Poljubac
I
Juče su ljubili čovjeka, usred čela i tjemena
i na uvale ruku mu darivali zalihe zrelog sumraka.
Poslije toga, ništa nije ostalo na papiru,
osim ofarbanih prstiju na stanici, njegovih velikih obraza,
na kojima se može preslikati cijeli mart,
kad si me upoznao, dok sam rastao, u vodi,
kao morski jednorog na obodu svijeta.
Nakon prvog utapanja, večernjeg unosa,
što nas je spustio na tlo
na kojem smo dalje tražili naše voljene,
da bi se ispostavilo da to zbilja jesmo mi, a ne nekakvi izlozi
i fotografije,
nas dvojica, prve bračne noći i svakog sljedećeg zakona.
Ovo je muzika za uvod, kada ga praviš duhom i vatrom
malog lava, ako je takav hodao
betonom, skoro kao smirajem planeta,
jestivih grudi i grive, prosute na haubi
ulice.
A ja ponovo mislim
odakle ti sve te drage pjesme, i kako ih više
ne pogubiš
II
Možemo ovako skupa, u iskon
završiti knjigu i pustiti muhe, u prvo micanje sunca,
pod stubištem smo, dva igrača, što razlažu biljku
na važne dijelove, pitu od maka,
dušu u foliju.
Otkud onda ovakvi rukopisi, kada si objasnio svoje namjere
i rekao da sanjaš one što ne ljube zgrade,
samo drvo, baš to drvo ispred kuće
u sposobnosti jedne otvorene ljubavi,
kako je označio čuvar,
i svi sveci, svici,
njihovi sinovi, mladići.
Takvom pjesmom se dovršava vez,
dok se usnama obilježava dragost, a nikada lovac,
od njega svi posrću, a dužnost mu je da uhvati,
zato te puštam, da govoriš, za oba muškarca
i četiri oka dvoglavog jarca,
on čeka, kako je i njegova ljepota dočekala
svako ljeto, od stotinu mrava.
III
Samo ti komponuj i pusti kosu na teren,
ovo je tvoj mali park i njegova jama,
samo ti piši, i ne obaziri se na vojnike,
nema ih puno, pristigli su na česmu,
po svoje bukete i raskopane vrtove,
od kojih tvorevina još nije stalna,
kako je recimo stalna naša ljetna soba,
u bliskosti dva dana.
Samo ti crtaj, i neka to bude razlog
za nastavak, možda i opstanak,
pa kada potamne šume, što ih upisujemo
u sprovode,
otud će odjeknuti prvi procvat
i čuvena trava,
jer šta su tijela, ako ne drob u predjelu osinjaka
IV
Četiri dana avgusta su četiri sna svakog mornara,
kada nisi u krevetu, pa iza kamere izbija sva nasušna vječnost,
izrečena u preskočenim poglavljima i svim ostalim zaglavljima
jednog postojanja.
Ležim na tvojem trokutu trbuha i nogu,
pišeš, od ovoga mora nastati praznina,
koja ostavlja prostor građenju usijanja.
I kad nisi spreman, uvijek si razuman,
da pustiš slog da nađe svoj put, pod pazuhom
željeza,
od kojeg, u najtoplije sate, procuri koža
kao olovka.
V
Ako se poljubi lice na palubi, onda se vjetar
pretvori u zaštitni omotač.
Uveče, kada se završi zabava i raziđu gosti,
skidamo košulje od grožđa.
Dugo se sastajemo, tanki i duboki,
drži nas široko, ugljeno dno.
U takvom jutru, i dalje izbija jasnoća,
poput presjeka stvarnosti,
u nečemu tečnom se nalazi dom.
VI
Kada se osloniš o rame onog koji ne spava,
mišić prepozna nutrinu kao ljupkost odbjeglog sina,
njemu te dovode sve tvoje promisli,
naše ptice i razuđenosti,
u njemu osjetiš noć, kao konačnicu pomirenja.
Sve što uslijedi,
novi je poljubac naše istovjetnosti,
formula osvjetljenja
