Naša tijela utječu na način kojim se krećemo svijetom, kao i na iskustva koja stvaramo, budući da su tijela podložna društvenim ograničenjima i kulturnim matricama izvan pojedinca. Kao kulturni kod, ljudsko tijelo čita se različito od strane različitih društvenih poredaka koji panoptički regulišu kako tijelo mora biti predstavljeno i kako mora funkcionisati, u odnosu na njihova uvjerenja i predrasude. Sama definicija tijela u rječniku engleskog jezika, kao “fizička struktura osobe ili životinje”, ograničena je. Prvo, naglašava tjelesnost, svjesno izostavljajući um, koji se ne doživljava kao dio tijela. Takva postavka upućuje na kartezijansko binarno razmišljanje i pojmove drugosti, što proizvodi diskurse isključivanja preko kojih se uspostavljaju i razvijaju rasizam, seksizam, obaveznost fizičke neinvalidnosti i heteroseksualnosti, između ostalog. Suprotstavljanje svjetla i tame u kontrastu Europe i Afrike u Srcu tame Josepha Conrada, naprimjer, jasan je primjer takvog razmišljanja. U tom romanu Europljanin je um, Afrikanac: tijelo.
Ironično, definiranje tijela kao zasebnog i neovisnog entiteta također ga čini jedinstvenim; usmjerava ga ka kreativnom impulsu – osjećaju da ne postoje opća pravila za zauzimanje tijela i/ili njegovo ponovno/predstavljanje.
Posljedično, dolazimo do spoznaje da tijela nisu jednaka. Privilegirano tijelo (koje se smatra subjektom) mora imati kulturnu i sociopolitičku moć da zauzme i zadrži tu poziciju, a to je obično tijelo heteroseksualnog bijelog muškarca srednje klase. Zatim postoje tijela koja se manifestiraju kao objekti u važnim kulturama – to su ona koje se mogu sputavati bez posljedica; Michel Foucault naziva ih “poslušnim tijelima” – objektima. Oni uključuju rasne manjine, queer ljude i žene na marginama. A Julia Kristeva tvrdi da se neka tijela ne mogu klasificirati kao što je gore navedeno i da se smatraju abjektnim – “odbačeni objekt” radikalno isključen. Eto koliko je zahtjevno živjeti u tijelu. Postajete entitet koji treba definirati i regulirati. U drugim slučajevima postajete ništa.
S obzirom na to, važno je govoriti o snazi koju bivanje u tijelu ima umjetnika i pokušavati iznalaziti alate za najbolje predstavljanje tijela koja su često na marginama. Neki kritičari su predložili da marginalizirani identiteti moraju preuzeti teret vlastitog predstavljanja u književnosti. Argument je da vam život u određenom tijelu nudi privilegiju da iskusite što znači biti u tom stanju, i u odnosu na to, vaše bi pripovijedanje o tom iskustvu trebalo biti vjerodostojnije nego osobe kojoj isto nedostaje. Dakle, homoseksualci moraju pisati o gay životima, crnci o bivanju crnim, a invalidima treba povjeriti priče o invaliditetu, i tako dalje. Tko će onda ispričati priču o nekome tko je gluh, slijep i ne može govoriti?
Takva perspektiva je ograničena koliko i rječnička definicija samog tijela. Za početak, svako proživljeno iskustvo je drugačije i ne postoje dva tijela s istim iskustvom. Moje iskustvo crnca u modernom gradu u Malaviju nije isto kao iskustvo drugog čovjeka koji živi u nekom udaljenom malavijskom selu. Priče koje može ispričati transrodna žena u Iowi ne mogu biti iste kao one koje će ispričati transrodna žena u Južnom Bronxu. Ljudska iskustva u velikoj mjeri oblikovana su silama izvan tijela, a poistovjećivanje sa skupinom ljudi po principu sličnosti tijela ne jamči slična iskustva. Prema tome, ne možemo prosuditi u korist autentičnosti prikazanog u narativima samo zato što ih je ispričao spisatelj/ica u određenom tijelu. Samo po sebi, to je stereotipno. Svako kreativno pisanje (bilo fiktivno ili autobiografsko) proizvod je sjećanja i mašte. Kada čitatelji pristupaju književnim tekstovima, ne bi trebali tražiti činjenice i/ili teške istine, već radije mogućnosti i alternative.
Ako pitate: koja su sredstva kojima pisac može ploviti uzburkanim vodama različitosti? Moj odgovor je dvosmjeran: 1. Mašta. 2. Sociopolitička inteligencija.
“O imaginaciji”, piše američki pjesnik Phillis Wheatley; “Mašto! ko može tvoju silu opjevati? /…/Mi na tvojim zupcima možemo nadmašiti vjetar, /I kotrljajući svemir ostaviti iza sebe”. Ovdje lično potvrđuje moć imaginacije u nadilaženju prostora, situacija i, mogu dodati, bivanja u tijelu. To bi kreativno pisanje trebalo raditi. Vjerujem da je najveće bogatstvo spisatelja/ica njihova sposobnost da zamisle druge svjetove. Pisci moraju biti u stanju stvoriti moguće svjetove i načine postojanja izvan sebe. Autorsko tijelo ne smije biti granica. Da citiram Heideggera, bivanje u tijelu mora prvenstveno biti tačka u kojoj “nešto počinje svoje esencijalno razotkrivanje”. Piscima se mora dopustiti da zamišljaju i predstavljaju različita tijela i iskustva, čak i izvan svijeta kakvog poznajemo.
Što se sociopolitičke inteligencije tiče, spisatelj/ica mora biti svjestan/na svijeta oko sebe. Moraju prepoznati predrasude i povijesne nejednakosti oblikovane od strane dominantnih kultura i biti oprezni da ih ne podržavaju svojim tekstovima. Na kraju, dobro pisanje mora djelovati prema pokretljivosti, osposobljavanju i diskursima propitivanja i začudnosti. Čitatelj iz vaše priče mora izaći defamiliariziran. Kreativnost mora nadići obale onoga što jest i vinuti se prema onome što bi moglo biti.
S engleskog prevela Senka Marić