Goran
Sakrio sam te u šumi, nakon što sam se probudio. Dole, usred masivnih, crvenih krošnji, gdje se zemlja prosipa na grumenje, tu sjedi tvoje gromom otvoreno tijelo. I cvjeta u kamen, tek ponekad mahovinu. Na licu je sakupljena sva ljetna bjelina, kojom smo nekada bojili tablu, trag za tragom, bjelina lutke, što ju je otac isjekao u napadu bijesa. I okačio, iskasapljenu, na ogradu. Nismo se pomjerili, od straha i divljenja. Drugi su dani već unaprijed upisani. Od tada, nijedan od nas nije bio manji, niti veći od takvog gnijezda, i krivice. Postali smo crteži. Ljudi iz slikovnice. Našim su rukama mrvili granice, vezali kosu, tovili stoku. Grabili kruh i slamu. Drobili svježe šnite. Vlažili butine. Ničeg nije bilo u poricanju. Samo se pristajalo i htjelo. Vječno se uvezivalo pod struk. Lijepilo za pupak. I udaralo. Lupalo. Raslo. Kao svih hiljadu narednih godina, u zametak se podalo. Sve smo praznike prerasli u dvoje. Izašli glasni i visoki. I otimali, kako se tražilo i kako se ćutalo. Takvi su se konci u lobanji vezli. Skupljali u jednu misao, jednu krpu od sječiva i nagosti. I uz sve pomake i pomirenja, pronikli, u najljepši bezdan. I krš. Još je tada, tvoje truplo kidalo svod. I još su ga pronalazili na svim cestama i mostovima. U svim bunarima i barama. Takvog su te, mekanog, spuštali na pod. Sakrio sam te u šumi, nakon što sam te probudio. Govorio si van sebe i svoje soli, na čelu ti i dalje sijala kob.
Davorin
Davorin uzima praćku i okreće se ka suncu, za oči mu zapele prve narandžaste kore kruga, kojeg je majka ranije zvala Kugla. Ta ista kugla sada je samo kliker, vrlo malen za bilo kakvo poimanje toplote i svjetlosti. Ništa ne grije kao kamen koji puca, razmišlja mladić i baca se u vodu. Tijelo postaje pijesak koji se razlaže i gubi pod plavim naletima, u dubinu, dole, pod ribljim svodom i šumovima. Nakon kupanja, on obično prolazi ulicom pokraj novog mosta i naslanja se na prvi izlog da zapali cigaretu i osmotri dan. Čuje dječiju vrisku i pometnju ptica. U snu, ovaj prizor ga više podsjeća na gubitak i momenat otrežnjenja. Oblici se jasno ucrtavaju na staklima, lica su glinene tvari, posebna vrsta koja izbija na čistinu, nakon dugog perioda iščekivanja. Davorin zna da, kada sutra ustane, na stolu će čekati poruka i broj. I crna košulja, izvučena iz očevog ormana. Toliko smjelosti, skupljene u jedna pleća. Nakon što baca posljednji opušak, polazi u stan. Penje se polako i otvara vrata, prsti mu se lijepe za bravu i čine da trenutak slutnje potraje još duže. Glas iz sobe dovikuje: Zastore, trebalo je navući zastore.
Sergej
Nalazi se u dvorištu. Pokraj očeve ograde. Urasta u misao, koja čini današnje popodne. Ponekad obigrava oko sopstvenog doma, u nemogućnosti da u njega pronikne. Zaklopi oči, i čuje hod majke u sobi ispod stepeništa. On poznaje svoj naum i prisvaja sve što se od njega odvaja. Započinje rečenicu malim slovom. To je slovo njegovog mira. I distance koja isijava iz njenih zjenica, poput sveprisutne sjene na ogledalu. Ogrebotine na ringli. Odista, taj suživot je odveć stvar dužnosti i duševne nezgode. I takva ljubav nema korice, postoji samo kreč i papir. Ispravke, primjećene u zatišjima. Sitna prostranstva drugih ljudi. Zagrljaji nakon gušenja. On uzima svoj tanjir i čeka znak za završetak. Majka se podiže i prinosi dlanove ikoni. Već je kasno za još jednu pjesmu, i program prestaje da odzvanja prostorijama. Svjetlost je opstala na balkonu, obrazima posmatrača. I pjesnika, koji poput strašila ostaje zaglavljen u prostoru. Na rubovima njene sobe. Unezvjeren, kao miš u kutiji. Tako prolazi nedjelja, sat je prijetnja na zidu. Beleg na plućima. Bliskost je nametnuta. Njihov razgovor se svodi na propitivanja. Potrebu za pritiskom i oslobođenjem nakon otvaranja. Oni sjede u zasjedi, uvijek preblizu jedno drugom. Majka govori o promjenama, on o smetnjama. Prećutkuje svoju mladost i napore. Uočava nabore na njenoj suknji, oštri su poput odsanjanog priznanja. Predstojeće jutro mora zapisati, ponijeti sa sobom, u tek prizvani snijeg. I poznati mraz, što širi se, vješto, pod borovima.
Dragana ili
Taj će trbuh vazda biti od života gladan
Neki se ljudi čude nakon napada i ugriza. Nije im jasno što se zapravo dogodilo, da si naprasno odlučio da ujedeš. Zapravo sam znala što znači taj zvuk iz peći. To majčino šuštanje i treperenje sijalice. Dolazio si polako i spuštao se na ramena, onda si zabijao jezik u trbuh i cijelu noć se nisi odvajao od mene. Kakvog god da sam te znala i pamtila, uvijek bih se pripremala, kao da je prvi dan našeg sukoba. Nije bilo potrebe gledati na sat. Pljuvačka se nije hladila, ruke se nisu bunile. Ležao si preko cijelog skeleta, i hvatao me za vrat ili kosu. Kao štipaljka. Čvrst i nepromjenljiv. Vjerovala sam u čudovišta. Ali nisam u tvoju glad. Tvoju realnu glad za mojim mesom. Šta on sve može napraviti, govorili su. Znaš li koliko je opasno spavati u takvoj pozi. Nisi dijete, trgni se. Pođi, slušala sam. Pođi još večeras, možda te ne osjeti. Nekada baš čvrsto spava. Zar ne želiš da odeš, brižno su me posmatrale. Mogla sam udisati sav taj nemir na kilometar, mogla sam ga osjetiti u zadahu. Kad god si gutao, kad god si lajao. Ko tu zapravo koga dresira, prijateljica je htjela znati. Zašto ga prosto ne uspavaš. Daj si malo oduška, ženo. Pusti neku muziku. I sakrij te ugrize. Pusti ga da ode, ponavljala je.
Kao studentica sam htjela znati sve što se o tebi moglo znati. Čitala sam knjige, slušala tuđa iskustva. I radovala se susretu. Došao si bez poziva. I stao. Kao kost u jednjaku. Zmija u nogavici. Štakor u jastuku. Nisam te mogla odsanjati, koliko si bio stvaran i sirov. Poput sječiva na butini. Usjekla sam te u sebe. Uzela lice i kaiš. I čekala, polubudna u fotelji. Vatra se nije gasila. Oblaci su, smaknuti, prešli iza štrika. Ništa nisam vidjela osim tvojih debelih usana umočenih pod koljena. Tek tada sam vrisnula. Opalila. I zaboravila. Sve što se dogodilo u par minuta, sve što se dogodilo u par noći, istih kao ova. Kao ti, kao ja, kao svetac na zidu. Rogovi iznad vrata. I grob u stomaku. Nisam se makla, usjekla sam te u tjeme. Otpila gutljaj. Namazala kožu. I troma završila poglavlje o uljezima. Noćas sam sanjala curu na moru. Za povodac je vodila nešto što je ličilo na tebe, imalo je tvoje ruke, noge i bijeli sjaj. Potopila je tijelo u garavi krug. Otresla pijesak sa stopala. I smijala se muškarcu na ležaljci. Njezine riječi su zvečale u zraku: Hajdemo, dugo je sam. Cijela obala je podrhtavala od njihovih koraka. Probudila sam se svježa, sa tvojim pramenom u ustima. Na stolu je, poput svijeće, gorjela životinjska lobanja.
F.
F. ne žudi. Njegova se kosa vuče po patosu, lijepi se za leđa, poput kakvog teškog uglja. I gori u svitanje dana. Voljeno biće, kakvo je F. ljetos bio, sada razmatra što učiniti sa prstima, kojih je previše po tijelu, svaki ka svojem pravcu, svojim unutrašnjostima. Sunce je teško koliko i tanjir gole supe, kojeg F. nikada nije mogao dokrajčiti na majčinskom stolu. Punog trbuha, odveć sitog i dovoljno tvrdog, mladić bi odustajao pri svakom narednom dosipanju. Njegova je glad bila drugačija. Svojstvena samo njegovoj vrsti, istoj onoj vrsti od koje se pokušavao odvojiti. Godinama. Nebo je popucalo na usnama, mladić ih prevlači preko ivice noža i gleda probuđeno u cijeli razapeti svijet tek izniklih nebodera, što se svemoćno nadvijaju nad gradom, umočeni u asfalt, od kojeg bole tabani i slabe koljena. Ovakve je gradove mjesecima sanjao, oblikovao u svojim mislima, vjerujući da će ih jednom doista posjetiti.
F. je dalek i dugovječan. Kao neotkriveno ostrvo, njegovo se biće prelama preko vode, blista u kori neba. Sunce prži njegovu prozirnu, meku kožu i čini se da će se mladić još dugo boriti sa vrućinom, od koje njegovo vlažno i uvijek friško tijelo traži zaklon u mjesečevim krošnjama. Obrazi mu se prekrivaju slojevima prašine i pijeska i F. polako uranja u završnicu neskladnog juna. Kao divljak, mlatara rukama u vodi, i trbuh mu izranja na površinu Dunava, i sav taj nemir isparava sa usana. Toplota njegovog bića širi se čudnovatom vodom i ništa više ne opstaje osim tog neumornog trupla, koje se prepušta u žamor i vrisku ljeta. F. ne žudi. Njegovo biće čeka ljubav iz prikrajka. Nastanjeno u dubokoj travi, nespretno se zavlači pod zemlju. Da bi se u njoj zadržalo. I prenoćilo. Ništa od ovoga nije moje, pomišlja mladić, dok pod rebra kamen zakopava. Njegova ljepota je neprolazna, gomila se na tuđim zubima i jezicima. F. samuje u naprslom mraku.
K.
K. je počeo da sanja ponovo. Djeluje tako samouvjereno i stabilno. Stabilnoje prava riječ. Srca su velika kao sunđerasti oblaci, srca čekaju na K.-a, da ga puste unutra, da puste svijet u njegovo grlo. Kada K. nestaje, on ne nestaje kao ostali dječaci. Ne, K. sačeka da se pusti mrak i umjesto da se pomoli i pokrije, on poziva Mjesec, kojem je duboko naklonjen od rođenja. Onda se ta čudnovata crvena lopta skovitla u njegovo krilo. Noći su teške i tople, poput Božjeg zagrljaja, dolaze, jedna za drugom, dok K. leži na parketu, raširenih ruku, čekajući izbavljenje. Ova noć je posebna, misli K. Ova noć rješava sve. Odnosi nemir i donosi ples. Mjesec je prekrio cijeli prozor, sobu, gori i zove K-a da ustane i započne igru. Kada se začuje muzika, kada se grad uguši od prašine i vatrometa, tada se ruke na zidu prepoznaju, noge u vazduhu, glava na plafonu. Svijet gori Mjesečevom bojom, onom istom bojom mladićevog lica, tako divno i sablasno nestaje i prestaje da postoji. Svaki trenutak, sjećanje i strah gube važnost. U prostoriji je prisutno još jedno biće, čija sijenka polako dolazi do izražaja i nekakve duge, bijele ruke prekrivaju K.-a, otkrivajući mu svoje namjere. Nikada ovako, misli K., tijelo nije bilo lako i krhko, oslobođeno i mrtvo. Poput vražjeg pruća šibaju prsti preko mladićeve kičme i trbuha, nanoseći linije od kojih koža postaje hrapava i tamna. Takvo tijelo, precrtano, označeno, presijava se pod zubima velikog Mjeseca. Posjetilac, kojeg je K. pustio u sobu, nadvio se preko zidova i svojim leđima sagradio je kosmos, u kojem K. ne prestaje da pluta.
F.
drugi dio
Dugačak nasip kovitlao se oko njegovih koljena i nošen na suprotnu stranu, F. se pridržavao za štap, od kojeg se godinama nije odvajao. Uvučen u nesvakidašnjicu nedjeljnog sumraka, razmišljao je o uskom nebu koje mu je pucalo u očima. F. ponekad očekuje svašta od neba, a onda zaboravi i na prostor i na tu tužnu naseobinu iznad glave. Još kao dječak, F. se susretao sa duhovima sopstvene pošasti, od kojih je naučio da živi i sa kojima je umirao svakog narednog dana. F. je nosio nemir u njedrima, poput marame u koju je zamotavao bijele prste. F. je nosio drugo ime, kada god bi posjetio novi grad.
Već nekoliko godina bavim se pitanjem definisanja F. Ko je tačno F. i zašto mu se svakih par mjeseci nameće novi identitet, novi rukav u kojeg se uvlači i gubi, posve nespretno i nemoćno, sve do trenutka kada i taj rukav postane suvišan. Čini se da F. zaista može da opstane kao drugačiji čovjek, biće. Neko dovoljno samouvjeren i nezavisan. I njegovo lice nestaje u mraku, a u sobu ulazi čovjek sa debelim obrvama i svježe opranom kosom, kovrdžavom i plavom. F. gleda u zatvorene prozore, prati golubove i namješta se u fotelji, podignutih ruku. Čekajući nešto, nekoga.
F. je voljen i nezgodan. I tako malo mu fali da zaista postane suprotno onome o čemu svakodnevno misli. Svake večeri piše o tome kako namjerava da se dovede u red. I kako život otpočinje sa grlatim suncem. Nabijenim kroz rešetke, kroz koje F. često provlači prste i kosu. Tako izgleda sunce u njegovoj sobi, na njegovom zidu. Ono veliko, što vrišti kao žuto čudovište iznad naprslog grada. Taj dječak, kojeg F. namjerava da ostavi za sobom, ništa drugo ne poznaje osim puke potrebe za odlaskom. Kuda odlazi F.? Kuda odlaze svi dječaci.
Danas je F. zapravo K. i dan je već prijatniji, neodsanjan i obećavajući. K. skida rešetke i izlazi napolje, psi mu se sklanjaju, ljudi ga pozdravljaju. Toliko jak je K. da prostor koji posjećuje postaje njegov sopstveni. Dvorišta, kuće, ograde. Tijela. Kada otvori usta, K. proguta cijelo zgrušano nebo. A kada hoda gradom, K. hoda svojim igralištem. Svaki prizor tako postaje poznat i on nastavlja da korača do iznemoglosti. Do trenutka kada pada u rijeku. I tako ostaje na površini. Kada mjesec proklija na platnu, tada umire K. I tada umiru svi njegovi prethodni identiteti.
Dugačak nasip kovitlao se oko njegovih koljena i nošen na suprotnu stranu, K. se pridržavao za štap, od kojeg se godinama nije odvajao. Uvučen u nesvakidašnjicu nedjeljnog sumraka, razmišljam o K. i o F. i o tome koliko je noć koja dolazi neiscrpna i nedostižna, poput još jednog od stotine života koje neću opisati. F. stoji u prikrajku i posmatra mjesec, prišiven na zid. Noćas nema neba i miris rijeke postaje jedino što grad čini dovoljno bliskim.
Tomaž
Kad progledam, vidim ljubičasto. I tu debelu utvaru što mi vazda mlatara kandilom preko lica. Teški miris tamjana mi se uvlači u nozdrve i ne odlazi. Neprestano me opominje na nemir sopstvenog bića. Očuh je zaspao odavno i njegovo tijelo je nabubrilo pod jorganom. Modro plavičasta gromada. Ledenih prstiju i čela. Svakog jutra otvaram prozore, odlazim do ogledala i posmatram. Možda ovo stvarno više nije moje lice, moje odredište. Možda i ove misli dolaze iz pređašnjeg postojanja, riječi se pretvaraju u tekućinu, prže pod jezikom, pune obraze. Da bi se, konačno, rasule po lavabou. Kad p(r)ogledam, vidim ljubičasto. Svijet je moje konačište, a ovaj dom tek njegov bijedni ćošak. Napolje, Tomaž, napolje. Grad treperi pod tvojim naletima. Pojedi ga i otpleši.
Nikola
Došao je. Sjeo je za glavni sto, pokraj prozora. Lice mu je ovalno i djeluje glatko, nalakirano. Moglo bi se od toga svašta napraviti, pomislim, i brzopleto opipavam sopstvene obraze, koji su više od nekog grubljeg materijala, s kojim se ne možete baš usrećiti. Nije to stvar godina, ili određenog načina života, to je navlaka koju sam dobio rođenjem. Jastučnica u koju su me umotali i držali tako, da se nisam mogao maknuti. Od priželjkivanja i ljubavi. Od pipkanja, maženja, i povremenih psovki i šamara. Njegova kosa je takođe drugačija, duga je, tamna i kada je pusti, izgleda kao da može obuhvatiti cijelo biće, ugrijati šake i ramena. Sve oko njega cvjeta u pristupačnost i prozirnost, toliko je učtiv i ugodan, da vas je prosto sramota što ne znate šta bi mogli reći, ili pojasniti. Prisutni oko stola su vidno zainteresovani za ono što on ima da kaže, pa čak i da konstantno šuti, čini se, da bi ga pomno pratili.
Na trenutak sam se zaustavio na velikim očima, koje su čudnovato sijale pod lusterom, zjenice su mu se širile na svaki pokret ruku nad ispeglanim stolnjakom. Tako fokusiran, ličio je na životinju, koja pokušava da uhvati sve što joj privlači pažnju. U isto vrijeme, izgledao je odsutno i umorno. Nije puno zapitkivao i odmjereno se smješkao na svaku šalu. Iako zbilja ništa od toga nije bilo duhovito. Znao je to, znali smo obojica. Nedugo nakon što je počeo ručak, usmjerio je pažnju pravo na mene. Sjedio sam na klimavoj stolici i imao utisak da ću svakog trenutka propasti, skroz ispod stola. I nestati, među nogama rodbine i roditelja. Donekle sam priželjkivao da se tako nešto dogodi. Jer bih tada prestao da se preznojavam i stežem šake, poput nepoželjnog idiota, čovjeka koji je postojao isključivo kao neuspjela slika, smetnja među ozbiljnim i naprednim svijetom.
Obratio mi se. Tražio je nešto, ali zbog buke, nisam mogao da razumijem šta. Uzeo sam prvu činiju pored sebe i pružio mu je. Ubrzo zatim, otac mi se nadvio nad glavom i zvao me da donesem još stolica. U kuhinji je bilo zagušljivo i prostorijom se širio miris tamjana. Čim sam zakoračio na balkon, htio sam da ostanem napolju, dok se svi gosti ne raziđu. Postoji nešto tjeskobno i strano u praznicima, nešto što čovjeka tjera da se odmakne. Da se udalji od topline i srdačnosti i u toj odvojenosti prigrli svoju sopstvenu. Svi strahovi, svi slomovi su uvijek nastajali od tih okupljanja, takve vrste suočavanja. Misli su me prestizale, jednako kao i ruke, što su igrale na ogradi. Ponovo sam plesao.
Imaš li upaljač, začuo sam glas iza sebe. Stajao je ispred vrata, ozbiljan i smiren. Previše je ljudi unutra, dodao je. Ovdje je prijatnije. Kako si ti, šta ima novo? Koliko je prošlo od kad smo se posljednji put vidjeli? Postavljao je pitanje za pitanjem, dok mu je cigareta igrala u rukama. Čekao je i birao odgovore, iz krša riječi koje sam izbacivao, baš kako izbacujem očeve opuške. Govorio sam u pauzama, pokušavajući da kažem nešto smisleno. Onda se nezainteresovano okrenuo i vratio u stan, prije nego sam završio sumornu ispovijest.
Zagledao sam se u staklo, na kojem je moj poluvidljivi odraz podsjećao na njegov, i sjetio sam se kako je majka često, pravdajući se, ponavljala prijateljima: Bez obzira na sve, oni su ipak braća. Svježina decembarskog popodneva mi se uvlačila pod rukave, primoravajući me da se ponovo vratim metežu. Kada sam ušao u trpezariju, Nikola je već bio otišao. Težina koju sam ranije osjećao, sada je bila jača i konkretnija. Skoro pa opipljiva. Sjedio sam još neko vrijeme, ne mareći za razgovore i dovikivanja. Zatim sam polako, sa stolice, skliznuo pod sto.
