KOPENHAGEN
(Milena, 1981/1982)
Milenino tijelo je pijanstvo. Njeno lice također. U njezinim mačjim očima kristalizira se meni nepoznat svijet. Univerzum naseljen tajnama koje se šapću na muškarčevo uho. Tamo neka meni nepoznata milovanja i poljupci koje Milena, bez sumnje, već prakticira. Anatomski gledano, ona je čudo. Zadivljujuća i krhka ravnoteža. Grudi su joj tako raskošne, zrele, a torzo dirljiv, gotovo još uvijek dječiji. Nosi crvene košulje i kratke traper suknje. Koža joj je nevjerojatna, kapljica svjetla i nekoliko grama tanina sa spužvastom, želatinoznom teksturom s unutarnje strane bedara. Vjerojatno budući celulitis. U našoj generaciji Milena je prva koja je u potpunosti postala žena. U svom ponašanju i gesti, u pogledu i razmišljanju. Prva koja se također oslobodila kao antiteza čednosti, opscena Lolita koja ponosno nosi tragove dugih neprospavanih noći na svom vratu, usnama ili na teškim kapcima. Milena je čulna provokacija. Sjedi lagano raširenih nogu na samom začelju našeg razreda. Glas joj je promukao, puši. Milena nosi grudi kao oružje. Već je cinična, profesorima odgovara podrugljivim osmijehom. Promatram je sa sigurne udaljenosti od nekoliko desetaka metara. Tijelo joj je prerano sazrelo, kao nezdravo voće, lijepo i tužno u isto vrijeme, jedva budno i već umorno, tisuću puta poljubljeno i nikad voljeno. Začudo, draga mi je.
*
Kao i ja za vrijeme odmora, i Milena ostaje u praznoj učionici. Smjesti se u klupu pored mene i svaki dan mi nudi jedan dio svoje anatomije. Korijen njezinih grudi, nježno meso bedara, ranjene trešnje usana. Raspravljamo o svemu i ni o čemu. Milena je ta koja priča. Ja samo slušam skamenjen, držeći drhtavu ruku na njezinoj nozi. Božanstveno je. Zastrašujuće je ovo nepomično milovanje. Kao neki mini orgazam. Milena govori i govori, a ja svakim danom postajem hrabriji. Zamišljam da je moja ruka morska zvijezda, polip, žedna životinja koja pije njenu kožu. Ponekad osjećam kako joj se mišići trznu, ali češće joj je noga mirna. Ne reagira na moja milovanja. To je razočaravajuće, ali shvatam našu malu igru kao dar. Ponekad osjetim oštar miris oko nje, mješavinu znoja i duhana, teritoriju pravog mužjaka. Češće me zapljusne miris nježnog djetinjstva. Tada osjetim male kriške kruha sa džemom od malina, vruće mlijeko, kapi protiv kašlja, male cvjetove kamilice utopljene u vrućoj vodi… Simboli su pomiješani: medvjedić i grudnjaci, lutka s napuknutom porculanskom glavom i mini suknje, neonski markeri i peroksidni dječaci Duran Durana – koji se osmjehuju na posteru.
Tijekom mog sporog i mukotrpnog seksualnog naukovanja mijenja se i taj takozvani svakodnevni život. Kod kuće kao i u našem malom gradu. Na prvi pogled sve je kao i prije – škola i put u školu, nogomet i naši „povijesni“ porazi od Zapadne Njemačke, veliki stol u kuhinji, zavjese, škripa vrata, televizor u kojem žive sivi ljudi i jedan, uvijek isti, beskrajni, Dnevnik…
Moj pogled na život i stvari je, čini mi se, smireniji, zreliji. Bolno otvaram vrata u svijet „odraslih“ i uživam u svakom centimetru dobivenom u ovoj utrci. Često sam zamišljen. Ulazak u pobjedničku ekipu odraslih je za mene labirint. Milijun pitanja bez odgovora. Moj dječiji svijet, lijep i siguran, mijenja se.
– Mi smo u 80-ima – stalno me podsjeća moj novi drug Danko. – Dok kažeš Popokatepetl, eto nama 21. stoljeća!
Mijenja se i naš mali grad. Otvaraju se nove trgovine, općinski park krasi novi spomenik Neznanom Junaku. Asfalt, ovaj neprikosnoveni simbol blagostanja, sada je vrlo blizu naše ulice. Unatoč maminoj bolesti, moderniziramo i svoj interijer. Imamo kauč na razvlačenje. Otac (za sada on jedini ima pravo na ovu složenu operaciju) ne bez poteškoća, pokušava svoju sofu pretvoriti u krevet. Uspijeva recimo jednom od pet pokušaja. Većinu vremena odustaje. Metalni kostur njegovog kauča na razvlačenje ostaje nesavladiv. Kao nekakav zloćudni mehanički pauk. U naše živote ušao je i novi automobil. Volkswagenov Golf, žut kao pile, skoro nov, proizveden 1978. godine u Sarajevu. I moramo priznati da je to tehnološko čudo. Udoban i tih, pouzdan i robustan u isto vrijeme. Stražnja sjedala su poput oblaka, a najveći napredak su prozori. Njemački inženjeri dodali su mogućnost otvaranja zadnjih prozora. Što je bez sumnje velik napredak. I dostignuće za nas koji se vozimo pozadi.
Otac ga pere tri puta tjedno.
Oko mene sve se ubrzava, dani su kao šampanjac, a noći kratke, uzburkane mojim hormonskim snovima. Još uvijek sam ludo zaljubljen u seksi Milenu, čitam romantične pjesnike i nikad ne igram nogomet. U školi mi se rugaju da sam „pesnik“, i to na ekavskom vrag će ga znati zašto. U školi, također, kruže neke prljave priče o Mileni. Nitko nikada nije vidio ništa osim što ostale srednjoškolke, buduće jezičare kao i njihove majke, razvezuju na Mileni svoje zmijske jezike.
