Podigla je pogled s tanjura, kratko prešavši po licima za stolom. Na trenutak joj se učinilo da se vratila nekoliko godina u prošlost i ponovo stala pred sud svoje rodbine, na milost i nemilost njihovu nerazumijevanju i optuživanju. Odmah je osjetila poriv da se opravda. Znala je da svi prisutni za stolom misle kako ona ne zaslužuje ništa, pogotovo ne nekog poput Adama. U utrobi joj je ponovno onako zlokobno zatutnjalo. Sad je to bila samo najdeblja žica violončela, zvuk gudala što struže jedan takt u desno, pa jedan takt u lijevo. Duboki C, zvuk beznađa koji nagovještava da će za nekoliko trenutaka sve ono što je postigla u zadnje četiri godine, pasti u vodu. Postaje ista ona bezvrijedna, nemoćna Kristina, u očajnoj čežnji za sućuti svoje obitelji.
Možda je to bilo zbog prizvuka kojeg je čula u majčinom glasu. Prizvuk je pitanje oblikovalo u: “Kristina… kako li je tebi uspjelo uloviti ovakvog muškarca?”
Jedna je rečenica bila dovoljna da više ne bude dovoljno dobra. Baš kao što nikad nije ni bila.
Dugo je mislila da je to prokletstvo ove kuće, da ona to čini od čovjeka – uvuče ga u svoju utrobu, smjesti na usko mjesto i više ne pušta van. Moć kuće jača kako se ljudi u njoj množe, a što ih je više, to postaju manji i beznačajniji. Moraju se smanjiti, jer je to jedini način da svi stanu u nju. Kući to odgovara, to je jedina promjena koju dopušta. Ona se dobro namučila dok joj se otrgla i bila je jedina iz obitelji kojoj je to uspjelo još otkako je sagrađena.
Kuću su izgradili majčini roditelji. Djed Edgar i baka Augusta. Upoznali su se na radnoj akciji prije više od sedam desetljeća, dok se gradio most u mjestu nedaleko od Idese. Gusta je tad imala dvadeset i pet godina, a Edgar devetnaest. Iako je tada bilo neobično da mlađi muškarac uopće pogleda toliko stariju, osim ako mu tako roditelji ne odrede, oni su se nekako pronašli. A jednom kad se to dogodilo, više se nisu razdvajali.
Doris je znala reći da nikad nije vidjela svoje roditelje u zagrljaju, da su izmijenili i jedan poljubac, uhvatili jedno drugo za ruku ili se pomilovali, nikad si nisu uputili jednu nježnu riječ ili blagi pogled; ipak, gdje god bi bilo jedno, bilo bi i drugo, kao da su bili vezani vrpcom dugom tek nekoliko metara. Često ne bi ni govorili, nego, kao da si čitaju misli, jednostavno bi znali što ovaj drugi želi, misli ili treba. Kao da su bili jedan um i jedna duša podijeljena u dva tijela, pa nije bilo ni potrebe za iskazivanjem bilo kakvih osjećaja ili prohtjeva, jer oni su sve već znali.
Pobjegli su s radne akcije i zbog toga skoro završili u zatvoru. Nisu pobjegli ni iz kakve potrebe, već samo iz hira. Izbjegli su kaznu jer je Edgarov otac bio vrlo važna osoba u gradu, pa im je povlačenjem debelih veza osigurao slobodu. Godinu dana nakon toga su se oženili. Gusta je do tad već odavno bila stara cura i kad je rekla da se udaje, njeni nisu pitali ni gdje ni za koga, samo su je predali i s olakšanjem za njom zatvorili vrata.
Nakon ženidbe, Edgar je kupio komad zemlje na kojem će nešto kasnije niknuti ova kuća. Zemlja je bila jeftina, daleko izvan grada, nalazila se u mjestu koje su zvali Istočnica, koje će tek za koje desetljeće postati predgrađe Idese. Nalazila se na maloj uzvisini, Golom brdu, na čijoj je južnoj strani započinjala šuma. Kupio je dovoljno zemlje da na nju stavi tristo kvadrata temelja i sto kvadrata okućnice. Smatrao je da će ostali prostor do šume ionako koristiti kao svoje dvorište, i ako ga ne kupi. Nitko drugi nije ovdje htio kupovati zemlju, što se i do danas pokazalo kao istina. Možda je to bilo zato što je ona na cijeloj toj uzvisini, sve do šume, bila kamen i ilovača. Otkrili su to kad su krenuli kopati temelje. Kopali su ih četiri mjeseca. Kamen i tvrda zemlja nisu dopuštali da se zadre u njih. Ne bez suza, znoja i krvi.
Gusta je zašla u tridesete kada su se na temelju počeli dizati noseći stupovi. Do tad su ona i Edgar već znali da nikada neće moći imati djece. Nije se znalo je li jalov on ili ona, ali nakon nekoliko godina pokušavanja, svi liječnici, travari i lokalne babe vračare rekli su da se ne nadaju. Zato su odlučili da će podići barem poštenu kuću, kad već ne mogu djecu, pa će ona biti njihova ostavština.
Nakon što su na kući podignuti svi vanjski i noseći zidovi i krov, obustavili su radove i počeli uređivati samo dvadeset kvadrata jedne sobe. Htjeli su u njoj što prije početi živjeti. U početku nisu imali ni struje, vode, ni zahoda. Pogletali su i prebojali zidove, stavili drveni pod, u sobu ugurali krevete, opremili kuhinjicu, pa se uselili.
Živjeli su tako nekoliko godina prije nego su se iz te sobe počeli širiti dalje. Najprije su po cijeloj kući stavili instalacije za struju, vodu i odvodnju. Sobica je postala kuhinja iz koje se izlazilo na hodnik. Pored njega, sredili su još blagovaonicu i jednu spavaću sobu s kupaonicom.
Kada je Gusta ušla u četrdesetu, dovršena je bila još jedna spavaća soba u prizemlju. U noći kad su tu sobu prefarbali posljednjim slojem boje, ostala je trudna.
Čudo koje se tada dogodilo, nije bilo jedino. U nekoliko godina, rodila je još dvoje djece. U četrdeset petu je ušla s dva sina i kćeri. Niti mjesec dana nakon što je rođeno njeno najmlađe dijete, ušla je u menopauzu. Zbog te velike i preuranjene tjelesne promjene, nije mogla dojiti kćer, što je smatrala lošim znakom. Ostatak života joj je to pokušavala nadomjestiti.
Djeca su Gusti i Edgaru došla kao blagoslov. Barem su im tako govorili. Njima su više bila neočekivana obaveza. Nakon skoro dvadeset godina samačkog života i davne pomirbe da će tako ostati zauvijek, ona su im bila invazija na slobodu, poremećaj svakodnevne rutine. Nisu baš znali kako se nositi s njima. Nije sigurno je li to bilo zbog odmaklih godina, neznanja, neiskustva ili naviknutosti na samoću. Možda sve zajedno.
Ali, navikli na život u izolaciji, sami sebi dovoljni, u istoj su maniri odgajali i njih. Vječito su ih skupljali oko sebe, bdjeli nad njima, ograničavali im kretanje na mjesta i situacije gdje ih mogu potpuno kontrolirati. Kristinini ujaci i majka tako su odrastali isključivo na ovom imanju, izvan grada, cijelo djetinjstvo nisu provirili nosom van njega. Do punoljetnosti nisu sami zašli ni u šumu koja im se skoro pa naslanjala na kuću.
Braća i sestra međusobno su srasli. Bili su nerazdvojni, ali ne zato što su tako htjeli, već zato što su to naučili. Nisu se oni pretjerano ni voljeli ni poštivali, ali nisu mogli ići protiv svojeg odgoja.
Što se kasnije odrazilo i na njihovu djecu.
Nakon smrti svojih roditelja, Doris i njena braća nisu imali namjeru napustiti kuću. Svatko je naslijedio svoj dio i naučeni jedni na druge, nastavili su živjeti u zajedničkom domaćinstvu. Kristinini ujaci ovamo su doveli svoje supruge, Doris je dovela svog muža. U kući su se ponovno počela rađati djeca. Stariji Gustin sin, Tomo, dobio je tri sina, a mlađi, Karlo, četiri. Doris je rodila dvije kćeri.
Dvojica Tominih sinova i jedan Karlov do sad su dobili i svoju djecu. Kako se obitelj širila, tako se širila i kuća – pregradile bi se sobe i nadograđivali zidovi. Kuća se množila unutar sebe da napravi mjesta za svakog novog člana. Svatko tko bi ovdje odrastao, doveo bi svog supružnika i onda s njim pravio nove potomke. Kuća je imala sve više ljudi kojima se hranila. Bila je zadovoljna. Toliko zadovoljna da je spustila gard i jedna joj je čak uspjela i pobjeći.
A sad se i ona vratila. I sa sobom dovela partnera. Smjestit će ga u svoj djevojački krevet i tako dokazati da se nimalo ne razlikuje od bilo kog drugog člana ove obitelji…
Vlatka Basioli: Majka Distorzija, proVerBa, Zagreb, 2020.
Knjigu možete nabaviti na: https://www.proverba.hr/webshop/