božje metamorfoze
on je u nama kao pretvorba
a svijet je
pretvorba njegovih želja
promatranja
bog se spušta u grlo zemlje
suhu personifikaciju nastajanja
pa pretvori svoju pretvorbu
u mir
hipnozu
let
bog preko pretvorbe pada na oltar
ruši crkvu
liturgiju
vjernici propadaju u pretvorbu
svoje samoće
žaljenja
bolesti
mi smo pretvorbe postanka
nastajanja pretvorbenih planeta
galaksija
mi se pretvaramo
a bog odustaje od pretvorbe
od nas
jer se pretvaramo
sastavljanje
poplava nas je izbacila
mi smo bezglavi
srčani
koščati
ne podnosimo vrijeme
vrijeme nas žvače
mi smo vrtlog umova
masa mesa
meso
tragični junaci
mene je rodila majka
seljanka
mene su rodili ljudi
oblikovali oblaci
ja letim
padam
skupljam slike
gutam riječi
ja šutim
ponekad viknem
pa majka
sakuplja raspali dom
a baka zatvara prozore
jer se boji buke
susjeda
ja se ponovo rodim
ja se rađam
a znam da ću umrijeti
dani
naša su jutra pusta
kao pustinja
mačke raskomadaju cestu
poplave stabla
pa pticama napukne koža
ptice su spodobe
naši miševi umiru od gladi
praznine
mi ih gađamo otrovima
zamkama
mi imamo mačji mozak
noću zavijaju tišine
noću se ne živi
noć nas prazni
proklinje
mi se zatvaramo u ljušture
jer nam se ne spava
jer nam se rano ne umire
mornari
more kao truplo vremena
zida grobnice
kopa, ruje
ja ispraćam mjesečinu
u zori
u polumraku plavetnila
mračim mrtve mornare
mašem maramom
mornari gutaju dubinu
nestaju
ustaju
u pijesku nabacanom
u nasipu
rađaju sinove
ja sam isto
sin
i ne volim more
jer je teško
a ja sam isto
ne volim ništa slično sebi
ne volim odbačenu dojenčad
koju je more
povratilo
vratilo
majkama
čije crvene ruke
rastvaraju ribe
i hrane
galebove
svoje muževe
i njihove kljunove
želuce
vrsta
ljudi pune naše grobove
zemlja će propasti
od težine tijela
umova
gubi nam se svaki trag
šapat
jer i mladost odlazi
padaju naši životi
u grobove
jame i ponore
tišine
mi smo već nestali
potonuli
mi ćemo umrijeti
kada zemlja ispadne
iz svoje orbite
mi nikad nećemo umrijeti
jer je zemlja zemljana
nevjerna
mi ćemo zauvijek ostati
zemlja
prah
dim
