Let Air Francea u suradnji s Vietnam Airlinesom
From: Paris Charles de Gaulle, France
To: Airport International Noi Bai Hanoi, Vietnam
Date: 04 avril 2023
Boarding: 13:00 h Arrivee: 06:25 h + 1 jour
Gate/Porte: M46
Seat/Siege: 25 K
(Dužina leta: 12 sati)
5. 4. 2023. – Hanoi International Airport, jutro
… dočekao nas je vozač. Nosi tablu s mojim imenom.
“Colic?”, upita. “Boban? Suker? Bilic?”
“Jeste”, odgovorim.
A njemu drago. Prvo u beskrajnom nizu nasmijanih lica koja ću susresti u ovoj zemlji. Okretan je, živ i sav u pokretu kao neki bliski rođak Brucea Leeja. Korača brzo kroz gužvu mijenjajući stalno smjer kao nekakva progonjena životinjica. On je u svom svijetu, poznaje sve što treba. Svako jutro od postanka zemlje je jedno čudo, naš vozač to s mudrošću svojih predaka zna i zato se i smiješi. Vrijeme je ptica koju stalno hvatamo a ona nam izmiče, zato i nema smisla žuriti.
Ukočen vučem torbu i idem za tim veselim tipom. Vani je mokro, teško jutro. Daleka, duboka Azija, Treći svijet, druga svijest, zmaj koji se budi nakon kratke tropske noći. Iza mene je dug put. Još mi pred očima titra slika s ekrana. Naš naspram neba maleni avion koji guta kilometre. Pariz, pa Češka, Mađarska, Rumunjska, ratno Crno more. Dok letimo iznad njega, iskreno se nadam da neki pijani ruski general ne cilja svojim cijevima u nas. Nekoliko sati kasnije tajanstvene države nikle iz sovjetskog pepela, Gruzija, Azerbajdžan, pa Iran i onda satima, satima nadlijećemo Indiju.
I na kraju Laos pa Vijetnam.
Kasnije u autu, dok napredujemo kroz šumu kaotičnog saobraćaja, Mr. Taksi, nasmijani lutak, priča.
“Modric?”, pita.
“Jeste”, odgovaram, “Modric.”
“Kroezia”, smije se, “ze beste tim. Aj am big fan.”
Okolo nas na stotine motocikala, čitav grad ide nekamo.
Na neka važna i neodgodiva posla. Već znam da je ovdje gorivo skupo i da se Vijetnamci na vozikaju tek tako. Nego da odu kamo moraju i da se vrate.
Šoferov engleski je “azijski”, a moj tarzanski. Ne smeta.
Pričamo.
Kaže da je zavolio nogomet zbog Paola Rossija. Da već dugo gleda svjetska prvenstva i da navija za Kroeziju. Faca tip, sve zna što treba. Nasmijan a koncentriran. Napredujemo. Osjećam kako mi leđa pulsiraju. Jedan posebno nervozan živac igra mi ispod desnog oka. Nema umora iako znam da je sada u Europi skoro ponoć. Čula su izoštrena. U dobro izoliranom autu čujem buku velikoga grada, vidim beskrajni niz kuća ispred kojih sjede ljudi, jedu nešto, pričaju, prodaju sve i svašta. Vani već treperi zrak nestvarno žut, kao pustinja. Velika gužva, motocikli, sve moguće i nemoguće vrste Vespi, deset puta, stotinu puta Napulj i Rim. I svi napreduju, lagano, bez žurbe, bez svađe, nerviranja… Tamo u “civiliziranoj” Europi tu bi bilo već mrtvih glava.
Odjednom se ispred nas pojavljuje jedan most spektakularnih razmjera. Ogromni pauk koji opkoračuje velike, mutne vode nekakve rijeke.
“Red River”, kaže navijač Kroezije.
“Je l’”, pitam, “zato što dolazi iz Kine?”
“Zbog blata”, kaže taksista. “Crvenog.”
Priča i dalje. Više ga i ne slušam. Prolazimo kroz ogromni borhesovski labirint. Hanoj. Već smo u samom srcu grada. Još je rano, ali vidim ljude koji jedu juhe u malenim, nazovimo ih, restoranima na trotoarima. Služe ih mahom starije žene. Malena nasmijana lica, ljepljivi pločnici i ljudi koji koncentrirano jedu juhe iz velikih zdjela.
Pola osam je ujutro.
Jedna, kao kravlje oko krupna graška znoja mi lagano, kao da mi njuši kožu, broji madeže, klizi niz leđa. Umoran sam, ne i pospan. Osjećam vlastitu misao kao pticu. Drhtavu. Nesigurnu. No lijepo je. Taj blaženi osjećaj može nam priuštiti samo daleko putovanje. Doći u drugo vrijeme i drugu stvarnost. Postati, pa makar i nakratko, dio svakodnevice tih dalekih mjesta i ljudi. Naš taksi poskakuje kroz gužvu. Ulazim u veliki grad. Nepregledni redovi gusto zbijenih kuća na dva, na pet, na sedam katova. Ispod naših guma Azija, a iznad nas neobično žuto nebo. Kroz tijelo mi zuje damari i krv. Čini mi se: mogu istovremeno osjetiti i radost i tugu. Zamišljam zvijezde, čitava nova sazviježđa koja se mogu roditi iznad ove zemlje. Ono što su me učili o raju i paklu samo je djelomično točno. Nisu to dva odvojena mjesta, pakao i raj su dva istovremena događanja, dva lica jedne ljudske sudbine. I Azija je pravi dokaz o čemu se tu radi.
… grad Hanoj je budan. Gladan i budan. Doživljavam ga kao ogromnu zvijer, beznačajni sam Jona koji je već progutan,
koji se nalazi u utrobi, izgubljen među kitnjastim, dekorativnim natpisima i čudnim, visokim, kao djetinjim glasovima koji dolaze s vozačevoga radija. Osjećam se rasuto, kao pelud. Slutim, samo sam dio jednog velikog pokreta, velike jutarnje gužve u ovome gradu. No sve to nekako glatko ide, bez nervoze, Azijci sigurno znaju da ne možemo gospodariti vremenom. Nije važno žuriti, važno je stići.
Napredujemo sporo i drago mi je zbog toga.
Ne ulazi se brzo, navrat‑nanos u zemlju s milijun bogova.
Velibor Čolić, “O ljudima, hrani i bogovima”, Buybook, 2024.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook
