Priznanje
I
Nema protesta ni blistavog svjetla,
dovoljno jakog da suzbije želju
da obgrlim te, kao zdjelu za voće,
čašu za vjenčanje.
Sva je volja žege noćas ista britkost
i spremnost na
gušenje.
II
Zemlja je planeta poniranja,
drvo je glatko,
tek potpora za zagrijavanje.
Mora se voljeti jače nego što talas rotira ribe,
možda se potom stijene usade u značenja kose i obrva,
a zmija postane umiljata,
kao mačka pred ugriz,
kad slušaš kako njena drob prede,
onda preturaš po prstima,
svojim i drugim, toplijim,
po njihovim linijama i nositeljima,
i zaroniš u bazen kao glava
bez nauma,
da bude više sreće i više postanka,
dok se osunčana ruka sprema
u susret čovjeku i svojoj slabosti,
od koje dolina buja kao što grad nadima se,
ispočetka.
III
Tebi se krišom javljaju prvi borci, umrli
na zatvorenim ratištima, u dva sa dva,
ponovo dolaze, po svoje kore list, nastanjuju se
u prostorima, od tvojeg znoja i korita,
a zatim se tako prosuti, kao puževi, unose u pore
i rumena jutra.
Nemoj još da govoriš o njihovim planovima,
pusti da trbuh odmori, kao što su oči, juče, pred javu,
pusti da duh kaže svoje,
kako kaže zub, zakopan u pogaču,
neka se mekoćom blagodat probije.
IV
Voli te tvoj grad i pod njim tvoja nagost,
vole te tijela, skinuta sa blatobrana
i sunca što putuju sobama,
kao okućnicama,
vole te tvoja braća, umivena na cesti, umirena na travi,
vole te tvoje crvene ptice, uglavljene u bijele nabore,
vole te tvoja nepokorena brda,
na kojima spavaš stojeći,
sasvim slobodno,
i sasvim spremno.
Traže te ronioci i vatrogasci,
traže te isti oni od juče, zvone na vrata,
njihova prisutnost,
izuzetak je.
V
Peta je zemlja odmaka,
zemlja u kojoj živiš, na rasponu nebodera i odrona,
u toj zemlji plivam tebi, i brzo se spremam,
da skupim vedrinu u postojanost.
Nešto pitomo bliži se sebi,
u ovim danima omamljenosti i proširenja,
u novim sastancima i hrabrostima,
u ovim ljubavima koje glođu gusjenice i spavače,
u njima, neko drugi, u svojoj metafori,
razvija se.
