VIOLA
CANSO
…
E·M DI QUE FLORS NO·IL SEMBLE DE VIOLA
QUI·S CAMJA LEU SITOT NONCA S’IVERNA,
ANS PER S’ AMOR SIA LAURS O GENEBRES.
Reče mi nek’ ne sličim ljubici
što na hladnoći blijedi, već vazda
nek’ ljubav se moja k’o lovor il’ čempres zeleni.
Dražesna i sretna,
držanja lijepa i čedna,
u mom vrtu snijegom prošaranom nikla je ljubica.
Ljubav u meni ne prestaje cvasti,
ne reska je ni led ni inje,
niti sniježak.
Daleko, tamo u dvorcu Ribérac,
duboka ljubav položi u mene čistu i veliku žudnju
koja me ne napušta.
Udaljenost, kažu, umanjuje ljubav,
ali osjećaj koji se zbija u žitnici
izoštrava čežnju.
Kao što se zrake sijeku
u zrcalu bistre zasljepljujuće vode tko je gleda
ljubav zaljubljuje ženu.
Čudesno me grli ova ljubav
duboka, gorka ili slatka nek’ bude joj aura,
ionako se okrenuti od nje ne mogu.
Ako u sobi moja riječ i laže,
u cvijeću i sitnoj travi s čistim stihovima
ljupko o radosti pjevam.
Nisam zatočena u ovom vrtu
zidom ograđenom u kom me ljubav
na uzici drži.
Od Mirne do Žironde nema para
neobičnom i lijepom govorenju moga trubadura
od njega boljega kovača nema.
Uzalud me prosi sire od Momjana,
njegova riječ
ne vrijedi ni prstovet šafrana.
Ja sam Viola, izvrnuti cvijet
koji piše poruku na tragu zeca,
a u odgovoru čeka vola.
VIOLA ALBA
I noćas napustih tijelo
da te dostignem ovdje u vrtu.
Skrivena iza pukotine budno nadgledam
nevidljivo koracanje
da
nesmotreni lisac ne udvoji korak
ometajuć’ san koji
nas sniva.
Noć odlazi, dan dolazi,
uskoro će zora doći.
Umotani u baršun noćni
življe proživljavamo susret.
Sedam puta okrenuh zasun
dok su se usta micala u uglačanoj tišini
da ne bi
u ovaj svemir nevinosti prodrla
nemoć života.
Noć odlazi, dan dolazi,
uskoro će zora doći.
Zajedno s lišćem upiremo pogled
u mirnu nastambu od lišća kozje krvi.
Na ležaju od šarenog cvijeća
dovoljno je biti zajedno
da
srce jednoga postane ogledalo drugoga,
bdijenje opstane i u snovima.
Noć odlazi, dan dolazi,
uskoro će zora doći.
Kruna snova ovaj je vrt
u kom nastaju stihovi laki kao disanje.
Pjevam, plešem među ljubicama
i mjesecu preotmem poneku zraku
da bi
oganj tmina hranio dan,
sjeme upoznalo miris ploda.
Noć odlazi, dan dolazi,
uskoro će zora doći.
Na kuli dvorca kriknula je ptica –
sad je čas!
Bels amics, počnimo opet
tvrdokornu igru, naužimo se zore
jer
neosjetljivo protjecanje dana
razrijedit će daljinu.
Noć odlazi, dan dolazi,
evo zore!
U sjaju jutra, izvan zida,
nevidljivi konjanik preskače živicu bijelog trna.
Naokolo miris Tajne,
tihi joj dašak.
S talijanskog prevela Lorena Monica Kmet