji u svojoj poeziji ići onim putem koji je Leonard negdje zamislio kao put ka slobodi i utopiji sanjara, i da njegova potreba da poeziju učini glasom poraženih i izgubljenih ima nešto od šarma vječne skitnice, ali Tomaš je uprkos tome autentičan i u našu stvarnost duboko uronjen pjesnik. Potreba za mejnstrimom, za pop-kulturnom ikonografijom, koja ponekad jeste imanentna Tomaševim stihovima može biti shvaćena i kao davnašnja vjera pjesnika da se poezijom može oplemeniti cijeli kosmos. Ali umjesto daljnih detekcija i analiza, smanjite svjetlo, nalijte si čašu, pustite nekakav džez da upije ove (jednostavne i oštre)stihove u kojima se spajaju sveto i trivijalno i prepustite se buntovniku bez razloga, koji traga za svojim identitetom saplićući se o Ljubavi i smrti, u pokušaju da okonča vlastitu Revoluciju.
* Tekst je nastao u okviru radionice “Književna kolumna”, Bookstan 2019.
