* * *
Čovjek nikada ne zna razliku između usamljenosti i zaljubljenosti.
Biti njegova
znači
ne biti pjesnik,
znači
biti predmet
pjesnika.
Krasnorječiv,
reći će mi:
„Muza.“
Kažem, čovjek nikada ne pravi razliku između zaljubljenosti i usamljenosti.
Biti njegova
znači
ne biti svoja,
znači
ne pisati, no
biti pisana.
U večerima,
na snijegu,
s njim ostajati
znači ne postojati
onako kako inače postojim.
Da ga ne brišu svakojake gume,
da ga ne docrtavam neuvježbanom rukom
prema želji
(bovarizam! – čekam njegovu dijagnozu),
ja bih možda znala
sve ono što budućnosti ćuti,
a sadašnjost želi.
26.11.2015.
Dobro je okupati se povremeno
Nekada sam govorila da želim da umrem
samo zato što nisam željela da živim
misleći da je to isto
a nije nikako nije isto
što sam kasnije otkrivala
u snovima u kojima sam ponovo
vjerovala u Boga iz djetinjstva i vrištala
ne ne molim te Bože neću da umrem ne
Ponekada se u meni budila drugost
s kojom sam dijelila pola svoga imena
i koja mi je govorila
zar ne znaš da je polovinom XX vijeka otkriveno
da je život apsurdan?
i ja sam joj povjerovala i napisala majci
pismo s mnogo zbogom i izvini
Na pučini
smrt je postala toliko smiješna
da više ništa nisam htjela da
imam s njom
11.12.2015.
O plavookim sfingama i olovnim vojnicima
O čemu razmišlja Filip J.?
Jasno je:
zamišlja me golu na svom krevetu.
Filip J. bi se nasmijao ovome i zacrvenio u svojoj stidljivosti.
Što se mene tiče,
u njegovoj glavi može i da se rješava zagonetka svemira,
on jednako ne progovara ni riječi o tome.
Možda Filip J. misli da je svijet postao teatar apsurda
te su riječi tek besmisleno strujanje vazduha u ustima onih koji to ne uviđaju?
Filip J. nikada ne govori gluposti;
sve to on prepušta meni.
Naime, Filipa J. muče neke trake koje mu se pojavljuju pred očima tren prije nego što će da zaspi
i govore: „Premotaj me! Premotaj me!“
Ali, naravno, ja ne znam ništa o tome,
jer Filip J. je jedna plavooka sfinga kojoj ne pada na pamet da upita Edipa o čemu razmišlja Vladana P.?
(Vladana P. razmišlja kako je draga neskrivena faličnost olovnog vojnika.)
13.12.2015.
* * *
Bole me rane iz prošlog života
i svako tijelo ima glavu Janusa
ne gledajte me ja sam podla
i na svakoj progmizanoj stopi
doživljavam deža vi
ja sam Rimljanka i nisu mi napunili usta novčićima
pa lutam prognana zemljom Ilira
rijeke što uviru tražim
ja sam i žena i zmija
za kažnjavanje nije mi potreban Bog
s krivicom sam rođena s krivicom ću umrijeti
i Eden nije moj dom
jezici mi ljubav jezici mi prokletstvo
iz kojih izlazi i otrov i lijek
neprilagođena
ja sam Božje kopile bačeno u svijet
bole me rane iz prošlog života
kad sam bila
kraljeva kurva i uzorna kći
kažu da često me viđaju
po sumornim hodnicima dalekog dvora
kako jezivo pjevušim free
free at last
my guilt’s a matter of the past
kad je jezik u ustima đavo u kutiji
moja glava je igračka koja plaši moćnu djecu
ja mrijeću od sebe
jer ogavnošću zagadih pradavne rane
o moje rane koje ste po cijelom tijelu
i u koje sav svijet stane
bolite me mnogo
sem bola
u mom tijelu
nema ničeg čistog
izuzev nejasnog
zbogom.
13.01.2016.
Bliže-dalje
Zavlačim ti se u novi stan staru kuću između polica dižem prašinu i ništa ne čistim za sobom
Sakupljam tvoje gene raspršene na krvne srodnike samo da te imam što više
rekonstruišem te iz tvojih priča sjećanja starih fotografija skupljam te na gomilu ne želim da izgubim nijednu verziju tebe
Kući dovlačim tvoje knjige i tvoj miris koji mama njuši kaže blag parfem
ona nema pojma
Možda bi mi lakše bilo kad bih mogla da se omeđim definicijama iz psihopatologije
kad bi i za osjećanja postojala orijentacija
Ali sada ćeš barem imati materijala za svoje pjesme
Život nisu samo pjesme i priče Vladana P. kažeš osim u tvojoj glavi
Osim u mojoj glavi su uvijek uvijek zar nije sve samo pjesma i priča
I eto ga opet taj ljubavnotužni pogled
Sad će agon
Poljubi me nemoj me poljubiti
možda bih te i poljubila
ali šta ako mi se svidi
Tako je teško održavati stvari platonskim kad mi za dlaku mašiš usne i prelaziš na vrat
Stani stani previše mi se sviđa
(tješi me što su moje francuske književnice bile luđe od mene)
Ponovo poplava hvatam te i stišćem kao balvan koji spasava stopi se sa mnom pusti me unutra razbiću ti grudni koš jer mi smeta
Bolesno je koliko želim da budem u tebi
Ti si čudno stvorenje Vladana P.
Ljudi prolaze i zure ovo je zatucana sredina a mi ne možemo da im objašnjavamo da si ti moj emotivni inkubator
Profesorica kaže Kornejevi junaci žive za publiku Rasinovi se skrivaju od pogleda sve vam to lijepo piše u Živom oku Starobinskog
Drugarica kaže Kornej slika ljude onakvima kakvi bi trebalo da budu a Rasin onakvima kakvi jesu
Koleginice koliko vi znate ljudi kao što je Fedra kaže profesorica jer ja ne znam nikog
Profesorice kako biste prepoznali Fedru kada se skriva profesorice nemojte misliti da sam nezainteresovana profesorice ja samo odgovaram na vaša pitanja isključivo pred sluškinjama kao i sve preplašene Fedre
Vladana P. tako si smiješna kad glumiš nekonvencionalnu umjetnicu a trzaš se i na najmanji pokret ti si zec Vladana P. ti si zec i stalo ti je do toga šta će drugi misliti o tebi
Eshil je uveo drugog glumca da smanji uticaj hora tog zaglušujućeg hora što govori čudno regresivno devijantno poremećeno bolesno
Trebaš mi trebaš mi pojačaj me i ja sam unutra pojačaj me ti si moj drugi glumac pojačaj me hor nikada nije glavni junak
Sa mnom uvijek drame i dječije igre
Teško je postojati u svijetu kalupa bez dijagnoze naročito kad se zapleteš u lastiš nedostajanja jer nikada nisi naučila da igraš tu prokletu igru pa zar nikad neću biti kao sve druge djevojčice
Ni sve desetke ovog svijeta mi neće pomoći da ne budem mamino malo razočaranje kada imam anomalije u srcu oduvijek mi je govorila da je trebalo da budem muško
Stalno se igram dječačkih igara
ovaj put bliže-dalje
zamisli da su naša tijela sličice koje jure prema zidu nemogućnosti
znaš pravila
preslabo i nećeš mu ni prići
prejako i razbićeš se
(samo se sličice bezbjedno odbijaju)
To je još jedino čemu zidovi mogu da služe
I sad znam
kada ljudi dođu u određene godine
čudovišta se presele iz ormara u glavu
i zidaju zidaju zidaju
13.2.2016.
A matter of perspective
Jednom sam u muzeju ugledala sliku
koja me je toliko prestravila da sam poskočila unazad.
Odjednom mi se s te razdaljine učinila toliko smiješna
da sam počela da se valjam po podu od smijeha.
Odatle mi se, međutim, činila odveć tužnom,
pa sam zaplakala.
Otišla sam da se umijem.
Kad sam se vratila pred sliku
ispunila me je strašnim ponosom,
te sam joj se primakla,
ali izbliza izazva u meni nepodnošljivo gađenje.
Počela sam da odlazim od nje,
ali kada sam se osvrnula
da je posljednji put pogledam,
osjetih ljubav.
Pojurih prema njoj kao ljubavnik koji se pokajao,
ali slika kao da mi već u sljedećem trenu
opali šamar.
I ja je prezreh i zamrzih.
Upitah kustosa:
„Kakva je ovo slika i ko ju je naslikao?“
On mi odgovori:
„Gospođice, to je ogledalo.“
17.2.2016.
