Faktori koji se sastaju u pojmu coniuctio* su zamišljeni kao suprotnosti koje se sukobljavaju u neprijateljstvu ili privlače u ljubavi. (C. Jung)
Nikako nisam mogla da dogovorim da mi se kćer igra sa drugom djecom. Na pola puta između strankinje i domaće žene, nisam se uklapala, kao pitoma prijetnja, prema kojoj su se odnosili ljubazno i sa sigurne udaljenosti. Bile smo drugačije, bez muškarca. Ona i ja nismo bile dovoljne da činimo pravu porodicu. Niti trio, niti kvartet, obična klackalica za dvoje, i od to dvoje jedna velika, jedna mala, klimave ravnoteže. Mutirale smo skoro preko noći, od porodice – evo maločas, čini se, bilo nas je troje, stabilni tronožac, stalak, muškarac, žena, dijete, trougao koji seže prema nebesima i ka zemljinim osovinama – pretvorismo se u jednu Undine i jednu Silfu, par zemaljski i nezemaljski.
Malo je ljudi vidjelo smisla u mom povratku – u stvari bilo ih je samo par koji su rekli da im je drago da bar neko hoće da se vrati i da živi u ovoj jebenoj zemlji.
Jedna od njih je bila gospođa mesarka, za koju se govorilo da je loše naravi. Radnja joj je bila malena. U frižideru su se obično valjala jedan ili dva komada mesa, a između frižidera i magacina je visila razgrnuta cerada boje očnih kapaka okrenutih ka suncu. Svaki put kada bih ušla pričala je na telefon i odbijala da me posluži. Prvo bi me tjerala rukom i onda, kada ja ne bih otišla, pravila se da me nema. Stajala bih dvadesetak minuta, sama, u tu mesaru skoro niko drugi nije ulazio. Nisam odustajala – bila mi je najbliža kući, mada to nije bio pravi razlog za moju upornost. Imala je nešto posebno, ta usamljena, namrštena i nenašminkana mesarka, uvijene plave kose i crnih obrva. Nakon dvije pune nedjelje u kojima sam dolazila u radnju svaki dan, gospođa mesarka je kapitulirala i poslužila me. Kasapila je teletinu na onoj dasci koja se nalazi u svakoj mesari na svijetu, gdje sječiva izrezbare gustu šumu ožiljaka režući životinjsko meso. Željela sam da pomilujem tu drvenu površinu, istovremeno grubu i maznu, na kojoj je drhtala blagoružičasta, nježna teleća butinica. U meni je pohotna životinja kojoj rastu zazubice od gledanja u mesnati zalogaj, u meni je mesožder potrošač zbog kojeg postoji okrutnost otimanja dojenčeta od majke.
Saznala sam da je iz drugog grada, naslijedila je mesnicu od brata. Ispričala sam joj malo o sebi, kako sam se vratila nakon više od dvadeset godina sa trogodišnjim djetetom, a ona je otkinula pogled sa svojih krvavih ruku, i rekla – Aha. Od tada mi je čuvala najbolje odreske, dozivala me na ulici dok sam išla na posao – Ostavila sam ti svježu janjetinu, dođi kasnije!
*alhemijski termin za ‘veznik’ ili ‘spoj’.
Kada napraviš da su dvoje jedno, i kad napraviš da je iznutra isto kao i spolja i spolja kao iznutra, i više kao niže, i kada napraviš muško i žensko u jedno, tako da muško neće biti muško, niti žensko žensko, kada napraviš oči na mjestu oka, ruku na mjestu ruke, stopalo na mjesto stopala, sliku na mjestu slike, onda ćeš zaći u Kraljevstvo.
Tomino evanđelje
Naučila sam slagati drva, cijepati ih sjekirom, naložiti vatru u peći. Naučila sam razaznavati ljekovite trave, održavati baštu, odčepiti sudoper, mijesiti i peći hljeb, naučila sam hvatati miševe a da ih ne ubijem. Pjevala sam sa malom grupom, višeglasne klapske pjesme o ljubavi i smrti i raznim vjetrovima – burama, maestralima, fortunama, povjetarcima, šta je god uzburkavalo jedra i davilo mornare. Željela sam da naučim raspoznavati ptice, ali nisam uspjela. Naučila sam ustajati u noći, sama, dok je ona spavala kraj mene, i suočiti se sa onim što je šuškalo, krckalo ili lupalo po kući. Isprva bih ležala u mraku skupljajući snagu, pa ustajala i pravila par borbenih poteza, vježbajući u slučaju da je tu zaista sjena koja se šunja zlokobno po kući, kao bolest.
Pokušavala sam da se prisjetim mira i bezbjedne usidrenosti u braku. Onog samodopadnog zadovoljstva, prijatne tromosti, mekane melanholije tih dvanaest godina. Hoćemo večerati kod Japanaca ili Francuza? Gdje bismo za vikend? Jel’ Italija bolja od… gdje god. Igrali smo se porodica, parova, uglađenosti, prihvatali navike i vrijednosti, znajući da je sve to put kojim moramo proći onako kako se prolazi kroz igru, i da negdje čeka kraj.
Sjedila sam na velikoj termoakumulacionoj peći u njenoj sobi, peći koja sakuplja toplotu u naslagu cigala koje čuče jedna na drugoj unutar šuplje aluminijske utrobe i mislila, dragi bože, kako ću sama – podići dijete, krstariti morem bez saputnika, najboljeg prijatelja, koji je još uvijek živ ali mrtav u obliku u kojem sam ga poznavala, stranac. Sve poznato je nestalo – nastale su granice gdje ih prije nije bilo. Morala sam, rekli su mi, uzeti život u svoje ruke, zgrabiti ga za grkljan, ali život je bio prevelik, grkljan pregolem, za moje šake. Da li je bolje odrasti bez oca nego odrasti u nesretnoj porodici? Pitala sam druge za mišljenja. Bila su različita.
Ona je bila tu, bezbjedna u opni djetinjstva. Potrebe su joj ostale iste, raspoloženja, želje. Nepromijenjena, kao plutača na površini mora. Prijateljica me pozvala na vjenčanje, u Grčku, veliki pir, i nisam mogla otići – nisam htjela – kako sam mogla ići i veseliti se? Kako sam mogla radosno mahati dok njen brod isplovljava u veliko olujno more, kada sam se sama tek izvukla sa sopstvene olupine, vukući kosti za sobom. Nema jadnije prikaze od ogorčenog svata.
Često je polaritet uređen kao četverac, sa dvije suprotnosti koje se ukrštaju, kao na primjer četiri elementa (vlažno, suho, hladno, toplo), ili četiri smijera i godišnja doba, na taj način čineći krst kao grb četiri elementa i simbol zemaljskog fizičkog svijeta. Ovaj četverostruki znak, krst, se također pojavljuje u znakovima za zemlju, Veneru, Merkur, Saturn i Jupiter. (C. Jung)
Stalno se pojavljivala Medeja – na časovima književnosti koje sam predavala, lokalna pozorišna predstava je prikazivala u nekoj modernoj verziji. Pričali su o njoj na radiju. Medeja se osvetila nevjernom suprugu ubivši njihovu djecu.
Postojala je nova žena, kćer joj je malo starija od naše. Preklapale smo se. To dvoje novih ljudi su se stopili sa našom prošlošću postavši odraz nas dvije. Nije mi smetala druga žena – ali biti tako brzo zamijenjena nečim što je toliko ličilo na nas pomutilo mi je sliku sopstvenosti.
Sjećam se kad je prohodala – hodala je već neko vrijeme držeći mene ili oca za ruku, ne htijevši da je pusti dok nije bila spremna, sigurna da neće pasti. Mjerila je udaljenost između sebe i slijedećeg predmeta za koji se mogla pridržati, koračala bez pomoći, uravnotežena. Mislila sam tada kako je oprezna, i hoće li joj to pomoći ili odmoći u budućnosti. Nezavisnost je isprva slobodan pad, krajnji oblik neravnoteže. S vremenom, kada ustanovimo da čvrsto tlo ne postoji i da se tačka gravitacije može promijeniti, polako nastupa sloboda.
Neka nijedan čovjek ne pripada drugom, ako može pripadati sebi. (Paracelsus)
